Neukroćeni glas Amerike

„Kad bi Amerika mogla pjevati samo jednim glasom, bio bi to glas Willieja Nelsona“, rekla je jednom Emmylou Harris. Teško da je moguće pronaći prikladniju metaforu za opus i značenje pjevača čije aktivnosti zahvaćaju mnogo šire područje od onog interpretativnog: kao skladatelj, glumac, društveni aktivist i pjesnik, Nelson je hodajuća definicija sveameričke ikone sa srcem „većim od Teksasa“ i svjetonazorom dovoljno liberalnim da bez ustezanja otputuje izvan matičnoga žanra – country and westerna – prema drukčijim i manje očekivanim idiomima.

Nelsonove zasluge naširoko su poznate i formalizirane. Ovjenčan je nagradom Gershwin, koju dodjeljuje američka Kongresna knjižnica, uveden je u Dvoranu slavnih country-glazbe, dobitnik je Kennedyjeva Centra za doprinos američkoj kulturi... popis priznanja proteže se unedogled. No ono najvažnije svodi se na činjenicu da je Nelson – koji je 29. travnja navršio 83 godine – tijekom šezdesetogodišnje karijere stekao trajni ugled među publikom različitih profila, afiniteta i naraštaja, utječući silno ne samo na polju countryja nego u gotovo svim segmentima popularne kulture prošlog, a djelomice i ovog stoljeća.

Uostalom, prošlogodišnja Gershwinova nagrada – dosad jedinom u rukama nekog country-umjetnika – izravno ga je nadahnula za novi studijski projekt Summertime: Willie Nelson Sings Gershwin. Ispunjen klasicima iz pera braće Gershwin, Ire i Georgea, album iznova svjedoči o Nelsonovoj vitalnosti. Njegov vokalni stil zadržao je stare kvalitete, poglavito ležernost i interpretativnu lakoću, a o eleganciji vrhunskoga pratećeg sastava izlišno je i govoriti: Summertime možda ne pripada esencijalnim izdanjima njegova nabujalog kataloga, no svejedno je riječ o savršenom (i savršeno šarmantnu) primjeru koji govori u kojoj se mjeri zamah western-swinga i vokalnog jazza mogu prožimati s countryjem, a da pritom ostane netaknuta intimnost u izvedbi i prirodna protočnost zimzelenih standarda kao što su Someone To Watch Over Me, Embraceable You ili pak It Ain’t Necessarily So.

Poput svih velikih glazbenika, Nelson veoma malo vodi računa o žanrovskim razgraničenjima. Upravo suprotno, premda je country očigledno njegova ishodišna točka i primarna strast, gotovo da nema žanra u kojemu se nije okušao. Od jazza do reggaea, od bluesa do rocka i popa, od velike američke pjesmarice do hipijevskog folka, vodila ga je samo jedna kreativna misao: istražiti sve i ostati svoj. Nije ni čudno da je popis njegovih glazbenih uzora, osim obavezne lektire Hanka Williamsa i drugih korijenskih veličina, uključivao i Sinatru, Louisa Armstronga te belgijskog jazz-gitarista Djanga Reinhardta.

Punim imenom Willie Hugh Nelson, rođen je 1933, u jeku Velike depresije u mjestašcu Abbott u srcu Teksasa. Roditelji ga rano napuštaju pa će on i sestra Bobbie odrasti uz djeda i baku koji su od sama početka poticali njihove glazbene i pjesničke ambicije. Pjevao je gospel u lokalnim crkvenim zborovima, prvu je skladbu napisao kao sedmogodišnjak, a s deset je bio angažiran u prvom sastavu. Kako su godine odmicale, sve je više živio poput uznositih marginalaca iz svojih skladbi: „On the road again / I just can’t wait to get on the road again / The life I love is making music with my friends / And I can’t wait to get on the road again…“

Cesta je, dakako, savršena country and western metafora. U grozničavoj, opsesivnoj potrebi da se ostvari na području glazbe, Nelson mijenja boravišta, od Forth Wortha u Teksasu, preko Nashvillea, do sjevernijih destinacija poput Portlanda u Oregonu. Gradio je karijeru radijskoga DJ-a, održavao nastupe u malim klubovima i usporedo s time skladao vlastitu glazbu koju su pedesetih i šezdesetih u najvećoj mjeri popularizirali drugi izvođači: Funny How Time Slips Away izvodio je, primjerice, Billy Walker, dok je besmrtnu i mnogo puta obrađivanu Crazy proslavila Patsy Cline. Svi ti neizravni uspjesi bili su tek uvertira za pravu samostalnu karijeru.

A ta je karijera uistinu profunkcionirala 1970-ih, i to kao Nelsonova spontana reakcija na uglađenu i zaslađenu produkcijsku filozofiju tipičnu za Nashville – grad u kojemu se osobenjak njegova kova slabo uklapao. Premjestivši žarište djelovanja u rodni Teksas, i shvativši kako se ranih sedamdesetih u tamošnjoj liberalnoj oazi, u Austinu, formira jezgra nove publike (koja je tradiciju bila spremna sintetizirati s novim rock- i folk-strujanjima) Nelson zapravo kreće od nule – i pogađa.

Sva filozofija novoga podžanra, odmetničkog (ili tzv. progresivnog) countryja utisnuta je u brazdama ploča koje je Nelson snimio za kratke suradnje s uglednim Atlanticom: Shot­gun Willie (1973) i Phases And Stages (1974). U srcu Williejeva odmetništva ležao je, dakle, neuglađeni hard country, lišen produkcijskih artificijelnosti i dekoriran roots-rockom, western swingom, folkom i bluesom.

Pokret outlaw countryja Nelsona postavlja uz bok drugih slobodnomislećih glazbenika kao što su Johnny Cash, Waylon Jennings i Kris Kristofferson. Estetika odmetnika s jedne se strane formirala pod utjecajem rock-glazbe koja se početkom tog desetljeća prepletala s tradicionalnim country i folk elementima tvoreći – pod utjecajem Grama Parsonsa – novi pravac, country-rock. No druga komponenta još je važnija: njezina „progresivnost“ izvirala je naprosto iz njezina povratka korijenima. Kao što pokazuju Williejevi radovi iz toga vremena, a posebice konceptualno ostvarenje Red Headed Stranger, te sudjelovanje u kompilacijskom projektu Wanted! The Outlaws (iz početka 1976), riječ je doista o vraćanju izgubljene emotivne i produkcijske autentičnosti, ali i o priklanjanju rokerskom etosu u kojemu međužanrovske granice postaju smetnja, a ne znak raspoznavanja.

Tako se donedavno strogo podijeljena rock i country publika, hipiji i rednecksi – pogotovo na Jugu – pomiješala na nastupima izvođača kao što su Lynyrd Skynyrd, Lee Clayton, Townes Van Zandt, Guy Clark... U manjoj ili većoj mjeri svi su oživljavali priče o desperadosima i marginalcima te o „damama koje više vole odmetnike“, održavajući živim romantični kaubojski mit – samo ovoga puta s džointom umjesto običnom cigaretom u ustima.

Od tada do danas rijetko je čija karijera bila plodna kao Nelsonova. Njegov opus uključuje šezdeset osam studijskih albuma i dvadeset sedam kolaboracijskih projekata, a jedva da postoji segment suvremene „korijenske“ glazbe, crne ili bijele, koji u njima nije dotaknuo, ili kutak u koji makar jednokratno nije zašao.

Njegov kozmopolitski kreativni duh koji desetljećima povezuje različite točke na mapi sjevernoameričke i svjetske glazbene pozornice najjasnije se raspoznaje upravo u najmanje tipičnim ostvarenjima. Primjerice, na odličnom koncertnom albumu iz 2008, Two Men With The Blues, udružio se s crnim trubačkim jazz-majstorom Wyntonom Marsalisom. Ono što bi u drugim slučajevima rezultiralo nategnutim projektom spajanja nespojivog, ovdje pulsira prirodnom lakoćom pokazujući da je Nelson uvijek spreman reagirati na svaki unutarnji izazov. Jer, kao što je rekao u jednom intervjuu, žanrovske etikete izmišljene su samo zato da se glazba lakše može prodati.

A Willie je sve samo ne tipičan trgovac.