Nedohvatnost sreće

Svoj debitantski roman Svjetlarnik dobitnik Nobelove nagrade za književnost José Saramago (1922–2010) poslao je izdavaču 1953. Ne dobivši nikakav odgovor izgubio je samopouzdanje, i premda je u međuvremenu ostvario uspješnu karijeru kao prevoditelj i novinar, na pisanje novoga fikcijskog djela odvažio se tek nakon dvadesetak godina, objavivši sljedeći roman 1977. Izdavač je 1989. pronašao zagubljeni rukopis i javio se autoru s ponudom za objavljivanje, ali Saramago je to odbio naglasivši da tiskanje dolazi u obzir tek nakon njegove smrti. Svjetlarnik je objavljen 2011, a prije nekoliko mjeseci u izdanju VBZ-a i prijevodu Petre Petrač izašlo je i hrvatsko izdanje.

Poznavatelji Saramagova opusa prepoznat će u Svjetlarniku stilsku razlikovnost u odnosu na njegove kasnije radove. Saramagov je prvijenac konvencionalnije štivo, u kojemu pisac ne zanemaruje interpunkcijska pravila, ne izbjegava upravni govor, niti poseže za ikakvim poigravanjem formom, kao u romanima Sva imena i Godina smrti Ricarda Reisa. Nema u njemu ni dugih rečeničnih sklopova, meandara sastavljenih od nizanja više misli i sentencija, kao u romanu Kolebanje smrti. No ne zapaža se ni debitantska nesigurnost, niti eventualna klimavost fabularne arhitektonike. Saramago za debitanta iskazuje veliku dozu discipliniranosti i sigurnu pripovjedačku ruku, osobito jer je riječ o romanu sa šarolikom i brojnom galerijom likova.

Roman komornoga ambijenta prati svakodnevicu većega broja stanara jedne lisabonske zgrade s početka 1950-ih. Mahom je riječ o siromašnim bračnim parovima, obrtnicima, radnicima: ostarjeli postolar Silvestre i njegova supruga; četveročlana krojačka zajednica – dvije ostarjele udovice i dvije kćeri jedne od njih; supružnici Rosalia i Anselmo i adolescentska kći Maria Claudia; Španjolka Carmen s mužem Emiliom i sinčićem Henriquinhom; Justina i njezin nasilni suprug Caetano, a tu su i prostitutka Lidia te mladi postolarov podstanar Abel. Unatoč brojnosti likova Saramago ih vještom psihologizacijom uspijeva učiniti životnima, uvjerljivima i raspoznatljivima. Već na početnim stranicama motivom istovremenoga pogleda kroz prozor na istu ulicu, ali uz različite pritom uočene pojedinosti, Saramago implicira važne karakterne specifičnosti dvoje protagonista (praktičnoga postolara i romantične Isaure). Otkriva se i autorova vještina logičnoga, dramaturški utemeljena prelaska s jednog lika na drugi, uz uspješno izbjegavanje oštrih rezova. Zgradu u koju je smjestio radnju čini kompaktnom cjelinom koje mikrokozmos odražava širu društvenu makrosliku. Unatoč tadašnjoj mladoj dobi, Saramago iskazuje socijalnu osviještenost i dubok uvid u ljudsku psihu, ali i razumijevanje tragike života, iskušenja puti te gladi za ljubavlju. Uvjerljivo prikazuje sredovječne muškarce pritisnute bremenom obiteljskoga života (lik Emilia Fonsece) i odgovornošću zbog financijske nesigurnosti (Anselmo), ali i njihovu intimnu raspolućenost između odanosti obitelji i žudnje za slobodom. Sve su to ljudi koji pokušavaju održati kontrolu nad životom, ali im to slabo polazi za rukom. Sve što uspijevaju tek je privid, kratkotrajan, samozavaravajući. Plove kroz dane progonjeni prošlošću, pritisnuti sadašnjošću i uplašeni pred budućnošću. Sitne radosti i velike tuge obilježavaju im živote, uz nedohvatnost sreće kao osnovnu karakteristiku zbilje.

Dvije su osnovne tematske preokupacije osobna sloboda pojedinca (podstanar Abel nastoji živjeti slobodno od okova rada i braka) i seksualna želja (Caetano i njegova žena; trokut dona Lidia – Paulino – Maria Claudia; nerealizirano lezbijstvo Isaure…). Na Caetanovu primjeru autor objedinjuje te dvije teme, jer njemu upravo neukrotiva seksualna želja oduzima slobodu, čineći ga robom požude. Odnos Caetana i njegove žene Saramago usložnjava i problematizacijom smrti djeteta kao otponca za mržnju između supružnika. S mnogo empatije oslikana prostitutka Lidia svojevrsna je zatočenica tuđe seksualne žudnje, koja joj omogućava egzistenciju. Oslikavajući odnos ostarjela postolara Silvestrea i njegova mladog podstanara Saramago suočava dva oprečna svjetonazora – sklonost društvenoj pobuni nasuprot pasivnosti i neuključivanju. Iako je riječ o literarno najmanje uspjeloj dionici romana opterećenoj didaktičnošću, ironija je ono što je spašava. Jer Abel, zagovornik pasivnosti, bez vlastita sudjelovanja biva iskorišten od ljudi vođenih lošim pobudama. Ironizirajući njegov položaj Saramago zagovara tezu da je pasivnost prihvatljiva samo kao rezultat neosviještenosti, što u Abela nije slučaj, uz implikaciju da bi kritičko mišljenje trebalo biti sredstvo društvene promjene, a ne tek pasivne distancirane analize.

Početnički karakter rukopisa odaje povremena zalihost i pretjerana elaboracija nekih samorazumljivih činjenica i situacija. No ti nedostaci, uz didaktičnošću opterećene dijaloge Silvestrea i Abela, nisu toliki da bi umanjili povoljan dojam o romanu, čija je dodatna kvaliteta i, za ondašnje prilike (početak 1950-ih) hrabro problematiziranje nekih osjetljivih tema (lezbijska ljubav, prostitucija, nasilje u obitelji).

Svjetlarnik je roman koji pokazuje Saramaga kao autora humanističkoga svjetonazora, s ozbiljnim interesom za položaj čovjeka u zajednici, na mikrorazini obitelji i u širem, općedruštvenom kontekstu. To će potvrditi i njegovi kasniji romani, u kojima nastavlja s razradom te problematike, uz eksperimentiranje formom te estetičko i stilsko usavršavanje, što ga je sve učinilo jednim od najvažnijih književnih autora uopće.