Moj Hamlet

Velika je privilegija dobiti mogućnost odigrati Hamleta, ali je posebno uzbuđenje kad se za tu predstavu stvara i novi kazališni prostor.

Kao i mnogi, susretao sam se s tim tekstom u raznim životnim okolnostima. Već sam kao srednjoškolac imao dovoljno mladenačke drskosti da na školskoj priredbi izgovorim monolog „Biti ili ne biti“ na engleskom. Nadalje, izabrao sam i monolog o rodoskvrnim plahtama za prijemni ispit na Akademiji dramske umjetnosti. Tamo smo se, naravno i kroz teoriju i kroz praksu na pozornici, više puta vraćali Hamletu. Njegovim uputama glumcima, Hekubi... No, kad sam desetak godina nakon Akademije dobio priliku odigrati Hamleta i kada sam na prvoj probi otvorio tekst, učinilo mi se kao da ga prvi put čitam.

Odgledao sam u toj ulozi Kennetha Branagha, Mela Gibsona, Smoktunovskog... uputio sam se tada i do British Councila i posudio snimke predstava i televizijskih verzija koje su posjedovali. Razgovarao sam sa starijim kolegama koji su odigrali Hamleta. Čitao teorijske analize. I ubrzo shvatio da moram zaboraviti sve što sam znao i krenuti u potragu za Hamletom u sebi. Svaka je uloga rastvaranje, otkrivanje vlastitih mogućnosti. Mana i vrlina. Shakespeare je upisao u taj karakter osobine koje prepoznajemo u sebi, kontradiktornosti koje svakodnevno živimo, ali i osjećaje i reakcije za koje nismo ni znali da ih posjedujemo. Mnogi su glumci odigrali tu ulogu i vjerujem da bi više njih moglo govoriti o svome radu na toj ulozi na bolji i zanimljiviji način, ali ne vjerujem da je itko imao iskustvo slično mome.

Zlatko Vitez pozvao me da napravimo Hamleta, ali i da tom predstavom otvorimo budući dom Histriona. Skupio je izvrsnu ekipu, pokazao nam zapušteni prostor koji je pretvarao u kazalište i uz uobičajene, a ponekad i potrebne probleme, ali i veselje na probama, polako se naziralo kakva bi nam mogla biti predstava. Vitez je pola dana provodio sa scenografom i radnicima koji su gradili našu buduću pozornicu s pomoću dasaka koje su pronašli u tom prostoru, a nakon toga strasno je radio na predstavi koja je trebala svečano otvoriti novo kazalište. Plakat za predstavu već je na vratima budućega teatra. Scenografija i kostimi gotovo su kompletirani i kreću generalne probe. No nije sve išlo lako. Bili smo pošteđeni birokratskih problema koji bi nas mogli opterećivati, ali uvukla se neminovna nervoza prije velikoga događaja.

Nisam ni danas siguran koja je bila namjera kolege koji je izgovarajući moj tekst prije mene zorno pokazivao redatelju da ga i on zna i ne sjećam se je li baš to bio okidač da šakom udarim u najbliže stepenice i sam sebi slomim ruku, ali je činjenica da je Kralj, nakon što se uvjerio da i sa slomljenom rukom mogu mačevati, tjedan dana prije premijere otišao s probe i nije se više pojavio.

Drugi glumac je brzopotezno uskočio u ulogu, ja sam obojio svoj gips u crno  i osvanuo je dan premijere.

Novi kazališni prostor i uvijek atraktivan tekst privukao je zaista respektabilan broj gledatelja. Ugasilo se svjetlo i... šok. Tog trena krenula je zaglušna muzika, prijenos neke utakmice, bušenje zidova. Nenajavljena destrukcija. Krenuli smo s predstavom, ali nismo se uopće čuli. Nitko se nije usudio zaustaviti premijeru. Očekivali smo da će buka ipak stati. Nama na pozornici trajala je nevjerojatno dugo. I stala je, nakon što je naš scenograf zaprijetio nepoznatom buntovniku da će mu vratiti sve ono smeće koje je iznio iz tog prostora i unijeti mu ga u stan. Jednom u životu igraš Hamleta i onda ti na premijeri prvih dvadesetak minuta neki stanar, kojem se nije svidjela ideja da ima kazalište u svom dvorištu, to vrlo zorno i bučno prezentira. I uprska ti premijeru. Ali je postigao cilj.

Predstava je ipak odigrana. Mediji su imali atraktivan događaj. Još neko vrijeme igralo se na toj pozornici, ali taj prostor ipak nije zaživio kao histrionski dom. Predstavu smo još mnogo puta s uspjehom odigrali na mnogim pozornicama. Stigli smo s njom i do Amerike i odigrali je pred prepunim gledalištem u nekoliko gradova Kalifornije. No jedan nam je prostor ostao u najljepšem sjećanju. Ulazak u malu repliku kazališta Globe, nastalu od otkupljene automehaničarske radionice, podsjetio je cijelu putujuću histrionsku družinu na pozornicu koju smo izgubili. S lakoćom smo se adaptirali na simpatično holivudsko kazalište i odigrali dvije izvrsne izvedbe. Vlasnik teatra i predsjednik udruge šekspirijanaca iz L. A.-a Robert Taylor prvi je dan odgledao predstavu nepoznate mu družine iz Hrvatske, a sljedeći dan napunio je prvi red članovima svoje udruge, kupio neki prigodni pokal, uokvirio jednu od svojih grafika Shakespearea i inzistirao da na kraju naše predstave nešto izgovori. Uručio nam je darove i rekao da je naša izvedba Hamleta jedna od najboljih koje je vidio. Nama je njegov teatar bio nešto najljepše što smo vidjeli. Sjetili smo se naše premijere, entuzijazma kojim se stvarala naša predstava i pozornice koja je i danas prazna i napuštena. Poneki glumac možda ostane bez uloge, ali ostati bez kazališta – izniman je peh.

* * * * *

Shakespeare i Vijenac

Za popularizaciju Shakespeareovih djela u Hrvatskoj posebice je zaslužan književni časopis Vienac koji je pokrenula Matica ilirska 1869. U prijevodima su se okušavali ponajbolji hrvatski pjesnici druge polovice 19. stoljeća, poput Ivana Trnskog (izabrani Shakespeareovi soneti, 1873) i Huge Badalića (ulomak iz Koriolana, 1888). Obojica su bili dugogodišnji Matičini dužnosnici, urednici, recenzenti i autori.