Među Hrvatima u Srbiji rastu strah i nesigurnost

Najvažnija vijest, iz vizure interesa hrvatske zajednice u Srbiji, zacijelo jest da će ona, nakon više od dvije godine, ponovno imati zastupnika u najvišem srbijanskome zakonodavnom tijelu te tako biti dionikom u procesu donošenja odluka. Na taj način bit će osnažena i politička relevantnost Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, stranke koja je i dalje ostala jedina legitimna politička snaga Hrvata na istoku. Tako što potvrđuje i činjenica da će DSHV i nadalje imati zastupnika i u Skupštini Autonomne Pokrajine Vojvodine te vijećnike u skupštini Sombora i Subotice, istina nešto manji broj nego prije. Dakle, Hrvati u Vojvodini više neće biti isključeni iz prostora političkoga djelovanja i odlučivanja, moći će izravno doznačavati vlastita stajališta o brojnim pitanjima društvenoga života, pokretati inicijative od vlastitoga značaja, utjecati na odluke, napose na one koje se njih neposredno tiču…

Takvo postignuće ostvareno je u teškim i neravnopravnim uvjetima! DSHV je bio, ne bi li postigao takav rezultat, „primoran“ predizborno koalirati, budući da nije mogao izaći samostalno na izbore koristeći tzv. prirodni prag. Riječ je o srbijanskoj inačici supstituta za zajamčene mandate, koji nema nikakvo utemeljenje u političkom životu kada je riječ o brojčano manjim nacionalnim zajednicama koje su uz to, u teritorijalnom smislu, disperzirane, kao što je hrvatska. To rješenje, naime, omogućuje parlamentarno zastupstvo samo brojčano većim nacionalnim zajednicama, kao što su mađarska i bošnjačka, ili onima koje su teritorijalno koncentrirane, kao što je albanska. S druge strane, za prijavu na izbore i stranke nacionalnih zajednica moraju za kratko vrijeme prikupiti 10.000 na sudu ovjerovljenih potpisa kako bi im izborna lista bila prihvaćena!? To, osim navedenih, ni jedna druga nacionalna zajednica ne može ostvariti.

Bez kontakata s Vučićem

Konkretno, na primjeru hrvatske zajednice u Srbiji, to bi značilo da gotovo četvrtina građana s pravom glasa mora dati potpis podrške za jednu političku stranku. Usporedimo li taj omjer s političkim strankama većinskog naroda, to konkretno znači da bi one morale skupiti milijun potpisa za svoju listu, što je za sve stranke u Srbiji nemoguće! Na temelju iznesenoga čini se razvidnim zašto se Hrvati u Vojvodini zalažu za model rješenja političke reprezentacije nacionalnih manjina koji postoji u Hrvatskoj – zajamčeni zastupnički mandati, koji se moraju osigurati na svim razinama vlasti.

Stoga je jasno zašto smo bili primorani ući u nekakav predizborni savez – nakon mjesec dana pregovaranja, Vijeće DSHV-a donijelo je odluku da se ide u koaliciju koju je predvodila Demokratska stranka Bojana Pajtića, a koju su još činili Nova stranka Zorana Živkovića i Zajedno za Srbiju Dušana Petrovića. Odluka se temeljila na nekoliko razloga, a najvažniji je dakako bio onaj da smo od te koalicije dobili najpovoljnije uvjete. Ne treba zanemariti ni činjenicu da DSHV s DS-om dijeli veoma slična programska načela o brojnim političkom pitanjima, kao ni to da je povijest suradnje s njom, bez obzira na prijepore i slabosti, dala brojne beneficije hrvatskoj zajednici, napose kada je riječ o opsegu i kvaliteti ostvarivanja manjinskih prava te izgradnji i razvoju manjinske institucionalne infrastrukture. Razgovarali smo još i sa savezom koji su predvodili Boris Tadić, Nenad Čanak i Čedomir Jovanović, no njihova je ponuda bila nepovoljnija. Sa Srpskom naprednom strankom Aleksandra Vučića nije bilo nikakvih kontakata – takva situacija postoji još od osnutka SNS-a (rujna 2008): DSHV nije imao ni jedan službeni kontakt sa strankom koja je na vlasti u Srbiji od 2012. Odluka da se ide u savez s Demokratskom strankom rezultirala je, pak, time da ćemo u srbijanskome parlamentu biti u klupama gdje sjedi oporba.

Spomenuti teški uvjeti u predizborno vrijeme odnose se najprije na činjenicu da su našu odluku već na početku o koaliciji s Demokratskom strankom oštro podvrgli kritici i osudili ministar vanjskih poslova (sic!) Ivica Dačić, inače lider Socijalističke partije Srbije, i ministar unutarnjih poslova Nebojša Stefanović (SIC!), inače visoki dužnosnik Srpske napredne stranke, optuživši nas da na taj način radimo na štetu Hrvata u Srbiji. S druge strane, ne od sada, Demokratska je stranka prepoznata u srbijanskoj javnosti kao ona koja se dosljedno i argumentirano kritički odnosi spram vladajućih struktura, što je za posljedicu imalo veoma malen prostor u javnosti za vrijeme predizborne kampanje, ali i velik broj negativnih objava o njima, osobito o Bojanu Pajtiću, gotovo do sotonizacije. Za Hrvate u Srbiji to je značilo – „eto za koga se odlučila vaša stranka“, što je dodatno snaženo i od strane državnih struktura poduprtim djelovanjem, otprije organiziranim i ustrojenim, „pete kolone“ među Hrvatima u Vojvodini, koji su okupljani ponajviše oko blaćenja mene kao predsjednika DSHV-a.

Antihrvatsko raspoloženje

Na koncu, ali nikako ne i na posljednjem mjestu, mora se navesti višemjesečno osnaženo antihrvatsko raspoloženje u srbijanskoj javnosti. Tomu je pridonijelo nekoliko važnih događaja – najprije izbori u Hrvatskoj i izostanak pozitivnih konotacija u srbijanskoj javnosti s obzirom na rezultate, uz isticanje njihove „predestinirane“ štetnosti za Srbe u Hrvatskoj. Zatim se posve negativno gledalo na najavljenu beatifikaciju Alojzija Stepinca, a poduzimani koraci protivljenja od strane najviših dužnosnika ne samo Srpske pravoslavne crkve već i države Srbije bili su praćeni klasičnim obrascima bacanja ljage na Stepinca, ali i na Katoličku crkvu. U posljednjih mjesec dana kampanje bila je oslobađajuća presuda Vojislavu Šešelju, hrvatska „blokada“ otvaranja poglavlja 23 te obilježavanje 75 godina od osnutka Nezavisne Države Hrvatske u Beogradu. Riječju, od antihrvatskih stajališta, koja se nisu čula još od početka 1990-ih, i negativnih označitelja uz ono „hrvatsko“ gotovo se nije moglo živjeti. Poslovično, zainteresirana javnost u Hrvatskoj o tome nije znala gotovo ništa. Ona, pak, intelektualna odavno je interes za Hrvate u Srbiji prekrižila.

U takvim su se uvjetima, jasno je, među ovdašnjim Hrvatima strah i nesigurnost ponovno raširili, napose u pojedinim lokalnim zajednicama, i to ne samo gdje je 1990-ih bilo brutalnog etnički motivirana nasilja. S druge strane, DSHV je morao, da ne bi „iritantno“ djelovao, voditi tihu, javno gotovo nevidljivu kampanju, koja je uračunavala ograničene dosege – jednostavno ohrabriti građane hrvatske nacionalnosti da uopće izađu na izbore. U tome smo imali, moramo to priznati, tek polovični uspjeh – daleko je manja izlaznost u onim sredinama gdje Hrvati žive u većem broju. Istina, tomu su pridonosili i nerazvijena stranačka infrastruktura te narasla apatičnost među Hrvatima te njihovo povlačenje u privatnost – u uske obiteljske granice.

Nasilje nad Hrvatima

Navedena nespremnost da se u javnom životu zbog straha ne sudjeluje, dakle, i nadalje ostaje važna značajka društvenog položaja Hrvata u Srbiji. Osim toga, već je spomenuto kako su Hrvati u Srbiji isključeni iz realnih procesa donošenja odluka, čak i onih koji se neposredno tiču njih, a visoko su podzastupljeni u području javne uprave i državnim institucijama. Također, još bilježimo slučajeve gruba kršenja ljudskih prava – nedavno prebijanje i pljačka franjevca Josipa Špehara u Baču i njihovo svođenje na „zločine iz koristoljublja“, kao i zabrinjavajućega derogiranja manjinskih prava – slučaj prestanka informiranja na hrvatskome na Radiju Subotica. Napomenut ćemo da su nastavljene i aktivnosti na planu afirmacije Bunjevaca ne-Hrvata u odnosu na Hrvate Bunjevce, što je najsnažnije aktualizirano nagradom koju je predsjednik Tomislav Nikolić dodijelio Zvonku Bogdanu u veljači 2016. i pratećim sadržajnim kontekstima. Glede svega Hrvatska je gotovo do jučer sve nijemo i ne odveć zainteresirano pratila.

Očigledno, preda mnom kao zastupnikom hrvatske zajednice u Srbiji mnogo je izazova i nemalo posla. To je velika odgovornost, ali i obveza! Odgovornost u smislu da ću biti, ako izbori prođu kako planiramo, dionik procesa odlučivanja na najvišoj zakonodavnoj razini u Republici Srbiji, svjestan da će glas koji budem davao glede usvajanja ili neusvajanja određenih zakona ili programa određivati kako sadašnjost tako i budućnost naše zemlje. Pritom, naravno, moram računati na savjete i pomoć brojnih kolega i stručnjaka, što će podrazumijevati česte i duge razgovore, jer će u protivnom pogreške u mojim stajalištima biti veće. Na koncu, ali nikako ne na posljednjem mjestu, jest odgovornost spram onih koje ću zastupati, a to su građani hrvatske nacionalnosti – zalaganja za njihova prava i interese bit će mi, naime, biti na prvom mjestu. Stalna i svestrana komunikacija s njima također mi je prioritetna zadaća. To, pak, znači da mi je obveza biti glasan i jasan glas naroda u čije sam ime najprije i kandidiran ne bih li ostvario jednakost u priznanju dostojanstva Hrvata u Srbiji, kao i njihovu ravnopravnost u svim segmentima društvenoga života. U tome i takvu djelovanju od presudne važnosti bit će i pomoć iz Republike Hrvatske.