Matičini nakladnički prvijenci

U osobi i djelovanju đakovačkoga biskupa Josipa Kukovića (Zagreb, 1782–Beč, 1861), prvoga Matičina utemeljitelja i dobrotvora, Vrhovčeva ideja o pomaganju i promicanju „kulture svega naroda“ našla je i više nego dostojna nastavljača. Bio je Kuković utjelovljenje najplemenitijih osjećaja, vrlina i akcija najvećega dijela svećenstva koje je bezrezervno podupiralo ilirski pokret i njegove težnje za nacionalnim, jezičnim i kulturnim preporodom. Kao biskup „koj malo govori, al mnogo misli, a još više za narod svoj ćuti“ (D. Rakovac), osobnim je primjerom među svećenstvom i rodoljubno nastrojenim plemstvom poticao mecenatstvo ilirske knjige i narodne prosvjete. Najvažniju akciju za tu svrhu poduzeo je Kuković opremanjem tiskare slovima gajice u izrazito ponjemčenu Osijeku.

Kuković je taj projekt financirao na prijedlog ilirskoga pjesnika i profesora na đakovačkome sjemeništu Mate Topalovića, mladoga kapelana čije je ideje Kuković rado slušao i odobravao, baš kao i prijedloge Topalovićeva profesorskoga sudruga – Josipa Jurja Strossmayera, čiji je vjersko-prosvjetni rad i političku misao Kuković uvažavao do te mjere da ga je predložio za svoga nasljednika na mjestu đakovačkoga biskupa. Kuković je ilirski pokret i potrebe naroda branio i na političkome polju: bio je – prema Rakovčevim dnevničkim zapisima – „glavni uzrok, što se u Slavoniji porodila opozicija proti Magjarštini“. Kukovićeva se politička dalekovidnost očitovala među ostalim i u djelatnom propagiranju vjerske snošljivosti među katolicima i pravoslavcima u Slavoniji koje je mađarska politika nastojala zavaditi i podijeliti upravo na vjerskoj osnovi. Dočaravajući oduševljenje naroda kojim je bila popraćena Kukovićeva biskupska vizitacija slavonskih mjesta 1844, dopisnik Narodnih novina isticao je biskupove pohode pravoslavnim općinama gdje se puk uz „lupanje zvonah i tutanj topovah... bez razlike vĕroizpovĕdanja sgertao, zaboravivši i svoje domove i poslove, hoteći da vidi i pozdravi... putujućega velikoga pastira“. Manire velikoga mecene pokazao je Kuković i oporukom kojom je nizu pobožnih i karitativnih ustanova donirao oko 40.000 forinti.

Kukovićevu mecenatsku gestu prema Matici ilirskoj na početku njezina rada 1842. poduprli su kao dobrotvori tadašnji zagrebački podžupan, doktor prava i istaknuti ilirac, barun Eduard Jelačić Bužimski (1811–1871) sa 200 forinti, modruški biskup Mirko Ožegović (1775–1869) sa 100 forinti te srpski knez Miloš Obrenović, koji je u blagajnu Matice ilirske položio „sto carskih dukata“ (460 for), a na račun Gajevih Ilirskih novina 25 dukata. Obrenović se u to doba nalazio u bečkome progonstvu, tražeći saveznike u borbi za povratak u Srbiju i ponovno preuzimanje vlasti. Silno se obogativši na trgovini solju i svinjama, Obrenović je i u progonstvu mogao podupirati različite prosvjetne i kulturne akcije za koje je vjerovao da idu u prilog Srbima u Monarhiji ili njemu osobno. Premda nepismen, Miloš Obrenović bio je utemeljitelj i dobrotvor Matice srpske, a ilirce je pomagao i prije abdikacije, dodjeljujući nekima među njima stipendije za studij medicine u Beču, s namjerom da ih poslije svršetka studija zaposli kao državne službenike u Srbiji. Među njegovim prvim stipendistima nalazio se i Jakov Užarević, jedan od pokretača ilirskoga pokreta, koji je 1846. preuzeo tajničko mjesto Ilirske čitaonice i Matice ilirske od Vjekoslava Babukića.

Govoreći o vezama između iliraca i obitelji Obrenović spominjemo i rjeđe navođenu činjenicu da se ilirskome pokretu kao suradnica Gajevih novina priključila i Anka Obrenović, najobrazovanija Srpkinja svoga doba, Miloševa nećakinja, nesuđena nevjesta i neprežaljena ljubav Antuna Mihanovića. U hrvatskoj i srpskoj historiografiji mjestimice se dovodi u sumnju pravi motiv Miloševa mecenatstva i dobrohotnosti prema ilirskim ustanovama i pojedincima, posebice kada je riječ o ambivalentnom odnosu Gaja prema knezu Milošu. U slučaju Matice ilirske važno je istaknuti ulogu Miloševih savjetnika i službenika u Beču, Vuka Karadžića i Danila Medakovića, koji su osobno pomogli Maticu ilirsku kao njezini utemeljitelji i podupiratelji te Miloševo uvažavanje Kollárove romantičarske ideje slavenske uzajamnosti i panslavizma koju su među ilircima najvatrenije širili i zastupali Ljudevit Gaj i Stanko Vraz. Prema pismu što ga je knez Miloš uputio upravi Matice ilirske, glavni su motivi njegova dobrotvorstva prema Matici slavenska uzajamnost i nacionalno buđenje Hrvata: „Slavnoj ilirskoj Matici. – Vidjevši… slavne ilirske Matice kako izrjadnost cĕli njene, tako i udobnost sredstvah k postiženju one, a imeno revnostni trud vitežkih Horvatah na prostranom polju slovesnosti ko ustrojeniju i utvĕrdjeniju narodnosti, najmilie i najsvetie časti suščnosti čovečeske, i kao člen prostranog naroda slavenskog radujući se tako izvĕstnomu uspĕhu predpohvaljene Matice ilirske, čuvstvujem sebe milim nĕkim čuvstvom pobudjena usĕrdstvovati na polezni fond taj od strane moje nĕki podarak, koi u 100 ces. dukatah ovim preprovodeći umoljavam slavnu Maticu, da bi istu sumicu ko ostalim preuspĕvanju svojemu kao i čuvstva udivlenija i počitanija mog primiti dobrotu imala.“

U znak zahvalnosti, odaslana je knezu Milošu s „Desetog obćenitog sabora družtva čitaonice ilirske zagrebačke“ (14. IX. 1842) izjava „u ime celoga družtva čitaonice“, „što se je misleći za dobro duševno – prosvètjenje naime – jednokàrvne bratje svoje inoga věroizpovědanja, tako darežljivim ukazati blagoizvolio, i time u duhu premudrog Dositeja Obradovića věčni si spomenik podigao s natpisom: ‘Rod je svoj ljubio’, koga nikakva oluja do věka srušiti neće.“

Prva Matičina knjiga

Do kraja 1842. u Matičinu blagajnu položeno je gotovo 5000 forinti zaslugom četiri dobrotvora (sa 100 i više uplaćenih forinti), 30 utemeljitelja (sa 50 uplaćenih forinti), 124 obvezna utemeljitelja (između 5 ili 25 uplaćenih forinti; obvezu je tijekom idućih godina u potpunosti ispunilo 90 utemeljitelja) i 434 podupratelja/darovnika (s manjim novčanim prilozima). Budući da je glavnica tijekom 1842. brzo rasla, pokrenuta je nakladnička djelatnost, temeljna zadaća Matice ilirske. Izbor za prvo Matičino izdanje pao je na Gundulićeva Osmana jer je spjev, prema objašnjenju Janka Draškovića, bio preveden na talijanski jezik, a u tijeku je bio i prijevod na njemački jezik pa ga je trebalo brzo objaviti da ga Hrvati „ne bi prije njemački, negoli organičkim pravopisom ilirskim uščitali“. Osim toga, zaključio je Matičin književni odbor (predsjednik Lj. Gaj, V. Babukić, D. Demeter, A. Mažuranić, P. Štoos, Lj. Vukotinović) da se Osman neće „samo našim organičkim pravopisom čist, pravilan i urešen ukazati, nego će jošte i rječnikom svih u istom djelu nalazećih se riječih s izjašnjenjem filologičkim, historičkim, geografičkim i mitologičkim obogaćen biti tako da nam gibanja starinska, okolnosti i jezik razumljiviji postane“.

Iza štura Draškovićeva objašnjenja o odabiru Osmana ležao je niz književno-umjetničkih, književno-povijesnih, jezičnih i pragmatičnih, tiskarsko-nakladničkih razloga koji su išli u prilog njegovu objavljivanju, poput umjetničke vrijednosti i slave spjeva, živa sjećanja na raskošno obilježenu proslavu 200. obljetnice pjesnikove smrti (1838) kada je objavljen i francuski prepjev spjeva, štokavsko-jekavskoga jezičnog predloška, utjecaja spjeva na dubrovačke i slavonske pisce itd. Godine 1841. posjetio je Gaj Dubrovnik, gdje je nabavio podosta rukopisa starih dubrovačkih klasika (među njima i Gundulićeva Osmana) pa je Matici ponudio kao predsjednik njezina Književnog odbora da će – ako Matica otkupi neke njegove dubrovačke rukopise – „on njekoje rukopise društvu pokloniti, a njekoje da će sam na svoje troškove u svijet izdati“.

Nakon godinu i pol mukotrpna priređivačkoga rada braće Mažuranić, Vjekoslava Babukića i Ivana Kukuljevića Sakcinskog na Gundulićevu rukopisu, otisnut je 1844. u Gajevoj tiskari kao prvo Matičino izdanje Osman u tisuću primjeraka, s dopunom 14. i 15. pjevanja (Ivan Mažuranić), predgovorom (V. Babukić) i rječnikom (Ivan i Antun Mažuranić).

Izdanje Osmana razveselilo je hrvatsku kulturnu javnost, pa je tako Stanko Vraz napisao da se tadašnja „zagrebačka škola podigla na temelju stare dubrovačke“, ali i „da će biti od velike koristi za zdrav razvitak literature naše, ako se uz dubrovačke klasike izdaju i narodne pjesme, koje će uliti u nju zdrav, čvrst živalj narodan, metnuti na lice poezije naše rumen naravskoga zdravlja i tako upliv Dubrovčana spasonosnim načinom paralizirati“. Iako diskretna, Vrazova se kritika djelomice odnosila i na Gajev neutaživ ekonomski interes što ga je Vraz detektirao u stvaranju Gajeva tiskarskog monopola nad Matičinim izdanjem (za izdanje Osmana Matica je platila oko 1300 forinti, od toga čak 700 forinti Gaju za tisak, bez troškova uvezivanja). Vrazov je strah bio samo donekle opravdan, budući da je iste godine Matica kao drugo izdanje objavila Demetrovu Teutu, koja je zbog cenzure otisnuta u Beču.

Za narod i uglednike

Uz prvi Matičin otisak Osmana treba istaknuti Matičinu brigu za tisak i opremu knjiga koje su se razlikovale i kvalitetom papira i uvezom. Bogatijim kupcima, uglednim članovima Matice i važnijim ljudima hrvatskoga javnog života knjigoveže su uvezivali knjige u platno i kožu. Polovica naklade Osmana otisnuta je na finom papiru i lijepo uvezana, a druga polovica otisnuta je na običnome papiru, s običnim tvrdim ili broširanim uvezom. Par posebno uvezanih, iznimno lijepih primjeraka Osmana Matica je darovala „zaštitnicima i prijateljima našega naroda“ (npr. nadvojvodi Ivanu u Grazu, nadvojvodi Franji Dragutinu u Beču, grofu ministru Kolovratu u Beču i mitropolitu Rajačiću) i drugim stranim uglednicima kojima je trebalo pokazati starost i veličinu hrvatske kulture. Na taj način odaslan je i poseban primjerak Osmana crnogorskome vladiki Petru Petroviću Njegošu, koji se Matici odužio 1848, darujući joj „po jedan exemplar od svih svojih izvrsnih pjesničkih djelah koja je dosada na svjetlo izdao“ (nažalost, tadašnje ratne i revolucionarne prilike koje su prijetile Matičinu opstanku natjerale su Matičinu upravu da Njegoševa djela rasproda kako bi pribavila nešto gotovine za svoju blagajnu!).

Matičini nakladnički prvijenci ponukali su i pripadnike drugih slavenskih naroda da se upišu među Matičine članove. Tako se na Matičinoj skupštini 23. travnja 1844. tajnik Vjekoslav Babukić pohvalio da je „Pavao Josip Šafařik, c. kr. cenzor knjiga i čuvar c. kr. biblioteke u Pragu, svojim neumornim nastojanjem, iz jedine ljubavi prema procvjetanju i napretku naše mlađane jugoslavjanske literature, od najuglednijih pisacah i inih prevriednih građanah, naše češke braće do 210 for. sr. sabrao i u našu Maticu prinesao, čim se je sa gorihvaljenom gospodom českom, na broju njih šesnaest, kao utemeljitelj Matice naše upisati blagoizvolio“.