Manama usprkos

Nedavni okrugli stol Matice hrvatske Hrvatski mjuzikl jučer, danas, sutra potaknuo je različita razmišljanja o toj glazbenoscenskoj formi. Jedan od naglasaka bio je da se u svijetu već dugo nije pojavilo novo djelo koje bi nastavilo hitove kao što su Jadnici, Fantom u operi i sl. To ne znači da novih djela nema, ali – kao što svjedoče primjeri mjuzikala na West Endu poput The Woman in White Andrewa Lloyda Webbera iz 2004. ili Marguerite Michela Legranda iz 2008. – čak ni imena tako uglednih autora nisu uvijek pouzdan zalog za dugotrajan uspjeh. Još jedan od naglasaka bilo je pitanje tzv. komercijalnih mjuzikala u kontekstu javnoga financiranja i njihova izvođenja u organizaciji javnih kazališta te privatnih ili neovisnih producenata. Nekoliko primjera posljednjih godina pokazalo je da su snovi o zaradi na komercijalnim naslovima i brodvejsko-vestendovskoj „produkciji“, s uzbudljivim audicijama na koje se prijavljuju stotine talenata, samo snovi jer nikomu nisu donijeli zaradu, naprotiv, nisu primjereni načinu rada i ustroju stalnih repertoarnih kazališta, a neovisni su producenti nažalost preslabi jer žive u Hrvatskoj, a ne na West Endu.

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, uz temeljni operni repertoar, svake sezone postavlja naizmjence po jedan mjuzikl ili operetu. Iz takva tradicionalnog opredjeljenja proizašla je, 29. travnja, i hrvatska praizvedba mjuzikla Moje pjesme, moji snovi (The Sound of Music) skladatelja Richarda Rodgersa i tekstopisca Oscara Hammersteina II. To je jedno od najomiljenijih djela žanra, najpoznatije po filmskoj verziji Roberta Wisea iz 1965, s Julie Andrews i Christopherom Plummerom u glavnim ulogama, kojoj je prethodio kazališni izvornik, praizveden 1959. na Broadwayu. Brand Rodgers i Hammerstein proslavio se, još 1940-ih, s nekoliko hitova na Broadwayu. Mjuziklima Oklahoma!, Karusel, Južni Pacifik, Kralj i ja te sljedećim djelima predstavili su nov tip mjuzikla u kojemu su svi elementi produkcije povezani u jedinstvenu umjetničku cjelinu.

Moje pjesme, moji snovi nedvojbeno su i komercijalan naslov, o kojemu vlasnik licencije vodi brigu, pa je osječki HNK morao udovoljiti strogim zahtjevima. I to je učinio, oslanjajući se na vlastite snage, za tridesetak uloga. One nisu idealne, ali su dostatne za predstavu koja itekako privlači publiku, koja će se rado gledati i mnogo izvoditi. Odlični su prijevod Ivana Mokrovića i prepjev songova Dražena Bratulića.

Svima je poznata priča o djevojci Mariji, nesuđenoj opatici, i muzikalnoj obitelji kapetana Von Trappa. Zasnovana je na stvarnim osobama i događajima. Marijina unuka Elisabeth von Trapp, koja živi u SAD-u i koju je HNK pozvao na premijeru, poslala je pozdravno pismo u kojemu naglašava „da je istinita priča mjuzikla započela baš u Hrvatskoj“, jer je njezin otac rođen u Zadru, školovao se u Rijeci, a njegovi roditelji živjeli su i pokopani u Puli. Mjuzikl, uz antologijske glazbene brojeve i fini humor, sadržava elemente bajke: ljubav pobjeđuje klasne razlike, dobrota nadvladava zlo, nada u bolji život nadvladat će rat. Sve je ispunjeno emocijama. Nije li to ono što je potrebno baš u današnje vrijeme? I sva je sreća da su vlasnici licencije strogi i neumoljivi. Zahtijevaju da se mjuzikl postavi po utvrđenim kanonima pa ne postoji opasnost od kojekakvih osebujnih „čitanja“.

Redateljica Nina Kleflin priznaje kako nije odmah bila svjesna kvaliteta toga djela. Otkrivala ih je radeći, obuzimale su je. I to se vidi: na kraju je nedostajalo još nešto vremena da predstava snažno pošalje poruku koju sadržava i da se odbace detalji koji izlaze iz stila (npr. pljesak ruku give me five i sl.). Nisu oni toliko bitni, može ih se zanemariti, ali nisu ni potrebni. U cjelini se na predstavu može primijeniti narodna poslovica kako dobar konj ima stotinu mana, a loš samo jednu – da ne vrijedi. Predstava vrijedi, ali ima stotinu mana: glumci bi trebali bolje pjevati, operni pjevači bolje govoriti tekst, gegovima i karikaturi tu nije mjesto, suvišan je film o Anschlussu, brojnim dijalozima nedostaje tempa, kao i brzine u promjenama scene. Drugi čin u cjelini još više pada. Predstava je preduga, zamalo četiri sata, dok film traje 174 minute! Može se gledati – uočavati dramaturške razlike između kazališne i filmske verzije, otkrivati glazbene brojeve kojih u filmu nema – jer obuzima i gledatelja, ali je preduga. Slikovita je scenografija Osmana Arslanagića, ali traži još tehničkih pokusa za brže promjene. Kostimografkinja je Marija Šarić Ban, koreograf Dejan Jakovljević.

Glazbeni dio, pod ravnanjem Mladena Tutavca, bio je odličan, ponajprije u svirci orkestra, koji je poprimio elegantan revijalni karakter. Glazbeni brojevi bili su besprijekorno nastudirani. Potencijalno najrizičniji element predstave, šestero djece, bio je među najboljima. Ne samo zbog malene Marije Sajter (Gretl), koja već samom pojavom izaziva simpatije, već zbog najozbiljnijega posla što su ga obavili u pogledu glazbene i pjevačke sigurnosti te scenske i koreografske uvježbanosti. A opet su Tin Reba (Friedrich), Dora Masle (Louisa), Marin Bulić (Kurt), Nina Mandić (Brigitta) i Cvijeta Ambrinac (Marta), uz malenu Mariju, zračili djetinjim veseljem i spontanošću.

Na čelu brojnoga solističkog ansambla bila je Ivana Medić kao Maria. Njezin sopran nije odavao pripadnost operi, kako ga je vješto modulirala za nježnije zahtjeve mjuzikalskih songova. Glumački je s mnogo entuzijazma donijela Marijinu prostodušnost. Antonija Pintarić bila je razigrana Liesl. Pjevački vrlo dobar Vladimir Tintor jednoznačno je, suzdržanošću, portretirao Georga, zanemarivši da se ispod te suzdržane, stroge vanjštine nalaze toplina i strast. Prepoznatljive karaktere ostvarili su i Nera Stipičević kao Elsa, Duško Modrinić kao Max te Aleksandar Bogdanović kao Zeller, dok je Sanja Toth ostvarila topao lik Majke predstojnice, ali mora biti intonativno oprezna u njezinoj ariji.