Jembrihov obol zavičaju

U zapaženoj knjizi lirskih proza Doživljena viečnost Ivica Jembrih osmislio je stvaralački raspon rodnom kajkavštinom koja identitet nalazi u fascinantnim riječima kao što su skrb i tjeskoba, ali i ljubav, ljepota i svjetlost: „Ljubav, ljepote, svetloče nie bez rieči vu nami ni zvun nas.“ Jembrihove imaginativne cjeline u prozi žive zasebnim emocionalnim životom. Proročki nadahnute propituju smisao postojanja: „Človečec je naviek znovič na pričetku… Kaj zapravo človek hoče od življenja?“

U novoj knjizi Od kolijevke do Garestina i Međimurja Ivica Jembrih Borovički, autor, zna što „hoče od življenja“. Želi se vratiti u zamišljenu prošlost u nekom drugom vremenu. Želi pronaći djetinjstvo, osmisliti pravim riječima kontinuitet svoga bića, vjernost zavičaju. I tako je u potrazi za jednostavnim, istinitim i iskrenim riječima nastala knjiga njegovih memoarskih, dnevničkih zapisa, autobiografskih uzleta, redizajniranih sjećanja, idealiziranog otvaranja životu.

Ako se u domeni ljudskih vrijednosti prihvati prošlost u vremenu koje se troši, koje troši, ne bi se sve to moglo proživjeti bez nostalgije. A nostalgije ima u ovoj knjizi. Ima je u autorovim kajkavskim pjesmama koje su uglazbljene, u kajkavskoj frazi interpoliranoj u standardni književni jezik. Ima tu i arheologije osjetilnog, antropomorfnih zaleta u kazivanju, dijalozima (mačak Linek). Svojevrsna psihološka sloboda vodi autora u ponovno oživljene slike djetinjstva, kad malo postaje veliko, do zipke sama izvora postojanja. Sam će autor popratiti to ovim riječima: „Prikupljali smo tu baštinu i čuvali preko pola stoljeća. Sada slušam i zapisujem sve što mi ti predmeti iz duše govore. I čini mi se, nastaje romanček za sve uzraste, iz prošlosti, sadašnjosti za život sjećanja i uspomena – budućnost.“ Knjiga Od kolijevke do Garestina i Međimurja panoptikum je sjećanja, doživljaja, notnih zapisa, nostalgičnih fotografija, uz pregršt autorovih kajkavskih pjesama. Ona je vjernost kajkavskom izričaju i istinska, iskrena odanost zavičajnom pedlju zemlje na kojem je autor pronašao svoju mladost, obnovljeno djetinjstvo koje umirujuće, spokojno u njemu raste. U tom obnavljanju, u toj atmosferi harmonije stvari i bića sinkretizam uspomena obnovljen je u osjetilima i srcu: „Moramo se žuriti kaj ne zakesnimo na autobus. Stigli smo u podnožje rodnog brežuljka, na malu ravnicu koju smo zvali Zipka, jer je, gledana s brijega sličila na pravu zipku. Nikada mi ta moja ravnica nije bila tako lijepa i topla, nikada ju nisam više volio no tada, na oproštaju s rodnim krajem.“

Ivica Jembrih Cobovički ponudio nam je sjedalo u svom zavičajnom omnibusu Od kolijevke do Garestina i Međumurja. Možda je to dobar način da se barem malo udaljimo od sveopće globalne i ine mahnitosti, koja ne jenjava.