Igoru Kuljeriću u spomen

Prije deset godina, 20. travnja 2006, napustio nas je istaknuti hrvatski skladatelj 20. stoljeća, autor posebnoga, vlastitog potpisa i bogate imaginacije, akademik Igor Kuljerić. Iako njegova stvaralačka ostvarenja nakon smrti nipošto nisu zamrla na repertoarima hrvatskih ansambala – dapače, Kuljerić je jedan od najizvođenijih hrvatskih skladatelja, što svjedoči o kvaliteti i uspjehu njegova opusa i kod izvođača i kod publike, deseta obljetnica Kuljerićeve smrti bila je dodatni povod da se koncert ciklusa Kanconijer Zbora i Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije posveti uspomeni na Igora Kuljerića, koji je u bogatoj i po područjima djelovanja raznolikoj karijeri, među ostalim, bio i dirigent upravo tih ansambala.

Kuljerićevo djelo odabrano za izvedbu na posljednjem ovosezonskom koncertu ciklusa Kanconijer, održanu 5. svibnja u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, bila je Hrvatska misa za soliste zbor i orkestar. To je djelo Kuljerić dovršio 2004. godine, osam godina nakon praizvedbe još jednoga svog velikog vokalno-instrumentalnog djela nastala na inspiraciji hrvatskom tradicijom glagoljaškog pjevanja, Hrvatskoga glagoljaškog rekvijema. Upravo je Hrvatska misa posljednje Kuljerićevo djelo izvedeno za njegova života, samo dvadeset dana prije autorove smrti, a odmah po praizvedbi djelo je ocijenjeno važnim unutar Kuljerićeva opusa, ali i u suvremenom hrvatskom glazbenom stvaralaštvu uopće.

Zboru i Simfonijskom orkestru HRT-a pridružili su se tenor Božimir Lovrić te mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić, koja je sudjelovala i u praizvedbi Hrvatske mise 2006, a izvedbu je vodio počasni šef dirigent Orkestra maestro Pavle Dešpalj.

Vrlo uredna izvedba svih glazbenika vjerno je prenijela sve nijanse bogatim nadahnućem oblikovana Kuljerićeva djela. Pavle Dešpalj s izvođačima je oblikovao zaokruženu i živu izvedbu, a ako bismo morali naći neku zamjerku, poželjeli bismo od Zbora nešto aktivniji izgovor teksta. Solistica Martina Gojčeta Silić svoju je dionicu izvela uvjerljivo i s uzvišenom dostojanstvenošću, uz kontrolu glasa na visokoj razni te preciznu prezentaciju notnoga teksta. U izvedbi tenora Božimira Lovrića nedostajalo je nešto zaokruženijeg oblikovanja tona, koji je u nekim trenucima bio odveć svijetao.

U drugome dijelu koncerta izvedena je Koralna simfonija Zvona za soliste, zbor i orkestar, op. 35 Sergeja Rahmanjinova, skladana 1913. U izvedbi djela nadahnuta drevnom ruskom tradicijom zvonjave crkvenih zvona u različitim prigodama i životnim obredima, solističke dionice pjevali su sopranistica Tamara Franetović Felbinger, tenor Bože Jurić Pešić te bas Luciano Batinić. Zvukovna raskoš djela došla je do punog izražaja u angažiranoj izvedbi združenih snaga Zbora i Orkestra HRT-a, a redom izvrsni solisti svakako su je dodatno oplemenili. Prije svega to vrijedi za sjajnoga Luciana Batinića, koji je kao solist nastupio u stavku koji dočarava zvonjenje pogrebnoga zvona. Ekspresivnost njegovoga pjevanja, izražena muzikalnost te snaga, ali i ljepota njegova glasa, zbrojili su se u doista uvjerljiv i visokokvalitetan nastup. Jednako dojmljiva bila je izvedba Tamare Franetović Felbinger, koja je s lakoćom i besprijekornom kvalitetom svladavala zahtjevne visine, a mladi se tenor Bože Jurić Pešić, koji je tek nedavno diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, pokazao kao velik talent s već kvalitetno izrađenim zanatom.