Cijena života

Britanski film Pogled s neba južnoafričkoga redatelja Gavina Hooda, nastao prema scenariju Guya Hibberta, žanrovski se može odrediti kao ratni politički triler. Ako taj film razmatramo kroz njegovu središnju tematsku okosnicu suvremene borbe svjetskih velesila protiv terorizma, jasne su i njegove barem ovlašne sličnosti s američkim radovima Good Kill (2014) redatelja Andrewa Nicola ili Pad Londona (2016) redatelja Babaka Najafija. No dok u filmu Good Kill percipiramo protagonista pilota čiji su razorni dronovi usmjereni ne samo prema teroristima nego i prema civilnome stanovništvu, zbog čega osjeća sve snažniju krivnju pa je jasan i dramski predznak filma, Pad Londona jest srednjostrujaško ostvarenje s junakom koji štiti američkoga predsjednika u pogibeljnoj situaciji terorističkoga napada na glavni britanski grad. Kao akcijski triler taj je film ujedno eksploatacijsko sagledavanje stanja pa postaje sasvim oprečnim i Nicolovu djelu, a pogotovo Hoodovu. U Pogledu s neba vremenski kontekst obuhvaća samo jedan dan, dok je prostorni znatno prošireniji i razgranava se u kenijski glavni grad Nairobi, područja Velike Britanije i Sjedinjenih Država te nakratko čak i u Singapur i Peking. Takav složeni prostorni kontekst otponac je zapletu u kojem britanska pukovnica Katherine Powell (Helen Mirren) planira hvatanje opasnih istočnoafričkih terorista, no kada uz pomoć napredne tehnologije sazna da pripremaju i samoubilačke napade, odlučuje ih uništiti navođenim napadom iz zraka. No ispred kuće nađe se maloljetna djevojčica Alia (Aisha Takow) pa dolazi do zamršene situacije koja povlači političku, pravnu te prije svega moralnu odgovornost svih uključenih u izvršenje napada, od nižih časnika preko viših pa sve do odvjetnika i ministara.

Pogled s neba izrazito promišljeno restrukturira žanrovske postavke ratnoga filma. Kako pristup suvremenome ratovanju više ne zahtijeva isključivo uporabu vojnih postrojbi već zapovjedni lanac i naprednu tehnologiju, i Hoodovo djelo na vrlo moderan način propituje sve sastavnice ratnoga djelovanja, od institucionalnih do mogućega kolateralnoga stradanja nevinih civila. Pritom to čini kroz prizmu suprotstavljenih stavova niza britanskih i američkih likova. Sukob stavova s jasnim interesom eliminiranja opasnih zločinaca u kojem se propituje moralna amplituda filma razgranava se u pitanju treba li sačuvati život djevojčice te možda dopustiti da zbog samoubilačkoga napada stradaju deseci nevinih ili je njezin život manje bitan u sprečavanju terorističkih napada jer će ono sačuvati živote mnogih. No etička se vrijednost promatra i kroz prizmu svojevrsnoga društvenoga cinizma, jer politički će dužnosnik prebaciti odgovornost na nadređenoga, dio Britanaca na Amerikance, a razmatra se i mogućnost medijskih propitivanja osobne odgovornosti za djelovanje kao i propagandni učinak. Tako Hoodov film postaje napet triler zasnovan na dramskom, a ne na pukom akcijskom. Njegova snaga počiva na izravnu odnosu s gledateljem, upravo zbog činjenice da se i gledatelju retorički postavlja pitanje o izboru postupaka u kojem ni jedan zapravo nije u potpunosti ispravan. Hibbert i Hood istodobno se pitaju je li uz etičnost moguća i savjest u modernome ratovanju, odnosno kolika je zapravo svijest o učincima rata, svijest koja se razmatra kroz ulogu suvremenih medija u percepciji razornih zbivanja. Medijski je odmak dakako oprečan svijesti vojnih stožernika o destruktivnome ratnome žrvnju, što naposljetku posvjedoči general Benson (nedavno preminuo Alan Rickman).

Gavin Hood s ovim se filmom pokazao izrazito ekonomičnim redateljem. Ne uočavamo zalihost u gradiranju napetosti, tek jedan kratki segment nalik praznome hodu, a iščekivanje ishoda ne seže u predvidljivost već snažnije veže uz moguće izbore. Sažimanje je filmske napetosti prema centralnome segmentu izvršenja napada poput centripetalnoga sažimanja radnje prema njezinu vrhuncu. Pritom je u razabirljivosti prikazanoga i dinamičnosti strukture djelatna pomoć montažerke Megan Gill, a u raspoznatljivosti podneblja, prostora i postizanju ugođaja i snimateljski rad Harisa Zambraloukusa. Taj je snimatelj spretno oslikao sve filmske segmente, od prozračnosti afričkoga okružja opterećena pogibeljnim militarizmom do prigušenosti vojne baze u engleskome Sussexu iz koje pristižu egzistencijalne odluke. Ne treba zanemariti ni vrsne glumačke izvedbe. Redovito sjajna Helen Mirren u ulozi pukovnice Powell, promišljeni Alan Rickman kao general Benson, Aaron Paul u ulozi etičkoga američkoga pilota, Barkhad Abdi kao tajni kenijski agent ili mlada Aisha Takow tek su vrh iznimnoga glumačkoga postava.

Jasnome realizmu filma ne može odmoći ni primjena nekih tehnoloških naprava koje još nisu u uporabi u suvremenome špijunskome i ratnome okružju, a svakako mu pripomaže razvidna empatija prema zatečenim zbivanjima i razmjerna kritičnost prema stožernim društvenim institucijama, no i razumijevanje ako već ne i odobravanje njihovih postupaka. Tako je Pogled s neba jedan od prijelomnih ostvarenja suvremenoga ratnoga filma, dojmljiv uradak koji možda nećemo označiti i remek-djelom, ali svakako radom čija slojevitost i snaga ne bi trebale uminuti ni s vremenskim odmakom od nastanka. Dapače, još će se jasnije vidjeti i njegove stvarne vrijednosti i znatna slojevitost.