Bardovi stihovi kipte energijom

Mate Maras, poznati prevoditelj i priređivač Sabranih djela Williama Shakespearea u izdanju Matice hrvatske, o svojem je prijevodu Bardovih djela već govorio i o tome dao brojne intervjue. Stoga će se ovaj intervju, u sklopu obilježavanja četiristote obljetnice Shakespeareove smrti, usredotočiti na pitanja koja uglednom prevoditelju uglavnom još nisu bila upućena.

Gospodine Maras, pođimo od temeljnoga. Po čemu se određuje kakvoća književnih prijevoda? Kojih se načela mora držati prevoditelj da bi stvorio vrstan prijevod?

Ponajprije bismo trebali odrediti što znači vrstan prijevod. Ako imamo po nekoliko prijevoda neke Shakespeareove drame, ako su ti prijevodi nastajali u različitim vremenima, ako su ih stvarali ljudi različitih ukusa i sposobnosti, razumljivo je da će se oni međusobno razlikovati. Osim toga, postoje i različiti kriteriji za prosudbu prijevoda. Usuđujem se reći da je najvažniji među tim kriterijima stupanj vjernosti izvorniku, ili jednostavnije rečeno: sve što je, i kako je, i zašto je napisao pjesnik na svojem jeziku, to njegov prevoditelj dosljedno mora prenijeti u svoj jezik.

Kako po tom kriteriju ocjenjujete prijevode Shakespearea iz pera svojih prethodnika – Milana Bogdanovića, Josipa Torbarine, Antuna Šoljana...?

Ako čitamo i procjenjemo spomenute prijevode, vidjet ćemo da su svi oni obilježeni upornim nastojanjem prevoditelja da bogati i razigrani Shakespeareov kazališni stih prilagode hrvatskim metričkim uvjetima. Pokušavajući udovoljiti zahtjevu da se prenese „stih za stih“, i slijepo želeći poštivati metar izvornika (blank verse), nailazili su na nesavladive teškoće koje se lako mogu objasniti pukom činjenicom da su engleske riječi kraće od hrvatskih.

Što to konkretno znači?

Pokažimo to na primjeru jednoga stiha. Kad se pojavi duh njegova oca, Hamlet kaže: Angels and ministers of grace defend us, što otprilike znači: Zaštitili nas anđeli i službenici milosti. Vinko Krišković to prevodi jednim stihom (jedanaestercem) uz mnogo slobode: Pomoz’te angjeli, svi sveci božji! Milan Bogdanović je vjerniji izvorniku, ali uzima stih i pol: Svi anđeli i službenici božji,/ Zaštitite nas! Josip Torbarina ima jedan stih (krnji trinaesterac), uz neznatno odstupanje: Anđeli, sluge milosti, pomozite! Što se sve ne događa sa stihom i njegovim sadržajem kad se prevede na hrvatski jezik! A sve razlike i svi nedostaci prijevoda nastali su zbog uzaludne želje da se hrvatske dugačke riječi strpaju u isti kalup kao engleske kratke riječi, pokušavajući usput sačuvati i naš akcenatski sustav.

Koji se od spomenutih prevoditelja ponajviše približio onome što smatrate najvrsnijim prijevodom?

Teško je dati jednostavan odgovor na to pitanje. Razmotrimo ponovno temeljni problem, a to je duljina stiha u prijevodu. Vratimo se stoga još više u prošlost. Pogledajmo kako danas naivno zvuče deseterci kojima je Špiro Dimitrović Kotaranin godine 1860. preveo slavni Antonijev govor iz Julija Cezara:

Sugrađani, o, Rimljani mili!

Izvolite poslušati mene;

Cezara sam sahraniti došô,

Al’ nipošto veličati njega.

Deset godina poslije toga objavljen je prijevod Romea i Julije iz pera Augusta Šenoe (1870):

Već ideš, dragi? Još ne sviće danak.

Ne, nije ševa, slavuj to je bio

Što uho tvoje splaši. Svake noći

Ljubavnu pjesmu slaže na naranči.

O, vjeruj, dragi, to je slavuj bio...

Iz stihova našega pjesnika izbija snažna i lijepa poezija, iako se strogo pokorava formi jedanaesterca. Čitavo stoljeće nakon toga velik iskorak i pravi napredak u oslobađanju od naslijeđenih stega postigao je Josip Torbarina, kad je uporabio trinaesterac; uzmimo primjerice šaku stihova iz njegova prijevoda Mjere za mjeru (1987):

Moj časni oče, nitko ne zna bolje od vas

Da oduvijek sam volio povučen život

I da sam prezirao sva dokona društva

Gdje mladost, sjaj i raskoš drže ludo sijelo...

Uskoro nakon toga Antun Šoljan, prevodeći Kralja Leara (1990), i dalje slijedi tradiciju poštujući „jampski uzmah“, ali u njegovu se radu vidi težnja da se stihovi potpuno oslobode dužinskih stega:

Ti, naravi, si moja božica

i dužan sam da služim tvojem zakonu.

Zašto da trpim tad prokletstvo običaja,

pučku sitničavost, da me liše prava

tek zato što sam nekih dvanaest ili

četrnaest ja mjeseci mlađi od svog brata?

Niste se osvrnuli na najplodnijega prevoditelja, Milana Bogdanovića. Kako je on rješavao spomenute probleme?

Uzet ću kao primjer njegova pristupa prevođenju ulomak iz Hamleta u izdanju Matice hrvatske iz 1950, kada glavni junak opisuje noć kao witching time:

U ovo noćno doba sablasno,

Kad groblje zja i pakao kad sam

Svoj kužni dah na ovaj riga svijet,

I vrelu krv bih mogo piti sad...

Prije svega, u izvorniku su na ovome mjestu tri, a ne četiri stiha. Nadalje, Bogdanović se poslužio „umjetnim“ jampskim desetercem kako su se u 19. stoljeću (a i poslije) prevodile starogrčke drame. Tu gotovo svaki stih završava na jednosložnu riječ koja uvjetuje dvoje: s jedne strane nastaje neprirodan položaj riječi u rečenici, s druge strane stvara se snažan osjećaj skandiranja. Pročitajte navedene stihove, i prirodno zastanite na kraju stiha, pa ćete vidjeti kakav dojam izvještačenosti stječete. To je već i njegovim suvremenicima jako smetalo. Zbog toga je valjda Branko Gavella prepravljao prijevode, primjerice Zimsku priču; dokazi o tome sačuvani su u njegovoj rukopisnoj ostavštini. Osobno mislim da je uporaba neprikladnih prijevoda djelovala tako da se u nas Shakespeare od sama početka pogrešno shvaćao. I to traje od konca 19. stoljeća do danas! Generacije čitatelja, glumaca i redatelja odgojile su se na takvu štivu. Mnogi misle da se bit i najveća odlika uzvišene poezije nalazi u inverziji riječi te ushićeno kliču: Eh, to je pjesnički stil!

Vi dakle kažete kako se pri prevođenju Bardovih djela ne treba strogo držati formalnih okova njegova stiha?

Kad spominjete okove formalizma, ne smijemo smetnuti s uma da su njih s poezije tijekom cijeloga dvadesetog stoljeća razbijali pjesnici. Stoga se prirodno nameće pitanje: zašto bi se prevoditelji morali striktno pokoravati formalnim karakteristikama izvornika i zbog toga dobivati prijevode koji su nedostojni originala od kojega su potekli? Moj se cilj nimalo nije razlikovao od ciljeva mojih prethodnika. Svi smo željeli „vjerno“ prenijeti ono što se nalazi u izvorniku, svi smo nastojali da nam stihovi budu „lijepi“, svima nam je bilo jako stalo do toga da naši prijevodi budu „razumljivi“. Ako su gledatelji za Shakespeareova života hrlili u kazalište Globe, plaćali jedan peni da bi stajali na nogama pod vedrim nebom, morali su ondje i tada razumjeti što im se govorilo s pozornice i uživati u tome.

Je li se vaša koncepcija „pentasintagme“, koja se prije svega vodi sadržajnim i smislenim cjelinama, potpuno oslobodila stega formalizma?

Koliko su duboki korijeni robovanja formalizmu, dokaz je i to što sam svojem stihu dao ishitreni naziv pentasintagme, želeći kazati da i dalje poštujem formu, ali na drukčiji način. Što sam učinio? Odustao sam od brojenja slogova, prihvativši načelo poštivanja broja informacija što ih sadrži izvorni stih, a gotovo u svakom Shakespeareovu stihu nalazimo četiri ili pet tih informacija. To mi je omogućilo da sačuvam prirodan tijek rečenice, da ispunjavam zahtjev „stih za stih“, da biram najprikladnije hrvatske riječi bez obzira na njihovu duljinu, da sve to uklapam u današnji osjećaj jezika te iznad svega da postignem visok stupanj trenutne razumljivosti. I još nešto, možda najvažnije. Htio sam reproducirati energiju kojom kipti svaki Bardov stih, i to u određenim „kvantovima“, kako ih je i sam servirao s pozornice.

I tako ste prevodili sva Shakespeareova djela?

Samo drame, jer su drame bile namijenjene predstavljanju „uživo“, u teatru, pred publikom, bez mogućnosti naknadna razumijevanja koje čitatelju pruža tiskani tekst. U skladu s tim pristupom temeljito sam preradio i sve svoje ranije prijevode, nastale tijekom tridesetak godina; samo sam Henrika Šestoga ostavio u prvotnom obliku, jer tu još nije „tijesno smislu u riječima“. Ali sva ostala Shakespeareova djela, koja nisu pisana za pozornicu – poeme, soneti i ostala poezija u užem smislu riječi te lirske pjesme u dramama – prevedena su uz dosljedno poštivanje svih „okova“ ritma i rime.

Budući da do dana današnjega još nije posve sigurno što bi sve Shakespeareova sabrana djela morala obuhvatiti, kako obrazlažete svoj izbor?

Svjedoci smo čestih rasprava o tome je li William Shakespeare uopće napisao ta djela, pa ako jest, ima li u nekima tragova tuđih ruku, te jesu li se koja od njih izgubila. U tom smislu, danas se općenito smatra da su izgubljena samo dva komada, Cardenio i Love’s Labour’s Won. A suradnja s drugim autorima potvrđena je u njegovoj prvoj drami Henrik Šesti te u nekim posljednjim djelima kao što su Henrik Osmi i Dva plemenita rođaka. U tome nisam imao što birati; uzeo sam sve što se nalazi u suvremenim engleskim izdanjima Shakespeareovih sabranih djela. Tu je pak zanimljivo navesti da su godine 1995. neki šekspirolozi tvrdili i dokazivali da među njih pripada i netom pronađena Pogrebna elegija (A Funeral Elegy), premda se već pri prvom čitanju tih 578 stihova može osjetiti koliko su daleko od neponovljiva Shakespeareova izričaja.

Je li vam bilo teško odrediti koje ćete kritičko izdanje koristiti za prijevod?

Oslanjao sam se najviše na edicije Arden Shakespeare i New Penguin Shakespeare, jer mi se činilo da su obje opremljene izvrsnim predgovorima te sažetim i dostatnim komentarima; ali uvijek sam na stolu imao i još neka izdanja, čak i Shakespeare For Dummies.

Tradicionalno, Shakespeareova djela žanrovski se dijele na historije, tragedije, komedije i romance. Je li takva podjela i danas opravdana u svjetlu novih spoznaja?

Podjela na prve tri spomenute vrste naslijeđena je iz prvog izdanja sabranih djela pod naslovom Mr. William Shakespeares Comedies, Histories, & Tragedies (First Folio, 1623), koje su priredili Shakespeareovi kolege Heminges i Condell; u njemu je tiskano 36 drama, izostavljeni su samo Periklo i Dva plemenita rođaka. Bilo je mnogo pokušaja da se drame drukčije razvrstaju, jer među njima ima ih nekoliko koje se ne mogu svesti pod taj naslov, a obično se u literaturi navode kao mračne komedije (dark comedies) ili problematske drame (problem plays). Ja sam naziv romanca preuzeo od Johna Fletchera, jednoga od začetnika te vrste s početka 17. stoljeća, koji kaže da u romanci „nema smrti, što je dovoljno da ne bude tragedija, ali u njoj se neke osobe dovode na rub smrti, što je dovoljno da ne bude komedija“.

Što mislite o prigovorima prevoditeljskom i priređivačkom poslu na Sabranim djelima Williama Shakespearea koje vam je uputio anglist Ivan Lupić?

Mnogo vike ni za što.