Apstrakcija eruptivne energije

U sklopu ciklusa Slikarske retrospektive Moderne galerije u Zagrebu organizirana je Kritička retrospektiva Dalibora Jelavića. Izbor radova i koncepciju izložbe potpisuju akademik Tonko Maroević i viši kustos Moderne galerije Željko Marciuš. Opširan tekst pod naslovom Krivine tokova, obline obilje (Morfološka amplituda Dalibora Jelavića) u katalogu potpisuje Maroević, a Marciuš u izvrsnom eseju analizira posljednji ciklus slika Rog izobilja (Cornucopia), nastajao od 2013. do danas, 2016. Izložba najesen seli u galeriju Kula u Splitu, a zamišljena je kao kritička sinteza te obuhvaća pedeset i tri djela, ulja na platnu, enkaustike na platnu te crteže nastajale od sedamdesetih godina do danas.

Slikar Dalibor Jelavić više se od četiri desetljeća potvrđivao kao izvoran slikar čvrste ekspresivne apstraktne geste. Uz Vatroslava Kuliša najcjenjeniji je predstavnik te generacije apstraktnih slikara, a i među najcjenjenijim je hrvatskim slikarima uopće. Dalibor Jelavić rođen je 29. svibnja 1949. u Beogradu. Od 1969. do 1972. radio je s Edom Murtićem kao njegov pomoćnik na izradi tapiserija, mozaika i keramičkih radova, a 1972. upisao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu studij grafike kod Dalibora Paraća. Diplomirao je u slikarskoj klasi Nikole Reisera. Suradnik je majstorske radionice Ljube Ivančića i Nikole Reisera od 1977. do 1979. Godine 1978. boravi u Parizu i Rouenu, gdje je i nastao ciklus crteža Strašila. Godine 1987. sa skupinom umjetnika (Hržić, Jelavić, Kiš, Penezić, Rašić, Rogina) utemeljio je i vodio ArTresor (Trajnu radnu zajednicu) u kojem je djelovao do 1991. na području umjetničkog oblikovanja i grafičkog dizajna.
Godine 1990. postaje dopredsjednik Hrvatskoga društva likovnih umjetnika, a sljedeće godine postaje dragovoljac Domovinskoga rata, a također je suorganizator i osnivač Satnije hrvatskih umjetnika te je promoviran i odlikovan u više navrata. Godine 1991/92. dopredsjednik je Hrvatskoga društva likovnih umjetnika i aktivno se zalaže za očuvanje rada Društva i povrat u zgradu Doma likovnih umjetnika Ivan Meštrović (popularna Džamija). Od 1976. do danas aktivno je izlagao samostalno i grupno u zemlji i inozemstvu (Francuska, Njemačka, Mađarska, Austrija, Slovenija, Rumunjska, Crna Gora, Italija, BiH, Island, Belgija, Makedonija, SAD, Velika Britanija...), a za svoj je rad višekratno nagrađivan. Od 2004. docent je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te izvanredni i redoviti profesor. Obnašao je i funkciju dekana.

Od užitka u slikanju
do ratnih slika

Jelavićeve rane slike nose enformelističke značajke, to je bilo ruho koje se u vrijeme njegova formiranja trendovski nosilo, pa je, kao i neki njegovi kolege s Akademije, eksperimentirao s asamblažima (1975/76) te radio crne i bijele monokromne slike naglašene materičnosti pigmenta. Te su tvorbe izvedene sa saharskim pijeskom (crne i smeđe slike) i mramornim pijeskom (bijele slike) 1979. godine. U osamdesetim godinama, Jelavić je osjetio potpunu stvaralačku slobodu, prepustio se mašti i „užitku u slikanju“, ali nije pripadao skupini slikara okupljenih oko pokreta Nove slike, svojevrsnoj domaćoj inačici Olivine Transavangarde. U to vrijeme slika ciklus Rosa oko trokuta (1985/86), gdje zadržava kolorističku figuraciju i slike naziva hommageima Alechinskom, Corneilleu i Mooreu. Ciklus Trag svjetlosti nastaje od 1993. do 1995. Tada, potresen ratom u Hrvatskoj u kojemu je i sam sudjelovao, slika Zvijer ludila, Masku, Ratobornu Mona Lisu, ali i vaze i cvijeće, u žestokom otvorenom kolorizmu, s jasnom figurativnom formom. Neskriveni su mu uzori Murtić i Šebalj, Kandinski, Gorky, Matta i neoekspresionisti iz grupe Cobra (Jorn i Alechinsky), kojima posvećuje neke svoje slike.

Odjeci action-paintinga

Jelavić se u slikarstvu kretao od figurativnosti do postupne redukcije na piktogramsko, apstraktno znakovlje. Njegove slike posjeduju sposobnost da energijom privuku promatrača i uvuku ga u svoju nutrinu. Jelavić je rasni slikar, kultivirana rukopisa i prepoznatljiva osobnoga stila. Svaka mu je slika drukčija, svaka je ustreptala, svaka je dijalog s prirodom izvan sebe i u sebi, svaka u sebi nosi drugi raspored usklađenih boja, drukčiju strukturu, drukčije viđenje i rješenje kompozicije. Slikar naime svakom novom platnu prilazi s novom strašću, novim energetskim stimulansom, novim izazovom, novom nezaustavljivom bujicom neiscrpnih mogućnosti slike i umjetnikovih unutarnjih vizija predmetnoga svijeta, transcendiranoga u čiste duhovne supstancije. Jelavićev je imperativ u slikarstvu apsolutna stvaralačka sloboda i autonomnost, odmaknute od sluganstva bilo kojem kunsthistoričarskom pretincu, bilo kakvim kanonima akademizma ili realizma i mimezisa. Uostalom, apstrakcija nije započela s Kandinskim, Maljevičem ili Mondrianom, nego su je još stari Grci od 11. stoljeća pr. Kr. slikali u obliku geometrijskih šara, meandara i ornamenata, simbola i znakova na vazama i amforama. Oblik je uvijek oblik, mrlja je uvijek mrlja (prapočelo svakoga slikarstva), vazda izvučeni iz proučavanja prirode. Jelavić je u tom smislu prije svega slikar slikarstva, izvanredno usklađena znanja i intuicije, odnosno slikar dubokih vlastitih doživljaja prirode, koji unutarnju viziju svijeta izvodi na visokoj osjetilnoj razini.

Jelavić ima poseban dar za svjetlost. Zato je kod njega manje važan odnos apstraktnoga ili figurativnog sadržaja, koji ionako uspješno relativizira. On je majstor mrlje, jukstaponiranih obojanih mrlja i ploha, kloazoniranih mrlja koje negiraju prostornu dubinu i ističu plohu, na kojoj se raznosmjerni potezi kistom i špahtlom manifestiraju kao zasebni znakovi i simboli zaokružene slikarske osobnosti. U njegovu je znakovlju zanimljivo da je blisko grafitima, koji se u Hrvatskoj nisu pojavljivali na zidovima, a malokad i u svijetu do prije trideset godina, kada je Jelavić već slikao u grafiti-maniri, poput A. R. Pencka u Njemačkoj, što bi značilo da je rodonačelnik grafitnoga rukopisa u našoj suvremenoj umjetnosti.

On ne slika nikada tonski, već otvorenim, čistim bojama. Iz njegova temperamenta izbijaju široki, vehementni gestualni potezi izrazito dinamičnih silnica. U silini „udara“ platno, bez zadrške ga napada, bilježeći protok energije, ostavljajući piktogramske i psihogramske bilješke velikoga umjetničkog Ja. Kompozicije su mu katkada nerazmrsivi čvorovi, prepleti i kolorističke petlje, a katkada čisti zen sveden na potez ili dva. I on, kao i mnogi umjetnici skloni ekspresivnoj gesti i redukciji na zasićeno znakovlje, postupaju u procesu nastanka djela kao vrtlari koji obrađuju svoj unutarnji vrt, što je oduvijek bila povlastica dalekoistočnih majstora zen-crtanja. Očitani kodirani ideogrami nose taj pečat, kao što su se u modernom slikarstvu očitavali u djelima Joana Miróa, Adolpha Gottlieba, Henrija Michauxa, Georgea Mathieua. U slikarstvu Dalibora Jelavića odražavaju se elementi action-paintinga, elementi njujorške i pariške škole apstrakcije, ali to su sve daleki odjeci, jer su njegovi stil i rukopis potpuno individualizirani, i ne treba ih kontekstualizirati ni u kakve škole, već u širi spektar hrvatskoga poslijeratnog apstraktnog slikarstva, unutar kojega slikar zauzima zasluženo mjesto, što i ova kritička retrospektiva dokazuje i pokazuje.

Jelavićevo slikarstvo kontrolirane i poluautomatske geste zahtijeva uživljavanje na visokoj perceptivnoj razini, na razini identifikacije s djelom, radije nego da ustrajava na tumačenju. Piktografija slika, duboko ukorijenjena u crtačkim kvalitetama, žestoko je ekspresivna, na tragu najbolje modernističke i postmodernističke inačice apstraktnog ekspresionizma i neoekspresionizma, a kroz strukturu diskontinuiranih i fluidnih formi buja snažan energetski stimulans.

Guste boje

Ciklus Svemirski teatar prikazuje niz varijacija na temu doživljaja otvorenoga kozmičkog prostora, s imaginiranim beskrajem. Taj je ciklus najopsežniji u Jelavićevu opusu, stvarao ga je od 1997. do 2012. Prva je serija akromatska, u miješanoj tehnici ulja i enkaustike na platnu – inače, slikar se često koristi enkaustikom jer je vosak „tvrđi“ od ulja pa slikaru dopušta da u epidermu slike upisuje i urezuje znakove i simbole. Kasnije mnogobrojne slike iz toga golemog i kvantitetom i kvalitetom važnoga ciklusa osvajaju i doslovce opijaju kolorističkom raskoši.

Svemirski teatar od 2001. dobiva nastavak Big Bang, Veliki prasak, koji će slikati na velikim formatima do kraja prvoga desetljeća ovoga stoljeća. To su sve izraženije eksplozije boje na površini platna, sve zamršeniji i zamršeniji prepleti i kolopleti zasićenih kolorističkih bujica i eskapada koji se „strmoglavljuju“ na promatrača. Naime, Jelavić iz kaosa stvara red, gustu strukturu slike. Njegovu je osebujnu stvaralačkom duhu podjednako važan izmaštani kozmički prostor koji dobivenim mrljama i linijama crnila i boje ostaje isprepleten s gestom, kao i dojam eksplozije svemirskoga praska crnih rupa i supernova.

U ovom desetljeću nastaje nov, zanimljiv i također bojom, formom i strukturom snažan ciklus Rog obilja (Cornucopia) (od 2013. do 2016). To je ciklus rađen također uljem i enkaustikom na platnu, i nastavak je istraživanja zasićenih kolorističkih odnosa, gdje se čini da se mrlje sve više i više uslojavaju na druge mrlje, stvarajući iznimnu napetost epiderme slike, zasićujući je do paroksizma. Točno kada su svi stručnjaci kliknuli od radosti što je Jelavić nepopravljivi tradicionalist koji se drži klasičnih slikarskih tehnika, on počinje slikati pomoću računala, što je njegov svojevrsni novi eksperiment s tehnikama i materijalima, odnosno ispitivanje kako na slikarskoj podlozi djeluje računalno generirana slika. Uzrok tome vjerojatno je dug višegodišnjem bavljenju grafičkim dizajnom, u kojemu je Jelavić također majstor. No prije svega on je majstor moćne geste, gdje u poluautomatizmu kontroliranih poteza iz svjesno nesvjesne osjetilne aparature nastaju kolorističke nakupine, mrlje i slojevi boja preko slojeva boja, iskazujući golemu eruptivnu energiju.

Izvanredan je slikar taj Dalibor Jelavić, jedna od markantnijih umjetničkih osobnosti suvremenoga hrvatskog slikarstva.