Intelektualac u vremenu tmine

Utkanost kulturne djelatnosti, knjige i žeđi za znanjem u same temelje Matice hrvatske, čijim su nitima i njezini ogranci prepleli Hrvatsku i druge zemlje u kojima djeluju posebice su svojim radom učvršćivali i nadograđivali iznimni ljudi poput Dionizija Švagelja (1923–1985), svestrana znanstvenog i prosvjetnog djelatnika, književnika, pjesnika, umjetnika, istraživača i novinara, koji je 1959. osnovao Matičin pododbor u Vinkovcima. Svjestan vrijednosti svojega osnivača, i one ljudske i one znanstvene, Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima objavio je njegova sabrana djela u osam knjiga (Pjesme, Studije, Studije i eseji I, II i III, Hrvatski narodni preporod u Slavoniji, Scena i vrijeme i Biobibliografija), predstavljena 29. travnja u Velikoj dvorani Matice hrvatske, što je svesrdno podupro Matičin predsjednik Stjepan Damjanović uhvativši uvodnom riječju sukus Švageljovih djela – poruku da svoje darove treba davati drugima, kao što je on davao sebe kulturnim i znanstvenim institucijama jer je razumio da su one temelj za sustavan i djelotvoran rad.

O poticaju za izdavanje njegovih sabranih djela govorio je urednik Marko Landeka, a na njega se sadržajno nadovezala Ružica Pšihistal kontekstualiziravši Švagelja kroz osam knjiga što svjedoče njegovu posvećenost slavonskim temama kojom se afirmirao kao metafora neukrotive kreativne moći Vinkovaca. Mnogi zaboravljeni pisci pohranjeni su njegovim radom u kulturno pamćenje te u jedinstven i neponovljiv tijek slavonske književne i kulturne povijesti. Višnja Sorčik, profesorica hrvatskoga jezika u vinkovačkoj gimnaziji, u kojoj je predavao i sam Švagelj, u izlaganju je govorila o njemu kao o mentoru, uzoru i pokretačkoj snazi onima koji dolaze, o njegovu prosvjetnom radu kojim je nadahnuo i nju i mnoge generacije učenika gimnazije, pritom se osvrnuvši i na problem današnje kurikularne reforme.

Nadu da će djela Dionizija Švagelja poslužiti sljedećim generacijama izrazio je i njegov sin i predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima Dražen Švagelj uputivši riječ zahvalnicu svima, a posebice predsjedniku Damjanoviću i akademiku Josipu Bratuliću. Zastrto poetičnošću kontemplativne Švageljeve Bosutske poeme, koju je pročitala Snježana Kraljević, predstavljanje je iz pristupa raznim aspektima Švageljeva rada iznjedrilo srž bivanja intelektualcem i kulturnim djelatnikom, koji je on svojim djelovanjem u mnogim područjima znanosti i umjetnosti svjedočio ne samo radom nego i cjelokupnom egzistencijom. Ona se očituje u stalnome sebedarju, u davanju prinosa trenutnome stanju u kojemu treba željeti i moći upaliti svijeću čak i kada je ono sazdano od tmine, a pritom biti svjestan da će intelektualac u tom pothvatu vjerojatno biti i Don Quijote i Sizif i Job, kako je govorio Dionizije Švagelj, ali će usprkos tomu nastaviti gurati kamen.