Uranjanje u egzistencijalni smisao

Veliko je zadovoljstvo i radost vidjeti retrospektivni presjek iz golema opusa velike umjetnice Nives Kavurić Kurtović na dva kata galerije Klovićevi dvori. U kružnome obilasku katova zapravo promatramo jednu golemu sliku, organski povezanu, a retrospektivom se može zvati tek zbog naznačenih godina i desetljeća nastanka pojedinih djela. Grandiozna izložba podastire se kao vizualna gozba koja pokreće sve mehanizme misli, osjećaja i osjetila u promatrača, i trebalo bi joj se višekratno vraćati, jer je nemoguće u dva sata apsolvirati sva likovna čudesa koja je umjetnica stvorila u više od pola stoljeća djelovanja. Nema tu faza i razvojnih skokova, sve je, poput Joyceova Finneganova bdjenja, jedinstveni tok misli i osjećaja koji počinje gdje završava, a ondje gdje završava ponovno počinje. Od početka do kraja promatramo u kružnome obilasku dinamičnu sliku egzistencijalnoga pulsiranja, kreativnu moć koja ponire duboko u podsvijest, u neiscrpnu maštu, u stvaralački imperativ ne bi li bez predaha davao svoju unutarnju sliku svijeta i shvaćanje života.

Iz postava izložbe

Nives Kavurić Kurtović je velika duša. Točnije, u krhku i nježnu tijelu egzistira snažna, duboka i nježna duša, i snažan stvaralački duh. I danas, nakon više od pola stoljeća plodna stvaranja, u Nives Kavurić nije ponestalo arije te ona, unatoč bolesti, svakodnevno crta i nastavlja svoj neugasivi umjetnički žar, vodeći dijalog sa životom i sa smrću, dokazujući da su umjetnost i život jedno, kao što je i ona sama jedna, jedinstvena i neponovljiva, svjetski relevantna, umjetnička osobnost. Njezina stvaralačka energija gotovo je nadljudska. Sva je pretočena u linearne strukture kojima vječno odgonetava smisao postojanja.

Rođena je u Zagrebu 1938. godine. Akademiju likovnih umjetnosti upisuje 1957. Diplomirala je grafiku i slikarstvo u klasi prof. Frane Baće 1962. U Majstorskoj radionici Krste Hegedušića bila je u razdoblju 1962–1967. Od 1983. profesorica je na Akademiji likovnih umjetnosti, gdje je do umirovljena predavala crtanje. Redovitom članicom HAZU-a postaje 1997. Imala je više stotina samostalnih i oko tisuću skupnih izložaba. Dobitnica je i mnogih nagrada i priznanja u Hrvatskoj i inozemstvu.

Ciklus Uređena tjeskoba, čak bijes s daškom histerije, 2001.

Prvo i osnovno pitanje koje se nameće promatranjem stotina slika i tisuća crteža umjetnice Nives Kavurić Kurtović jest: otkuda toliki interes za vječnim uranjanjem u antropomorfizam, odnosno za ljudskim, pretežno ženskim likovima, često u silnim, upravo grotesknim deformacijama anatomije i epiderme? Je li riječ o fizičkoj patnji svake vrste i jadu polagana propadanja? Zapravo i da i ne. Svaki taj deformirani ženski lik mogao bi se čitati kao duševni autoportret trenutka, jer doista, umjetnost Nives Kavurić uvijek je autografska. Ona se ne boji nevidljivih svjetova. Ona nevidljive svjetove čini vidljivima. Promatrač njezinih slika poželi budan sanjati poput umjetnice, tražeći esenciju postojanja, te poput nje vazda biti svjestan da čovjek lebdi na mukama, između onoga što je možda nekada bio, što više nije i onoga što ne može i ne treba postati.

Crteži snova

I doista, Nives Kavurić je oduvijek slikala i crtala svijet iz snova. Spominjalo se da njezina djela pripadaju nadrealizmu. Ne vidim je kao nadrealisticu, već kao likovnu poetesu – njezina djela odražavaju realizam njezine duše. Vjerujem da je posve suvišno spominjati kako je riječ o umjetnici velika stila i individualnosti, koju je nemoguće ukalupiti u bilo kakav pravac, struju ili -izam. Imao sam privilegiju mnogo puta zaći u njezin atelijer na Likovnoj akademiji – gdje je radila kao profesorica crtanja studentima prve godine – i gledati kako njezina koščata ruka spretno i vješto crta po papiru rasprostrtu na podu. Skutrena i svinuta nad podlogom, nacrtala je ukošenu glavu. Iz glave su virila dva oka, a iz vrata se pojavila još jedna glava. Linearne strukture majstorice nenadmašnoga grafizma bile su sve gušće; grafizam njezine ruke je maestralan. Potom se pojavljivalo neko izvijeno tijelo s čudnim simbolima i znakovima koji iz njega izlaze; potom još jedna glava. Pomislih kako je ona toliko u svojemu svijetu da joj ničija prisutnost ne smeta, uvijek udubljena u svijet sanjanja na javi otvorenih očiju. Kada napravi stanku, govori smireno, tiho, pametno, vrlo uljuđeno i zanimljivo. Njezin je svijet mašta, duh i senzibilna duša u kojima nastaju najzačudniji od svih intimnih svjetova. K tome, ni u koga se ne ugleda, nitko na njezinu umjetnost ne utječe, kao da je samonikla vrhunaravna pojava u hrvatskoj, europskoj i svjetskoj umjetnosti.

Imao sam sreću te sam samcat obišao izložbu prije otvaranja, i to je gotovo nadnaravno iskustvo. Ipak, ta plodonosna samoća i stvaralačka sloboda nisu nepomične i mračne kategorije natopljene pesimizmom, tugom i depresijama. Ta je samoća oaza stvaralačke radosti, vapaj i klicanje zapitano nad ljudskim sudbinama i egzistencijalnim smislom. Iza svakoga razloga Nives Kavurić za umjetnost kao temelj stoje pitanja o smrti i o životu, prije svega rađanju, klici novoga života. U tom su smislu dva događaja u umjetničinu životu bila krucijalna.

Bila je šestogodišnja djevojčica kada su joj oca, arhitekta Zvonimira Kavurića, u čijoj kući i dan danas s obitelji živi u Zagrebu, ubili ustaše godine 1944, što je na nju ostavilo doživotnoga traga. Drugi je događaj rođenje sina, što je potaknulo bujicu, uvijek prisutnu u njezinim radovima, pitanja o njezinoj ženskosti, o principima anime i animusa, o ljubavi, trudnoći, rađanju, o čudu novostvorenoga života. U ljubavi, tajanstvenoj i nikada dovoljno nam upoznatoj, supstancija je goleme snage.

Među djelima autoričinim nalaze se i dvije role, rotulusa ili svitka, crteži na natron-papiru dimenzija 180 x 3010 i 180 x 4500 cm, pod nazivom Zarolan životom ili Rolada življenja, nastali 1982. i 1983. Gledaju se kružnim kretanjem jer su dugi tridesetak metara, a prikazuju apoteozu života. Tu muškarac i žena leže i lebde, levitiraju vodeći ljubav, učas se tu nađe žena s djetetom u trbuhu, ponovno svi levitiraju u nekom zrakopraznom prostoru stvarajući koloplet života. Usudio bih se reći, doimaju se dirljivo erotično. No slavlje ljubavi, radost i optimizam učas se obrnu u uvijek prisutnu prijetnju smrti, pa kao da ujedno vidimo mrtvački ples kojim ljubav, rađanje, rast i životna punina postaju nadanje u spas, ali i neminovnost konačne smrti. Riječ je o simbolično-alegorijskom prikazu nastanka, trajanja i nestanka. Samo je pitanje vremena. Vrijeme je bitna sastavnica likovne misli Nives Kavurić. Tako je sa svojom umjetnošću i u svojoj umjetnosti autorica poput svojevrsna prebjega stala na stranu vremena, dakle na stranu onoga što se rađa, umire i nestaje, sudjelujući u borbi koju svijet vodi sa svojim suđenim vremenom. Kada iz dana u dan traži i na našu sreću nalazi razloge za stvaranje, umjetnici nisu teški ni najveći napori volje da prevlada oprečna duhovna stanja: strah, radost ili plodan mir kao da se smjenjuju u njoj gotovo kalendarskom stalnošću, a prirođena osjetljivost kao da varira od nesklada između unutarnjega života i stupnja stanja stvarnosti do nerazmrsive igre mašte i iste te stvarnosti koja je napaja.

Dvojnost, 1987.

Nacrtala je izniman ciklus od 36 crteža nazvan Vrijeme zapunjeno odustajanjem (1995/96). Valja ga shvatiti upravo obrnuto: to nije definitivna predaja i odustajanje, nego naprotiv, tek predah. U slučaju Nives Kavurić Kurtović odah, predah ili uzdah postaje elementom lirskih izljeva, pomalo na tragu žaljenja za svim onim što je nepovratno prošlo, a označava doslovno bilježenje punokrvne životne, sladostrasne pulsacije, toliko moćne u imaginativnim likovnim bajalicama. Riječ je o licima, beskrajno zanimljivim licima s nekom emocionalnom devijacijom, i o udvostručenim licima koja se često javljaju u Nivesinu opusu kao reminiscencije na alter ego, na podvojeno Ja, na umnogostručavanje pitanja o sebi kao biću, o sebi kao ženi, o sebi kao umjetnici svoj utjelovljenoj u živu, vibrantnu, kreativnu moć. Iskrenost izvan svih kalkulacija i spekulacija postaje zrcalom i naših bića raspolućenih na ego i alter ego, na Sebstvo i Drugost.

U bespućima prisjećanja

Taj osjećaj još je intenzivniji u sjajnom ciklusu Uređena tjeskoba, čak bijes s daškom histerije (2001). Deset gvaševa na papiru rijetki su primjeri kolorističkih slika, koje do fantazmagoričnih razmjera izoštravaju ideju i spoznaju raznih stupnjevanja i razina ljudske psihe. Psihoanalitički i filozofijski supstrat tim ciklusima postiže nedostižne umjetničke vrhunce. I u ostalim mnogobrojnim djelima i ciklusima slika: Bolne ravnoteže (1995), Pahulja u oku – pokrov u duši (1996), Krpanje misli ili zakrpa zbilje (1997/98) i crteža: Češljanje bez uvijanja – glavati svijet prepun vapaja (1982), Imperativ intuitivnog moranja – stilske vježbe (1983/84), Misli iz rastresite tame (Kraljica tame, Hvala mislećem biću, Mnoštvo u jednom, Ukrštena (1985), Gospođa Bidermeier, I požali majku svoju, Krhka pređa svijesti, Rastočeno jedinstvo, Tragom bestraga, Ugrabiti let, Na pozornici rasplinuta (1986), Bez prava na središnju točku (1984/85), Osluškujem samo (1999…, Nives Kavurić uvijek proživljava i doživljava ljudsku egzistencijalnu dramu, i pretvara je u samo njoj svojstvenu likovnu ljepotu. Djela su joj često nadahnuta literaturom, poezijom i kazalištem. I sama ispisuje svoje misli i stanja na svojim crtežima, koji su čista poezija, jasna misao i svjetonazor, poput: Nadvikana uvijek, uvjerena nikad / Dotučena uvijek / Potučena ne / Jer ljudi vole interpretirati druge da bi prezentirali sebe / Uvjerena ili razuvjerena / Boli me srce ali ne zato da umrem nego zato da živim (Bolesna Nives) / Glupo je objašnjavat jer time nisam bliže sebi, nego bliža vulgusu istine tuđe; ili: Napokon treba!? Otvoriti slavujevo grlo da se vidi odakle dolazi pjesma – poraz! Pa nihilistički drastično: Robija svakidašnjice / Gorko očajanje ljudskoga postojanja / Život građanskog / Poluzadovoljstva!!! / Rodila sam se i zato sam / Kriva, moram živjeti / Živi se / Samo / zato / da bi se / moglo/umrijeti!!! / Da bi / Se mog / lo umri- / jeti /moraš / se samo / rodit / užas? Na ovakvim mislima i stihovima pozavidio bi joj i sâm Emil Cioran, najveći filozofski nihilist i negator života.

Unutar sebe zebe, 1966.

Ne želim reći da se u djelima Nives Kavurić Kurtović razabire ekspresionistička nit turobnoga egzistencijalizma na tragu Sartrea, ili u likovnome smislu, recimo Kirchnera, Muncha ili Grosza. Umjetnica osjeća, sluti, vidi, predviđa i naprosto zna da je ovaj planet tek sićušan dio svemira, i da se sve što se na njem rađa osvrhovljuje smrću. Plođenje i rađanje, davanje života samo je iluzija, jer sve se događa u granicama smrti na koju smo osuđeni i zbog koje – kao jedine i konačne istine – tu i jesmo. No smrt ne rješava sve. Smrt kao zaborav u umjetnosti Nives Kavurić postaje vlastitom suprotnošću: sve što crta i slika, nastaje iz poriva za očuvanjem sjećanja, za ispunjenjem magije života, za zaustavljanjem neminovnoga – protoka vremena. Koliko je njezina umjetnost općeljudska, dakle univerzalna, toliko su i pojmovi vremena i prostora općeljudski, univerzalni. Jer, koliko god je prostranstvo života na površini, u širini, toliko ga ima i u dubini, uvijek naglašava umjetnica. Na toj relaciji moguće je podnositi život i misao smrti. Utoliko je njezina umjetnost i jakoga autobiološkoga pečata i otuda deformacije na likovima zrače tako uvjerljivim i neodoljivim šarmom poetske ljepote. Povodeći se za svojim slutnjama, umjetnost Nives Kavurić poprima iznimnu draž instinktivnosti i intuicije, a iz žudnje za traganjem po bespućima tajni zvanih Čovjek i Život otklizava u intimizam bez premca u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti.

Linearna pletiva

U svojim je traganjima koja traju, evo, već više od pola stoljeća, sva uranjala u tijelo, u materiju, ali prije svega u dušu. Prigušila je kolorističke strasti i usredotočila se na nesputanu i spontanu zaigranost linearnih prepleta. Lijepila je papire na papire i platna, kolažirala, došla do granice enformelnih pregnuća, razigravala teksturu površine, pritom naglašavala plošnost svake kompozicije. Rastvarala je i rastvara prostor u slici i u crtežu, lišivši ih perspektive, ne bi li stvorila prostore praznine, kozmičkih težnja gdje levitira čovjek, žena ili par. No vrijeme joj se čini najvećim čudom. Poimanje vremena, osjećanje vremena, nerješiva je zagonetka koja nam se podastire svakodnevno. Kao što osjećamo zrak, vatru, vodu i zemlju, kao praelemente svijeta, u svako doba dana i noći, u snu ili javi, osjećamo protok vremena, njegovu nezaustavljivost i našu trenutačnost, prolaznost i kratkotrajnost. Nives Kavurić je svjesna u svakome trenutku da je i vrijeme bolna iluzija, tek broj suđenih otkucaja našega bila. I ništa ne postoji izvan te spoznaje. Zato su i njezini ciklusi Pahuljice, Prostirke i Vrijeme zapunjeno odustajanjem reminiscencije na životne otkucaje, usidrene u ljubavi, u obitelji, u sreći i žalosti, ali uvijek u čaroliji života. Toliko duhovnoga i duševnoga pregnuća i sami naziremo i slutimo u njezinim radovima, koliko i gromka senzibiliteta, toga osjećaja pripijena uz tijelo, uz dodir, uz doslovnu taktilnost. Osim podvojenih, udvojenih, distorziranih, deformiranih i umnogostručenih lica, za koje bi psihoanaliza imala štošta reći, ruke i prsti predstavljaju drugi, licima ravnopravan lajtmotiv. Tu su i čudesne cipele, za koje doznajemo da su cipele umjetničina profesora Krste Hegedušića, i mnogi drugi detalji, motivi koji izlaze na platno ili papir iz Nivesine glave. Promatranje umjetnosti Nives Kavurić Kurtović donosi neponovljivo iskustvo i spoznaje, te oplemenjuje duh.