Ecova ljubavna priča

Romani Umberta Eca, sjećam se, bili su na hrvatski prevođeni različitim tempom. Prvi, Il nome della rosa, iz 1980, postao je, u poznatom prijevodu Morane Čale, Imenom ruže 1984. Prije više od trideset godina tako kratak vremenski hijat, pogotovo kad se uzme u obzir akribičnost sama prijevoda i prvi susret s Ecovom narativnom manirom (a ona se može ilustrirati npr. konstatacijom iz mnogo kasnijega Praškog groblja, o tome kako nema prave razlike između onoga što je prepisano iz postojećeg teksta, onoga što je ‘prepisano’ iz izgubljenoga teksta i onoga što je „prepisano“ iz teksta koji, pukim slučajem, nikada nije ni postojao), držao se gotovo promptnom reakcijom.

Izd. Profil knjiga, Zagreb, 2015.

Za drugim romanom, Il pendolo di Foucault, iz 1988, mnogi su Ružom zaraženi hrvatski čitatelji i čitateljice posegnuli kao za Fukoovim klatnom u zaista promptnom srpskom prijevodu Siniše Zdravkovića iz 1989, mnogo prije no što se 2004. na hrvatskom, u prijevodu Lije Paić, kao pouzdan znak da i u hrvatskoj kulturi, makar i naknadno, moraju postojati inačice kompletnog Ecova, u međuvremenu (postalo je jasno) nezaobilazna ne samo teorijskog nego i (potonjemu sukladnog i/ili komplementarnog) romanesknog opusa, pojavilo Foucaultovo njihalo. Ecov treći roman, L’isola del giorno prima 1994, na hrvatski je, objavivši ga 1997. pod sretnim naslovom Otok prethodnog dana, prevela Ita Kovač.

Tada je ubrzanje započelo. Prijevod Ecova Baudolina iz 2000. objavila je već 2001. Lia Paić. Sljedeći, peti Ecov roman (nekima od Ecovih čitatelja najdraži, nekima od čitateljica najmrži, dok je sam autor, po mojem mišljenju s nepotrebnom koketerijom, sebi najmržim proglašavao baš Ime ruže), La misteriosa fiamma della regina Loana, iz 2004, pod točnim naslovom Tajanstveni plamen kraljice Loane, Lia Paić kao prevoditeljica potpisala je 2006. Šesti roman, Il cimitero di Praga iz 2011. postao je Praškim grobljem 2012, u prijevodu Mirne Čubranić. No nijedan Ecov roman nije na hrvatski preveden iste godine kad je i u originalu objavljen, osim posljednjega, sedmog, Numero Zero iz 2015. Je li prevodilac Inoslav Bešker, autor naslova Nulti broj, naslutio da će, s obzirom na autorovu dob, taj posljednji roman Ecu biti i zadnji, ili je tek pohrlio prevesti naraciju koja se zbiva u novinarskom, njemu sudbinski blisku miljeu? Je li pak odlučilo spomenuto nakladničko ubrzanje? Odgovori na ta pitanja, premda zanimljivi, nisu ključni za poklonike Ecovih romana, koji bi (pretpostavljam) rado znali koliko u sedmom, posljednjem i zadnjem romanu „ima Eca“, što će oni u ovom romanu eventualno doživjeti u odnosu na čitanja prethodnih šest romana.

Kakvu-takvu ljubavnu priču, rekla bih. Jako se pokojni Eco ljutio na one koji su mu od početka prigovarali da ljubavnu priču jedva da i zna zamisliti, nekmoli napisati; erotsku scenu jedva i opisati, nekmoli zorno predočiti – na svaki je način otklanjao takve prigovore, ali (kao da ih je naposljetku ipak uvrstio na svoju agendu) fabula Nultog broja uključuje i kredibilan muško-ženski prijateljski, ljubavni i erotski odnos, dapače, prvi put takav odnos nudi kao posljednju mogućnost evazije iz zamršenosti niza zavjera koje – kako je Ecovim čitateljima već poznato – upravljaju životima protagonista, u isto vrijeme dok ti protagonisti sami u njima voljko ili nevoljko sudjeluju, dapače, barem ih djelomično i kreiraju. Možda se to moglo dogoditi zato što je Eco odabrao vrijeme radnje mnogo bliže od svih dosadašnjih – riječ je o devedesetim godinama dvadesetog stoljeća, s pomno naznačenim ambijentalnim detaljima što uključuju kompjuterske diskete i teškoću paralelnog „sejvanja“ dokumenata. A mjesto radnje, očigledno Milano, paralelni pak (već barem od devedesetih, ali i dulje, potencijalno i dalje u prošlost) glavni grad Italije, ekonomski, da – ali, što je Ecu važnije (a s prvim isprepleteno), medijski, predstavlja suvremenu Italiju kao dio suvremene Europe i svijeta, onu Italiju u kojoj autor prepoznaje „likvidno društvo“, ili „tekuću modernost“, kako ih je naznačio Zyg­munt Bauman.

Čežnja za pozivom

 Kronike likvidnog/tekućeg društva podnaslov je i posve nedavno, posthumno objavljene, posljednje i zadnje kolekcije Ecovih kolumni, pod (i Talijanima i talijanistima vječno kriptičnim) danteovskim naslovom, iz tjednika Espresso, izabranih iz tekstova objavljenih od 2000. do 2015. U uvodu zbirci Eco od Baumanove refleksije ističe ponajviše nemogućnost, za suvremenu individuu, pripadanja nekoj višoj identifikacijskoj instanci, zvala se ona Bog, Nacija, Država ili Partija. U romanu Nulti broj, pisanu u raspoloženju nalik tom uvodu, te po prilici u isto vrijeme, protagonist Colonna (označen riječima stereotipno krvne neprijateljice per definitionem, tj. bivše supruge, kao „kompulzivni gubitnik“) gaji sličnu svijest, nadajući se još u mogućnost pripadanja pozivu, profesiji, vokaciji – spisateljskoj, novinarskoj. Prevodilačka je pak predstavljena ne samo kao nerealizirano spisateljstvo nego i kao pad u totalnu ništavnost, toliko da u većini talijanskih recenzija romana uopće ne figurira u opisima protagonistove „gubitničke“ prošlosti. (Iako je, parafraziram iz Beškerova prijevoda, „čitao i prevodio knjige koje drugi nisu razumijevali“, i sam je to doživljavao kao jedan od „pomoćnih poslova“.) Colonna se pri početku romana, dakle, još nada pripadanju nekoj identitetskoj skupini, čak i afirmaciji unutar nje, pa bila ona predstavljena i u apsurdnoj formi novina koje a posteriori govore o prethodnim događajima kao da se oni zbivaju ovdje i sada, u svrhu pukoga spina, manipulacije u korist gotovo kao u Manzonijevim Zaručnicima neimenovana, ali, naravno, imućnog, u zadanom okruženju očito svemoćnog naručitelja.

Bijeg u intimu

Kako roman odmiče, u protagonistu/naratoru jača svijest o stanju društva kako ga je opisao Zygmunt Bauman, a Eco primio k srcu, oprimjerena situacijama koje su u Italiji devedesetih bile za potonje amblematske, od afere Tangentopoli do skandala s ilegalnom masonskom ložom P2, pa i dodanima, „prepisanima“ iz onoga što pukim slučajem nije ni postojalo, ali moglo je postojati, kao što je naknadno bavljenje deuteragonista Bragadoccia Mussolinijem kao da je ovaj, reklo bi se, Elvis Presley. A polako se kod Colonne gubi i u startu slabo ufanje u mogućnost iskupljenja pripadanjem vokaciji, profesiji. Što preostaje, doli pristajanje na „ostajanje izvan igre“, bijeg u privatnost, u intimu, u uspjeh zajamčen „ugodnim susretom dvaju poraza“, koje ovaj izgovara kao scemo, tj. blento, kako Bešker sretno prevodi. Što preostaje, doli povlačenje, koliba u brdima, te, horribile dictu, „prevođenje s njemačkog“? No nije li to upravo ono što moćni naručitelj želi? To je razlog zašto je ova prva koliko-toliko sretna (ne uzmemo li u obzir fascinaciju Kraljicom Loanom, erotičnom junakinjom iz stripa, koja je za protagonista eponimnog romana također bila donekle sretna), ljubavna i erotska priča u Ecovim romanima pobjeda koliko i poraz. Protagonistov, ne nužno Ecov, da se razumijemo.