Nepodnošljiva lakoća pisanja

„Do svoje tridesete godine pisao sam svašta. U prvom redu glazbu, ali i poeziju, čak i kazališne komade. Radio sam na nekoliko različitih planova tražeći svoj glas, stil, samoga sebe… I tako sam postao prozaist, romanopisac i ništa drugo. Od tada se moja estetika nije mijenjala, ona je evoluirala, onako linearno.“ Kada je 1967. objavio svoj prvi veliki uspjeh, roman Šala, imao je 38 godina, i već je bio etabliran kao jedan od sjajnih čeških pisaca toga vremena. Činjenica što je roman objavljen godinu prije početka Praškog proljeća i revolucionarnoga gibanja u Čehoslovačkoj samo je dodala specifičnu težinu toj tako duhovitoj i lijepoj knjizi, koju smo svi čitali, oduševljeni što možemo uživati u tipičnom češkom humoru, u romanu nasljednika Jaroslava Hašeka i Bohumila Hrabala. Naravno, tada nitko od nas nije ni slutio u kojem će se smjeru razvijati spisateljska karijera Milana Kundere, a još smo manje mogli zamisliti da će Kundera od 1975. živjeti u Parizu, a od 1995. pisati samo na francuskom jeziku.

Spisateljski rođak

Oduvijek nam je bio blizak, smatrali smo ga bliskim spisateljskim rođakom slavenskoga podrijetla, koji, eto, uporno dokazuje kako se i „male“ književnosti mogu probiti do svjetske slave. To što je od 1981. postao državljanin Francuske za nas je bila tužna potvrda gluposti i kratkovidnosti režima u Čehoslovačkoj, ali Kundera je nama i dalje bio onaj ironični, duhoviti i inteligentni češki pisac koji, iako je u romanima napisanim u novoj domovini govorio o emigrantima, o otuđenju, o ljubavi i životu kao takvu, ipak nikad nije prestao biti izdanak velike češke škole humora koja se protezala od romana preko filma do kazališta i natrag. Zbog toga njegove riječi kojima naglašava da on „sebe vidi kao francuskog pisca i inzistira da ga se mora proučavati kao dio francuske literature, te ga treba i tako katalogizirati u knjižarama i knjižnicama“, u slavenskim krajevima imaju drukčiji prizvuk negoli drugdje u Europi. Ne znam kako ga katalogiziraju u Češkoj ili Slovačkoj, ali čak i njegov najnoviji roman Praznik beznačajnosti, s radnjom smještenom u Parizu, napisanom na francuskom jeziku, nosi odjeke tuge, isprepletene blagom ironijom s pojedinim komičnim akcentima koje su bile i jesu differentia specifica literature češkoga govornog područja. Ima još jedan razlog specifične recepcije Kunderine literature u nas.

Izd. Meandarmedia, Zagreb, 2015.

U zapadnoj Europi Kunderin prodor na veliku književnu scenu obično se veže uz objavljivanje njegova romana Nepodnošljiva lakoća postojanja 1984. (po knjizi snimljen je i film; Kundera je bio toliko nezadovoljan njime da je zabranio bilo kakve filmske adaptacije njegovih romana), ovdje, u ovim krajevima i cijeloj Srednjoj Europi, Kundera je već godinama bio i voljen i cijenjen; za poznavanje njegova djela čitateljima nije bila potrebna ni reklama, ni pompa, ni blistave konferencije za novinare, ni televizijske reportaže, intervjui i slično. Njegova se djela čitalo, prepričavalo, posuđivalo, o njemu se sudilo samo po napisanim djelima, ukratko, recepcija njegova pisanja odgovarala je njegovim postulatima o književnom djelu koje postoji neovisno o osobi pisca (utemeljeno na praškom strukturalizmu), bez traženja pikanterija iz piščeva privatnog života. 

Planetarni je uspjeh generacijama tihih čitatelja i obožavatelja Kundere bio samo logičan rezultat, svojevrsna javna nagrada za sve što je dotad napisao, dakle nikakav početak, nego samo nastavak stvaranja jednog pisca, koji je, eto, ušao u „kuću slavnih“ suvremene europske i svjetske literature. Tim je više paradoksalna kritička recepcija njegova najnovijega romana u tom istom velikom svijetu, koja je u nekim osvrtima izrazito nepovoljna, s komentarima kako je „sam sebe persiflirao“ napisavši nešto što ne može stati uz bok njegovim prethodnim djelima. No je li tomu baš tako? Mislim da nije.

Praznik beznačajnosti (La Fête de l’insignifiance, 2014) kratak je roman koji nam u prijevodu na hrvatski s francuskoga jezika 2015. Vande Mikšić nudi priču o četiri prijatelja u Parizu. Alain, Ramon, D’Ardelo i Charles pletu, svaki sa svoje strane, jednu nit beznačajnosti koje će se u nizu različitih i neočekivanih situacija uplesti i zamrsiti u zajedničko klupko, da bi se na kraju sve razriješilo na šljunku uz travu Luksemburškog parka. I dok brojni kritičari spominju Kunderinu opsjednutost ženskim pupkom o kojem raspravlja na početku romana: „Promatrao je djevojke koje su redom pokazivale pupak, razgolićen između hlača veoma niskog struka i veoma kratke majice. To ga je zaokupilo; zaokupilo, pa čak i zbunjivalo: kao da se njihova moć zavođenja više nije koncentrirala u bedrima i guzovima, ni u grudima, nego u toj okrugloj rupici smještenoj posred tijela“, kao jednim od temeljnih „putokaza“ pri razumijevanju romana i Kunderina odnosa prema tijelu i seksualnosti, mislim da vrijednost ovoga romana počiva i negdje drugdje. To „drugdje“ krije se u trećem dijelu romana pod naslovom Alain i Charles često misle na svoje majke, u kojem pratimo posljednji i nijemi susret desetogodišnjeg sina s majkom, zatim prisustvujemo pokušaju samoubojstva trudne žene, smrti njezina spasioca i njezinu odlasku do auta, i zaključku: „Onaj koji joj je htio nametnuti život umro je utopivši se. A onaj kojega je u trbuhu htjela ubiti ostao je na životu. Namjera samoubojstva zauvijek je izbrisana. Nema ponavljanja. Mladić je mrtav, fetus je živ, a ona će učiniti sve da nitko ne otkrije što se dogodilo.“ Alainova je majka pogledala njegov pupak „neobjašnjivom mješavinom suosjećanja i prezira“, dok je trudnica samoubojica odlučno zakoračila preko ograde mosta gonjena ne voljom, nego mržnjom... U tom dijelu romana sublimirana je sva struktura knjige. Razmrvljena perspektiva pripovjedača, subjektivni „kadrovi“ likova, poremećen vremenski slijed, paralelna vremena događanja, ironični komentari naratora, grubo seciranje postupaka osobe koja u tom času nosi radnju i naravno pupak, kao mjesto početka i kraja veze između majke djeteta u doslovnom i prenesenom smislu.

Vivisekcija života

Pojavnost pupka u ovom romanu ima zapravo muzičko značenje, pupak je poput neke glazbene kôde, lajtmotiva koji u određenim trenucima „zaustavlja“ roman, omogućavajući sižeu da krene u najneočekivanijim pravcima...  Ono što još karakterizira taj dio romana jest mračna atmosfera, očaj pred budućim životom i beskrajna samoća, dana kratkim, jasnim rečenicama, gotovo bez ijednoga dijaloga. U njemu je Kundera disciplinirano izveo seciranje života iz sinove i ženske perspektive, ne dajući nam ama baš nikakvu nadu u, recimo, sretniju budućnost.

U drugim poglavljima mi ponovno čitamo djeliće „našeg“ Kundere, spretnog i duhovitog pisca koji uživa u neugodnostima i nespretnostima vlastitih likova. Činjenica da su svedeni na beznačajne živote i da smo možda očekivali više i od njih i od Kundere ne umanjuje literarnu zanimljivost Praznika beznačajnosti. Kundera i dalje (iako je već u visokoj starosti) piše kao da mu predstoji još mnogo romana koje će napisati, tako da je proglašavanje ovog romana „njegovim posljednjim djelom“ deplasirano, pogotovo za pisca koji se nikada nije bavio niti se bavi podizanjem spomenika samu sebi, još manje pisanjem nekakve spisateljske oporuke. Ovim djelom kao da nam govori da se ništa nije promijenilo i da će pisati još dugo, dugo... ostavljajući nas u iluziji neprekinutoga života i stvaranja.