Tužakanje i etiketiranje, naličje novih filozofa

Tendenciozne optužbe i tužakanja francuskog književnika Pascala Brucknera na račun novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića tijekom njegova nedavnog gostovanja u Zagrebu otvaraju pitanje mjesta i uloge filozofa u međunarodnom javnom prostoru, pogotovo kada on gostuje u drugoj zemlji i suverenoj demokratskoj državi. S takvim je optužbama i prozivkama Bruckner definitivno izašao iz svih moralno-etičkih okvira i standarda (da ne govorim o dobrom ukusu) pa, na neki način, i anulirao sebe u javnosti kao nepristranog i slobodnog intelektualca. Kada filozof Bruckner opravdava svoje etiketiranje i tužakanje tvrdnjom da je Hasanbegovićevo imenovanje „međunarodno pitanje te da se o njemu može raspravljati bilo gdje, kao što se, primjerice i o višijevskoj Francuskoj može bilo gdje razgovarati“, treba ustanoviti koliko je zapravo Bruckner u potpunosti neupućen u komunističku prošlost i današnju društvenu i političku hrvatsku zbilju. Usporedba Hasanbegovićeva imenovanja s francuskim pronacističkim kolaboracionizmom višijevske vlade groteskna je i apsurdna jer ako bismo se držali intelektualnoga poštenja i istine, onda bi Bruckner trebao znati da su njegovi postmarksistički prijatelji i domaći pokrovitelji iz redova sveučilišne nomenklature na Filozofskom fakulteta i na Fakultetu političkih nauka kao praksisovci, marksisti i apologeti titoističkog režima (danas su naravno veliki liberali i kozmopoliti europskoga štiha) bili kolaboracionisti u pravom smislu riječi.

Treba se prisjetiti da i Bruckner pripada krugu postšezdesetosmaških radikalno lijevih „novih filozofa“, među kojima su Andre Glucksmann, Bernard-Henri Lévy, Christian Jambet, Gilles Susong i Romain Goupil, kao izdanku nove ljevice koja je od 1968. prožimala gotovo dvije generacije zapadnoeuropskog društva, i koja je u svojoj mržnji prema europskom identitetu, tradiciji i autoritetu zapravo negirala vjerske, kulturne, socijalne temelje europske civilizacije. To joj se sada vratilo kao bumerang kada se morala suočiti s problemima masovne imigracije, etničko-vjerske getoizacije i nefunkcionalnoga školskog sustava.

U kritičkom eseju Protiv nove filozofije (iz 1977) François Aubral i Xavier Delcourt nazivaju novu filozofiju „reklamnom filozofijom“ zbog jasne težnje Bernard-Henrija Lévyja da u što više primjeraka proda djela objavljena u sklopu biblioteke Grasset koju je uređivao. Poslije će popularna TV-emisija Apostrophes biti poligon širenja i populariziranja teza „nove filozofije“ i one će imati široku recepciju, unatoč površnosti i nekonzistentnosti. Krug novih filozofa zagovara neku vrstu iracionalne misli i pogleda na svijet odbacujući povijest i znanost, a pod snažnim utjecajem neokonzervativne reinterpretacije judeo-kršćanske tradicije i, paradoksalno, pod staljinističkim refleksima naslijeđenim od vlastite šezdesetosmaške maoističke prošlosti. Prema istim kritičarima, nova filozofija nalazi se na pola puta između postmarksizma i novoga lijevog reakcionarstva, jer uvijek unaprijed ističe da je svaka pobuna osuđena na propast. Novim filozofima također se pripisuje i nedostatak intelektualnoga poštenja, naivnost i slabi dometi u razmišljanju. U jednom intervjuu Gilles Deleuze ističe da „nema nikakvo mišljenje o novim filozofima jer je njihova filozofska misao ravna nuli. Služe se velikim pojmovima koji su hrapavi kao šupalj zub (zakon, moć, gospodar, svijet, pobuna) i na taj način mogu zamijesiti groteskne kombinacije, površne dualizme: zakon i buntovnik, moć i anđeo“.

Filozofija velikih dihotomija

Neki kritičari smatraju da novi filozofi skreću od staljinizma prema opasnom terenu krajnje desnice rehabilitirajući proamerički neokonzervativni pogled na svijet, što i objašnjava njihovo stigmatiziranje islamofašizma kao „novoga neprijatelja čovječanstva“, nakon dvaju totalitarizama moderne: nacizma i komunizma. Nova sintagma islamofašizam, koja potječe od novinara Malise Ruthven iz lista The Independent, uz veliku je pompu preuzeta i u medijima banalizirana od novih filozofa, koji 2006. potpisuju manifest u kojem islamizam poistovjećuju s fašizmom, nacizmom i staljinizmom, kao novom globalnom prijetnjom. Neupitno je da se međunarodna zajednica treba suočiti i odlučno boriti protiv radikalnog islamizma kao devijacije iskonskog islamskog nauka, ali se također treba distancirati od svakoga pokušaja generaliziranja i miješanja islamskog ekstremizma s muslimanskom vjerom i muslimanima. Islamofašizam zapravo je mobilizatorska i redukcionistička sintagma koja je, kako kaže povjesničar Nicolas Lebourg, „sadržajno isprazna jer se islamizam ne može poistovijetiti s fašizmom u obliku totalitarne ideologije koja se temelji na načelu jedne partije – masovne milicije“.

Osim toga, prisjetimo se da je Brucknerov istomišljenik Bernard-Henri Lévy (dežurni profesionalni estradni humanitarac koji svijetom luta u potrazi za imaginarnim fašistima) prilikom posjeta Zagrebu u svibnju 2014. na proslavi Dana Europe rekao da je bivši hrvatski predsjednik Tuđman zapravo „nacional-socijalist nalik na malog Putina”, a da nitko nije službeno reagirao na takvo klevetanje. Nije ni čudo da su sada novi filozofi poput Bernard-Henrija Lévyja i Brucknera najveći promotori sintagme „islamofašizam“, što graniči s islamofobijom, a do jučer su kao glavni apologeti multikulturnog modela zagovarali nekontroliranu imigraciju i ukidanje granica te stvarali plodno tlo za postupnu vjersko-etničku komunitarizaciju europskih društava. Na kraju treba podsjetiti da su Pascal Bruckner, Bernard Henri Lévy i André Glucksmann, kao veliki antiratni aktivisti, otvoreno podupirali neokonzervativnu Bushovu administraciju i vojnu intervenciju u Iraku 2003.

Suvremeni filozof kao zabavljač

Novi filozofi zapravo su tipičan proizvod suvremenoga postmodernog društva u kojem više nema čvrstih referentnih metafizičkih, filozofskih ili ideoloških točaka. Slijedom dekonstrukcije Lyotardovih „velikih pripovijesti moderne“ nastalo je vrijeme sumnje i neprestana propitivanja. Vrijeme filozofije egzistencijalizma, Jean-Paula Sartrea, Louisa Althussera, Michela Foucaulta ili Jacquesa Lacana, čija su predavanja bile svojevrsne mise, zauvijek je nestalo. Također je nestalo vrijeme pobune i intelektualnog miljea koji se okupljao oko nekolicine angažiranih kružoka i kafića u Saint-Germain-des-Présu, gdje su egzaltirani studenti sanjali o revoluciji i promjeni svijeta uz dobro vino i jazz-glazbu. Današnja intelektualna scena nema čvrstoga mjesta ni identiteta. Intelektulaci su postali ambulantni obrtnici i marketinški frikovi, koji pokušavaju stanovati ondje gdje mogu plaćati režije, pa su čak primorani prostituirati se radi plaćanja poreza artikulirajući politički korektne i marketinški unosne teme: ljubav, stres, dosadu, morbidni seks i smrt, popularnu kulturu… Tako su se transformirali u nekonzistentne lepršave eklektike i intelektualne zabavljače, svjesni da ne mogu više nikoga mobilizirati u ime velikih ideja. Novi filozofi nalik su na postmoderni relativizam, više vole postavljati pitanja nego graditi misaone filozofske sustave.

Posve je upitan intelektualni i moralni integritet jednog od glavnih gurua nove filozofije, spomenutoga Bernard-Henrija Lévyja, koji je 1977. napisao knjigu Barbarizam s humanim licem (La barbarie a visage humain), u kojoj tumači da je marksizam inherentno pokvaren. On u knjizi zapravo preuzima i vulgarizira pojam „ideologije želje“, koji su prije njega iznijeli Gilles Deleuze, Félix Guattari i Jean-François Lyotard, a njime osuđuje „totalitarnu napast“, povezujući je s „modernim optimizmom“ kao oblikom ideologije neprestanog napretka koji je iznjedrio sve oblike totalitarizma. No dok su Hannah Arendt i Raymond Aron i prije novih filozofa maestralno dekonstruirali epistemološke sastavnice modernih totalitarizama putem pojmova „banalizacije i birokratizacije zla“, novi filozofi vrlo selektivno i pristrano postupaju kada trebaju osuditi bilo lijevi bilo desni totalitarizam, često štedeći komunizam ili socijalizam s ljudskih likom zbog njihove „dobre namjere“.

Jednako tako, novi se filozofi vrlo rijetko upuštaju u kritiku zapadnoatlantskoga tržišnog totalitarizma i uloge financijske bankarske oligarhije, koja itekako snosi povijesnu odgovornost u pokretanju Prvog, Drugog, a možda i Trećega svjetskog rata. Lévyjev estradni intelektualizam svakodnevno se verificira njegovim egzibicionizmom u medijima. Naime, usprkos svojim uzvišenim idealima, on je sa svojom trećom suprugom, glumicom Arielle Dombasle, česta zvijezda magazina Paris Match u kojem se pokazuje u raskopčanim bijelim košuljama s potpisima poznatih dizajnera. Lévyjeva narcisoidnost već je legendarna i predmet je česte satire, a u jednom članku njegovu fotografiju prati potpis: „Bog je mrtav, ali moja je frizura savršena.“ Zbog takve bolesne narcisoidnosti mnogo je puta dobio tortu u lice, što je jedan od francuskih oblika iskazivanja javne kritike, a sve to govori o Lévyju kao o taštom dandyju. Lévyjev životni stil, kao tipičnog izdanka „kavijarske ljevice“ ili boboa (tzv. buržuj-boem), omogućen je bogatim nasljedstvom koje je njegov pokojni otac stekao trgovanjem građevinskim drvom. Vrijednost mu je procijenjena na otprilike 150 milijuna eura, posjeduje luksuzni apartman u Saint-Germain de Prèsu, jedno „skrovište“ na Azurnoj obali i dva velika imanja u Maroku.

Shizofrena pozicija

Kada Pascal Bruckner poistovjećuje Europu sa Zapadom zapravo daje legitimitet zapadnocentričnom projektu koji se diljem svijeta, a pogotovo na Bliskom istoku, pokušava silom implementirati pod izlikom širenja demokracije i ljudskih prava. Nažalost, takve intelektualne težnje ne uzimaju u obzir značenjsku dvosmislenost pojmova Europe i Zapada. Današnji „Zapad“ kao entitet ne obuhvaća samo Zapadnu Europu nego i SAD, Japan i Australiju kao zemlje koje su prigrlile načela demokracije i tržišne ekonomije. Europa ne čini samo zemljopisnu i geopolitičku kategoriju nego i identitetsku, duhovno-kulturološku matricu koja je daleko pluralnija i složenija od samog pojma Zapada. Upravo zbog toga što je Zapad postao glavna matrica društvene i ekonomske globalizacije, pojam se često poistovjećuje s dugim procesom imperijalizma, započetim još u 16. stoljeću velikim otkrićima, kolonijalizacijom novoga svijeta i pojavom financijskoga kapitalizma, koji je proveo sustavnu akulturaciju cjelokupnih narodnih zajednica.

Bruckner i novi filozofi postavljaju dobra ishodišna pitanja, ali nažalost daju parcijalne ili pogrešne odgovore. Nije, naime, dovoljno melankolično se prisjećati „Europe iz vremena moderne“ i govoriti o dekadenciji ideala Francuske republike ili identitetu ugroženom od strane multikulturalizma ili islamofašizma, o iskonskom laicitetu i sekularizmu, odvajanju francuskih elita od naroda, a ujedno prezirati svaki oblik geopolitičkog projekta Europe odvojene od drugih globalnih velesila, kao conditio sine qua non europske političke, društvene i kulturne obnove. U tom je pogledu pozicija Brucknera i Finkielkrauta shizofrena jer oni nastavljaju javno stigmatizirati nacionalnu frontu i nacionalne pokrete diljem Europe (koji su znatno prije novih filozofa artikulirali temu očuvanja europskog identiteta i ugrozu od islamizacije i masovne imigracije) te zapravo promoviraju posuđene nacionalističke i antiislamističke teze.