Slučaj Ljudmile Ulicke

Premda se na prvi pogled može učiniti da je današnjem prosječnom čitatelju dobra knjiga postala lagano dostupna uz dobro organiziran i umrežen sustav gradskih knjižnica, elektronskih knjiga i knjižara, zatim džepnih izdanja, antikvarijata, buvljaka ili otvorenih štandova na gradskom kolodvoru, dobro je poznata činjenica da sama država sve manje financira književnost, da izdavačke kuće u nas žive od komercijalnih izdanja, a da mediji bjesomučno pumpaju kaotično smjenjivanje trendova književnih ukusa i čitalačkih praksi u rasponu od onoga što se mora pročitati do onoga za što je nemoguće naći vremena da se pročita, od literature za more i skijanje do literature za sladokusce, od polica sa sumornom Konzum-literaturom do sveprisutnih autora anglosaksonskog govornog područja… Na to se nadovezuje i nacionalni problem nepostojanja kulture čitanja i na margine javnog utjecaja gurnuta književna kritika, dok nepostojanje orijentira ili zemljovida odvodi dobronamjernog čitatelja umjesto stazom progresa svijesti do stanja izgubljenosti u prijevodima.

A prevođenjem, ali ne doslovnim, već postupkom ili metodom približavanja i povezivanja udaljenih ili zaboravljenih svjetova arhetipa i njihovih razjašnjenja i prepoznavanja u suvremenosti, bavi se autorica čije se knjige, kada je riječ o suvremenoj ruskoj književnosti, ne smiju zaobići. Riječ je o Ljudmili Ulickoj, rođenoj 1943. u gradu Davljenkovo u Baškiriji, kamo je njezina obitelj bila evakuirana zbog prodora nacista. Poslije rata obitelj se vraća u Moskvu, gdje Ljudmila Ulicka završava školu i studij biologije na MGU-u. Nakon što je diplomirala, zapošljava se u Institutu za opću genetiku, otkud su je nakon dvije godine otpustili pod optužbom da se bavi širenjem samizdata. Ta odluka značila je prekid njezine prirodoznanstvene karijere i Ulicka se više nikada neće zaposliti u javnom sektoru niti se aktivno baviti svojom prvom profesijom, već će se tijekom sedamdesetih pomalo okretati pisanju scenarija, dječjih pjesama, članaka, recenzija, a osamdesetih i pripovjedaka, drama i romana, koje ne objavljuje sve do početka devedesetih. Danas je Ljudmila Ulicka jedna od najčitanijih suvremenih ruskih književnica i njezina su djela prevedena na više od trideset jezika. Na hrvatskom su od njezinih djela dostupna: Sonječka, Veseli sprovodi, Daniel Stein, prevoditelj te Kazus Kukockoga, njezino kapitalno djelo, „obiteljsko-medicinski roman“ u kojem se između ostaloga provlače pitanja opravdanosti abortusa, granica znanstvenih istraživanja s vjerojatno jednim od najdojmljivijih opisa Alzheimerove bolesti. Osim vjerne publike, koju je ubrzo stekla, devedesetih je prate i književne nagrade. Prva od njih bila je francuska nagrada Medici, dodijeljena joj 1996. u kategoriji najboljega prijevoda, 1997. dobiva međunarodnu nagradu Moskva–Penne, slijedi talijanska nagrada Giuseppe Acerbi 1999. za Medeju i njezinu djecu, pa onda 2001. ruski Booker za Kazus Kukockoga, a 2006. su djela Ljudmile Ulicke priznata u Kini kao „najbolje strane knjige godine“. Kada je već o slavi riječ, svakako treba izdvojiti priznanje autora godine, koje je 2004. dobila na 17. međunarodnom književnom sajmu u Moskvi „za rekordnu popularnost nekomercijalne književnosti“.

Dok popularnost i nagrade govore o svojevrsnoj senzaciji i jednodušnom prihvaćanju, ruska književna kritika izriče oprečna stajališta o djelima Ljudmile Ulicke, koji se kreću od uglavnom uobičajenih ocjena da je riječ o postmodernističkoj književnosti, novom sentimentalizmu ili ženskom pismu do kritika da je riječ o lakoj, bulevarskoj književnosti ili književnosti za kuharice. Primjerice, kritičar Oleg Dark njezinu je Sonječku nazvao „čistim kristalom postmodernizma“, a Hélène Melat, docent na Katedri za rusku književnost na Sorboni, u vezi s istim djelom, nakon iscrpne analize, došla je do paradoksalnoga zaključka da predstavnica suvremenoga ruskog ženskog pisma ne prikazuje žene feminističkim svjetonazorom, već „s muške točke gledišta“. Dodat ćemo mišljenje kritičara Volodje Juzbaševa, koji kaže da je njezino pisanje „suprotno zahtjevima visoke proze, odnosno lišeno filozofskog apstrahiranja, probranog izraza i autorskih komentara“ te da njezini tekstovi „očituju nevjerojatnu sposobnost beletristike da uvuče i proguta čitatelja“. Iz kuta književne znanosti također je primjetna šarolikost pristupa proučavanju njezinih djela, među kojima se ističu: mitopoetika, etnoetika, rodni aspekt, semantički pristup i „najnovija hermeneutika“, a iz kuta „neosentimentalnog optimizma“ proučavanju djela Ljudmile Ulicke pristupila je i Jasmina Vojvodić, znanstvenica s Katedre za rusku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koja je autoričinu hrvatsku znanstvenu recepciju obogatila u trećem dijelu svoje knjige Tri tipa ruskog postmodernizma, u kojoj analizira pojedine aspekte dominantne tematike obitelji te još iznosi zanimljive uvide u „transfere“ Danièla Steina, njezina svakako najintrigantnijeg lika.

Žensko pismo i muško gledište

Osim angažmana na književnom polju, Ljudmila Ulicka je, osobito u posljednjih nekoliko godina, i prilično društveno angažirana. Moglo bi se reći da se korijeni njezina političkog angažmana vežu uz 25. kolovoza 1967, kada je pjesnikinja Natalija Gorbanjevska, njezina starija prijateljica i životni uzor, s nekoliko istomišljenika izašla na Crveni trg u znak protesta protiv sovjetske okupacije Čehoslovačke. Premda ju je u potpunosti podupirala, sama Ulicka otvoreno priznaje da nije imala hrabrosti toliko uzdići glavu i usprotiviti se sovjetskom režimu. Njezina pobuna zadržala se u okviru „unutarnjeg disidenstva“, koje se u posljednje vrijeme kreativno kompenziralo u knjizi Pjesnikinja. Knjiga sjećanja na Nataliju Gorbanjevsku te u otvorenoj konfrontaciji sadašnjoj vlasti i vladajućem javnom mnijenju. U području društvenog angažmana svakako je najzanimljivije njezino dopisivanje s Mihailom Hodorkovskim, vlasnikom Jukosa, za vrijeme njegova boravka u zatvoru, u kojem se putem nekih objašnjenja, primjerice članstva u komunističkoj partiji ili dječje želje da bude „direktor“, donekle razotkriva taj tajnoviti zatvorenik. Nakon dopisivanja i oligarhova izlaska iz zatvora Ulicka povremeno otvoreno agitira za neformalnoga vođu ruske opozicije, koji, kao i nekoć Lenjin, trenutno živi u Zürichu, te njegov projekt Otvorene Rusije. U zadnje vrijeme veliku je buru i mnoštvo negativnih reakcija izazvao i njezin antropološki projekt Drugoj, drugi o drugima što ga je financiralo Sorosovo Otvoreno društvo, a koji bi djecu osnovnoškolskog uzrasta trebao podučavati toleranciji i različitosti. Jezikom političkog rječnika 19. stoljeća, Ljudmilu Ulicku bi se moglo nazvati tipičnim zapadnjakom, koji se zalaže za preustroj Rusije po modelu država zapadne Europe, nasuprot stavu slavenofila, koji su se zalagali za očuvanje ruske tradicije i posebnoga, samobitnog ruskog povijesnog puta. Nije čudo što u sadašnjoj uzavreloj situaciji u Rusiji njezino političko istupanje nazivaju petokolonaškim, dok ona svejedno, kao nekad Gorbanjevska, donkihotovski ustrajava u zahtjevu za slobodnim otvorenim društvom, ako ne europskog, onda barem američkog modela, kao oličenju otvorenosti i demokracije.

Snažnu potrebu za društvenim angažmanom od 1992. do 2006. Ljudmila Ulicka prelila je u svoje najintrigantnije djelo: poludokumentarni roman preveden u nas kao Daniel Stein, prevoditelj. Ako se uzme da je Majstor i Margarita na ideološkom planu bio beskrajno šarmantan način da se gorućem ateizmu i ljutom bogoborstvu implicite postavi kantovsko pitanje Božje opstojnosti te da se kao sjena usporedno provuče odgovor tajnovitog Ha-Nocrija obasjana mjesečinom, nevjerojatan slučaj lika i djela Danièl’a Štajna pitanje je upućeno sasvim drugoj, moglo bi se reći ortodoksnoj, strani suvremenih ruskih pisaca i intelektualaca te predstavnicima Ruske pravoslavne crkve. Ovdje znači nije riječ o usporedbi na razini književnog umijeća, jer je Majstor i Margarita nedvojbeno vrhunac svjetske književnosti pored kojeg je Daniel Stein, prevoditelj non-fiction liliputanac. Estetski promatrano dakle riječ je o dvama različitim svjetovima, no ono što spaja dva romana jest žalac kojim pogađaju u najosjetljivije mjesto društvenoga bila poznatim Pilatovim pitanjem. Kada je Ulickin roman izašao, izazvao je val oduševljenih pristalica te živu raspravu u književnim časopisima i na internetu. S vremenom su se pojavili i oponenti, među kojima se svakako ističe ime Jurija Maleckog i njegov polemički roman o Ulickinom romanu, publicistički antiroman Slučaj Štajna, napisan kao odgovor na bezrezervno prihvaćanje djela koje je nazvao „zrcalom ruske inteligencije“. Malecki smatra da je Daniel Stein, prevoditelj „korisna i poučna knjiga u najboljem smislu riječi. Korisna je jer je to anketa, lakmus-papir: kako srednji i viši sloj ruske inteligencije, elita Rusije, shvaća što je to prava Crkva i tko je Krist“. Malecki se nadalje pita: „Je li naša elita, među kojima se mnogi smatraju kršćanima, a oni se po svemu sudeći prvi oduševljavaju Danielom Steinom, prevoditeljem, je li ta elita barem jednom otvorila Evanđelje?“

Bijedni rođaci

Ulickin model – gdje je ono što je istaknuto, uzveličano ili recimo nagrađeno, često biva prazno, a ono što je bijedno i žalosno zapravo je prekrasno – može se donekle primijeniti i na njezinu prozu. Dok joj u romanima kritika s pravom nalazi mnoge mane, Ulickine kratke pripovijetke su pravi biseri, a među njima se svakako ističe zbirka Bijedni rođaci. Objavljena prvi put 1993. u izdanju Gallimarda ta se zbirka poslije često pojavljuje kao cjelina sa zbirkom Djevojke. Bijedni rođaci sačinjavaju osam pripovjedaka, od kojih je prva pod naslovom Sretnici napisana 1989. Svih osam pripovjedaka odnosi se na razdoblje poslije Drugoga svjetskog rata, do Staljinove smrti. Ulicka se u stvaralaštvu često bavila poslijeratnim razdobljem i u njemu nalazila obilje nadahnuća za djela koja uglavnom govore o uobičajenoj svakodnevici i zapravo nimalo nemaju prizvuk groznih stradanja. Na taj način i Bijedni rođaci čine autoričin prepoznatljiv okvir interesa vezanih uz obitelj i rod koji su njezina trajna literarna preokupacija, ona poput Petruševske izbjegava velike teme i dubinske psihološke ili sociološke analize, a zadržava se na razlaganju kuhinjskih razgovora običnoga malog čovjeka. Taj interes i iskrena autorska empatija prema malom čovjeku na tragu je Gogolja i Dostojevskog, a opisi male židovske zajednice podsjećaju na Babeljovu Odesu. Iz priče u priču pred čitateljevim očima ocrtava se živopisan i prenapučen svijet moskovskih komunalki i pripadnih zajedničkih dvorišta gdje se pred inspekcijskim očima radoznalih susjeda ništa nije moglo sakriti i gdje se priče kote same od sebe u ljudskoj fantaziji, tračanju, ali i skrivanju tajni. U tome smislu sasvim su pogrešne kritike koje nisu zaobišle ni Bijedne rođake, a koje su bile uperene na nesavršenost forme i nedovršenost u izgradnji fabulativnih tokova, nedorečenost likova i situacija. Istina je da se Ulicka u izgradnji sižea za svoje pripovijetke služi romanesknim formama, gdje se na kraju priča pojavljuju epilozi, ili se tijekom pripovijedanja pojavljuju podulje digresije i naočigled nebitne retrospekcije koje završavaju trima točkama, no i u životu se mnoge linije ne zatvaraju, već ostaju nedovršene, nedorečene, mnogo se toga tek naslućuje, o mnogočemu se na mjestima šuti. Ulicka sižee gradi na onome što je u životu iznadprosječno, neuobičajeno, na onim trenucima u kojima se životni sokovi otpuštaju u najvećoj mjeri. U tome smislu ide i njezin interes za nestandardno u životu svojih likova, za njihovim tajnama koje skrivaju od drugih ili za onim životnim prekretnicama gdje se događaju neki temeljni uvidi i životna prosvjetljenja. Sa zbirkom Bijedni rođaci hrvatski se čitatelji donekle mogu upoznati u Sysprintovu izdanju uz kratki roman Sonječka, gdje je objavljeno pet pripovjedaka, a smisao sama naslova vjerojatno se najbolje razotkriva u dosad neprevođenoj istoimenoj pripovijetci.