Pravo na suptilni identitet

Pedeseta godišnjica studija polonistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu bila je povod za razgovor s profesorom dr. sc. Daliborom Blažinom, predstojnikom Katedre za poljsku književnost.

Profesore Blažina, kako biste o pedesetoj obljetnici studija polonistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ukratko saželi i opisali hrvatsko-poljske književne i kulturne veze?

Povijest hrvatsko-poljskih književnih i kulturnih veza traje gotovo punih sedam stoljeća i u toj povijesti bilo je i uspona i padova. Imali smo žive veze još u doba humanizma, kada su na krakovskoj akademiji studirali brojni hrvatski intelektualci i diplomati. Ti su kontakti nastavljeni i u vrijeme renesanse, unutar koje dolazi do jačanja osjećaja bliskosti između udaljenih slavenskih naroda, osobito u aspektu hrvatske i poljske uloge u obrani od „turske opasnosti“. Na toj osnovi oblikovao se ideologem „predziđa kršćanstva“. No u doba baroka ugroženost „rasutoga“ hrvatskog nacionalnog bića i dezintegracija poljske plemićke republike rezultirali su zamiranjem komunikacije, a uzajamna je imagologija bila svedena na stereotipne obrasce popularne kulture.

Snimio Mirko Cvjetko

Međutim, zahvaljujući političkoj situaciji u kojoj su se početkom 19. stoljeća našli poljski i hrvatski narod bez državnosti, uspostavljena je matrica na kojoj je bilo moguće „graditi iz temelja“, a ideja obrane ili obnove ugroženog identiteta postala je zajedničkim dobrom. No važno je naglasiti razlike: jer, dok su se nagnuća poljskih prosvjetitelja i romantičara temeljila na pokušajima očuvanja memorije plemićke kulture i državnosti, u Hrvata je problem bio složeniji, jer je nacionalni identitet valjalo zapravo iznova konstituirati. U tom smislu za hrvatske prosvjetitelje i romantičare poljski je ustanički etos bio politički nedostižan, ali u području kulture vrlo djelatan uzor. Stoga nije čudno da je poljska književnost odigrala važnu ulogu u prihvaćanju modernih ideja od strane hrvatskih pisaca. I tek tu, od pojave anonimnih adaptacija Mickiewiczevih Prispodoba na stranicama Danice 1835, započinje povijest prevođenja poljske književnosti na hrvatski jezik. Bit će to djelo polonofila, među kojima nalazimo istaknute aktere hrvatske kulture i znanosti: od Stanka Vraza, Adolfa Vebera Tkalčevića, Augusta Šenoe, Franje Markovića do Tome Maretića i Ise Velikanovića.

Istaknuti su hrvatski studenti u Poljskoj početkom 20. stoljeća, zar ne?

Tako je. Polonofilska nagnuća svoj će apogej, ali i važnu dopunu doživjeti s pojavom modernističke generacije: riječ je o hrvatskim studentima u Krakovu s početka 20. stoljeća, među kojima nalazimo Julija Benešića, Branka Vodnika, Zdenku Marković pa i – Ivu Andrića. U njihovoj fascinaciji poljskom secesijskom kulturom gubi se ideološki moment, a u prvi plan stiže estetička razuđenost Mlade Poljske, novine i eksperimenti kojima obiluju onodobna poljska književnost. I dok je Vodnik kritički prevrednovao utjecaj poljskog romantizma na hrvatsku kulturu, dotle se Benešić, kao prevoditelj, kazališni i književni kritičar, prihvatio zadataka da „pohrvati“ poljsku književnost nastalu na razmeđu romantizma, pozitivizma i naturalizma s jedne te ekspresionizma s druge strane.

Kakve su poljsko-hrvatske veze u međuraću?

Nakon Prvoga svjetskog rata između obnovljene Poljske i novostvorene Jugoslavije uspostavljene su kakve-takve institucionalne veze. Ipak, središte politike novih država seli se u Varšavu i Beograd, dok Zagreb i Krakov padaju u drugi plan. Zato je iznimna bila uloga Julija Benešića, koji je 1919. osnovao lektorat poljskoga jezika na Zagrebačkom sveučilištu, i koji je, kao intendant zagrebačkoga HNK-a, mnogo energije posvetio jačanju kazališnih veza. I poslije, kao kulturni ataše u Varšavi tridesetih godina, nastojao je na promociji hrvatske književnosti u Poljskoj, a nastavio je i svoju golemu leksikografsku i prevodilačku djelatnost.

Događa se Informbiro, a nakon Staljinove smrti djelovanje vrhunskih hrvatskih polonista...

Drugi svjetski rat, rezolucija Informbiroa te uvođenje socijalističkog realizma bili su najgore razdoblje u povijesti naših odnosa. Pod utjecajem politike zamrla je svaka kulturna razmjena. No nakon Staljinove smrti led će se postupno topiti, pri čemu je indikativno da će prve vijesti o kretanjima u poljskoj književnosti (i vice versa) oko 1955. donijeti jedan znanstvenik – rusist i polonist Aleksandar Flaker.

Taj je kontekst važan kako bi se lakše shvatilo kakvo je značenje imala pojava najvećega hrvatskog polonista druge polovice 20. stoljeća – Zdravka Malića. Zagrebački student rustike i jugoslavistike, koji je dvije godine proveo stažirajući u Poljskoj, gdje je naučio jezik i pripremao se za pisanje disertacije, preuzeo je početkom šezdesetih godina najprije lektorat, a zatim i predavanja iz poljske književnosti.

Kako se suradnja Poljske i Hrvatske odvija u vrijeme današnjega globalizma?

Poljsko-hrvatske književne veze imaju dugu i plodnu tradiciju i možda su najživlji dio ukupnih kulturnih odnosa. U toj razmjeni ona igra identifikacijsku ulogu: ne samo kao medij upoznavanja nego i samoprezentacije.

Naravno, u doba nadirućega globalizma ta uloga još više dobiva na značenju. Nakon sustavnih promjena početkom devedesetih moglo se očekivati da će vodeću ulogu preuzeti suradnja na osi Varšava–Zagreb. No tomu nije bilo tako. U doba demokratizacije društvenih odnosa i uspostave slobodnoga tržišta došlo je do decentralizacije u području institucionalnih kulturnih i znanstvenih inicijativa. Uspostavljena je široka mreža suradnje, pojavile su se brojne privatne inicijative. Upravo zato danas svjedočimo istinskom policentrizmu, inicijativama od kojih su najvidljivije one koje se odvijaju na manifestnoj razini. U toj tržišnoj matici katkada se, međutim, gube kriteriji reprezentativnosti, pa i kvalitete. To je problem na koji želim posebno ukazati.

Koliko Katedre za poljski jezik i književnost pomaže u razvijanju hrvatsko-poljskih odnosa?

Druga velika Malićeva uloga institucionalnoga je karaktera, jer je upravo on sredinom šezdesetih godina pokrenuo studij polonistike na Filozofskom fakultetu. Katedra se razvijala iz tradicionalne filološke matrice, u smjeru jezikoslovnih i književnoznanstvenih istraživanja koja, s jedne strane, pridonose učinkovitijoj nastavi, dok s druge strane potiču razvoj prema kulturološkoj dimenziji studija kao našem „strateškom“ opredjeljenju. Zahvaljujući širokim znanstvenim kompetencijama Katedra obavlja ne samo ulogu posrednika nego i „korektora“ onih procesa koji, zahvaljujući diktatu tržišta i marketinga, izmiču poželjnim vrijednosnim kriterijima. To je, kako mi se čini, u naše vrijeme prilično važna uloga.

Ne zaboravimo da je poljsko-hrvatska suradnja dio multilateralne europske znanstvene mreže te da je Poljska zemlja s najvećim brojem kroatističkih studija u svijetu. Interes je, dakle, višestruk i obostran, a veliko zanimanje poljskih studenata i znanstvenika za našu zemlju dodatno obvezuje.

Kako gledate na problem tzv. malih jezika u kontekstu tendencija srljanja u „međunarodnu vidljivost“? Već neko vrijeme pratimo zatvaranje brojnih katedri pojedinih jezika na europskim sveučilištima…

Naravno, to je tragičan proces. Ukidanje slavističkih katedri na Zapadu posljedica je globalizacijske politike, srljanja, kako kažete, u „međunarodnu vidljivost“, moćnih financijskih argumenata i stvaranja novog mentaliteta koji ukida razlike. Možda je to povijesna nužnost, možda su ti studiji financijski neisplativi, ali toj se nužnosti valja opirati koliko je god moguće. Gombrowicz je bio dokaz da u Parizu možeš uspjeti samo ako ostaneš svoj. No plašim se da u današnjem svijetu, u kojemu razlika postaje izborom između života i smrti, i u kojemu se svijet konfrontira prema srednjovjekovnim načelima, mjesta za suptilne identitete više neće biti. Uostalom, čitajte Witkiewicza...

Spomenuli ste Witkiewicza, kojega ste prevodili... Što biste posebno naglasili iz vlastite prevoditeljska djelatnosti?

Što se mene tiče, izdvojio bih upravo S. I. Witkiewicza i Brunu Schulza, koji zajedno s Witoldom Gombrowiczem čine „svetu trojicu“ poljske književnosti međuraća i danas su univerzalno najpriznatiji moderni poljski pisci. No naglasio bih pritom još nedovoljno prepoznate vrijednosti Witkiewiczeva dramskog opusa u nas, ali jednako tako i začudnu postmodernu aktualnost njegova romana Nezasitnost, koji upravo prevodim. Što se tiče Schulza, on je i javno i tajno već uvelike prisutan u hrvatskoj književnoj svijesti, ali posebno me veseli činjenica da sam nedavno s Republikom mašte prevodilački zaokružio njegovo sveukupno djelo. No s gotovo istim zadovoljstvom prevodio sam i suvremene pisce koji su izišli ispod Schulzova kišobrana, kao što su P. Szewc ili P. Paziński. Schulzov naročiti literarni modus, koji se tako nježno uvlači pod kožu, očito mi, kao čitatelju i prevodiocu, najviše odgovara. No s velikim sam zadovoljstvom prevodio i Jana Kotta i Czesława Miłosza, vrhunske svjetske esejiste.

Kako komentirate razloge „za“ i perspektive studiranja polonistike u odnosu na poboljšanje položaja i uloge Poljske u EU i Hrvatskoj?

Suvremena je Poljska zemlja u stalnom usponu, posebice u gospodarskoj sferi. Unatoč nekim najnovijim dvojbama, usporedno s tim rastu i njezin ugled i uloga u EU i svijetu. U takvu okviru i poljski jezik dobiva na važnosti, a kultura na atraktivnosti. Taj se proces reflektira i u porastu naše bilateralne razmjene, posebno vidljive u području turizma. Za mnoge Poljake Hrvatska je danas idealna zemlja za odmor, a ta je popularnost potaknula i porast zanimanja za studij kroatistike.

Osvrnimo se za kraj na „znanstvenu infrastrukturu“, tj. na odnos hrvatskih institucija prema znanstvenim časopisima, osobito književnim; pogotovo s vašim iskustvom glavnoga urednika Književne smotre, koja izlazi od 1969?

Doista, 1998. preuzeo sam, nakon Zdravka Malića i Josipa Užarevića, dužnost glavnog urednika Književne smotre, našeg jedinog znanstvenog časopisa koji se sustavno bavi svjetskom književnošću. Malićev otvoreni stav prema drugim književnostima i kulturama s kraja šezdesetih ugrađen je u same temelje njegove koncepcije. No od tada do danas promijenila su se vremena i načini vođenja časopisa koji, unatoč svim nedaćama, uspijeva izlaziti redovito i koji održava visoku znanstvenu i kulturnu razinu. To ipak nije bilo lako, jer su nam u recesiji znatno smanjena sredstva. Da se nismo potrudili, vjerojatno bismo dospjeli u bezizlaznu situaciju. No tada smo otvorili vrata različitim oblicima suradnje na pojedinim tematskim brojevima – s fakultetskim odsjecima, s našim suradnicima u svijetu. Tako su u posljednjih nekoliko godina nastali vrijedni tematski brojevi, poput koreanističkog, indološkog, anglističkog, turkološkog, polonističkog i hungarološkog, a za ovu godinu mogu najaviti belgijski (frankofonski) i brazilski broj. Na taj način Smotra dopunjuje svoju osnovnu zadaću: praćenje recentne hrvatske znanstvene produkcije u području istraživanja svjetske književnosti. No valja ustvrditi da takav pristup, u situaciji bitno smanjenih sredstava iz proračunskih izvora, donosi i neočekivane rizike, zahtijeva mnogo više truda, pa i okretnosti. A to nije uvijek lako.