Politika se ne smije miješati u jezikoslovlje

Preporukom Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske od 31. srpnja 2013. Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje ušao je u osnovne i srednje škole. Pravopis je izradilo četrnaest autora na čijem je čelu bio glavni urednik i ravnatelj Instituta dr. Željko Jozić, koji govori kako je nastao taj pravopis, što je njime postignuto i kako se općenito razvijao proces nastanka brojnih hrvatskih pravopisa.

Snimio Mirko Cvjetko

Gospodine Joziću, Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje kojemu ste bili glavni urednik neki su proglasili pravopisom Kukuriku vlade i tadašnjeg ministra Jovanovića. Je li taj pravopis politički?

Apsolutno ne. Samo ću ukratko opisati okolnosti koje su prethodile pisanju institutskoga pravopisa. U prosincu 2008. Vesna Girardi-Jurkić (koja je kao ministrica prosvjete i kulture 1994. odobrila Babić–Finka–Mogušev pravopis za škole) uz još tristotinjak potpisnika uputila je predstavku Ministarstvu obrazovanja da se propiše jedinstveni hrvatski pravopis jer je pravopisno stanje u hrvatskome školstvu bilo kaotično. Društvo profesora hrvatskoga jezika u listopadu 2009. poslalo je Ministarstvu obrazovanja peticiju zbog nezadovoljstva „pravopisnim kaosom koji vlada u školama“. U studenome 2010. Hrvatski pedagoško-književni zbor s više stotina potpisa profesora i nastavnika hrvatskoga jezika također upućuje resornomu Ministarstvu sličan dopis, a osnovni povod pravopisni je nered u kojemu se učitelji, nastavnici i profesori, ali i nakladnici udžbenika nisu mogli snaći jer je u obrazovnom sustavu postojalo nekoliko pravopisnih izdanja, katkad i istih autora s različitim pravopisnim rješenjima.

Jesu li zainteresirani dobili odgovor Ministarstva?

Ni na jednu od tih peticija ili predstavki resorno Ministarstvo nikad nije odgovorilo, a kamoli da je pokušalo pomoći u razrješenju gorućega problema hrvatskoga školstva, ali i društva u cjelini.

Koji su bili pravopisni problemi?

Potpuno neraščišćena situacija s nekoliko pravopisnih dvojnosti (ne ću – neću, pogrješka – pogreška, zadatci – zadaci itd.). To je dovelo postupno i do polarizacije u društvu, pri čemu su se jedni pridržavali „pravih“ hrvatskih rješenja (ne ću, pogrješka, zadatci), a oni drugi držali su se rješenja neću, pogreška, zadaci. Situaciju je usložnjavalo i stanje u kojem su predstavnici tijela državne vlasti tijekom nekoliko godina neke od pravopisa odobrili, neke preporučili, nekima dali dopuštenje da se primjenjuju u nastavi te su na taj način stvorili kaos iz kojega politika, odnosno političari u Ministarstvu nisu vidjeli izlaz.

Vi ste izlaz vidjeli?

I kao jezikoslovac, i kao dionik obrazovnoga sustava, ali i kao roditelj dvoje školske djece bio sam krajnje nezadovoljan stanjem u hrvatskome pravopisanju. A bio sam i svjestan koliko je jezikoslovna struka upravo zbog toga postala predmetom podsmijeha mnogih. Nakon što sam u svibnju 2012. postao ravnateljem Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, kojemu je osnovni djelokrug skrb o hrvatskome jeziku, postao sam svjestan i svoje odgovornosti i odgovornosti ustanove kojoj sam na čelu. Zato je preuzimanje teškoga i složenoga bremena rješavanja pravopisnoga kaosa bilo sasvim logičan, premda riskantan potez.

Zašto istodobno logičan i riskantan posao?

Logičnost se temeljila na činjenici da je gotovo u svim europskim jezicima pravopisno normiranje prepušteno institutima za jezik ili vijećima za (pravopisnu) normu, a riskantnost se temeljila na činjenici da bi javnost mogla biti iznimno naelektrizirana i osjetljiva na pojavu novoga pravopisa jer je u dvadesetak prethodnih godina bila suočena s gotovo trideset (sic!) pravopisnih izdanja.

Nije li ipak sve bilo riskantno zbog politike?

Političkim implikacijama pisanja pravopisa uopće se nisam opterećivao. Od sama početka u svim sam javnim nastupima iznosio kategorički stav cijeloga pravopisnoga tima: niti se politika u naš posao miješa, niti bismo to dopustili. I to je jedina istina. I još nešto: politika nije naručitelj našega pravopisa. Budući da je ideja raz(d)rješenja pravopisnoga gordijskog čvora te način provedbe cijeloga postupka isključivo kolega suradnika i moja, ne vidim prostora, a ni posebnoga razloga, da se zasluge za cijeli taj iznimno složen posao pripisuju nekomu drugomu.

Pravopis ni po čemu nije Jovanovićev?

Nije. Uostalom, bivši se ministar o tome nedvojbeno u više navrata izjasnio. Nije ni Jozićev, iako sam cijeli projekt pokrenuo i dao mu okvir i glavne obrise. Iza pravopisa svojim autoritetom stoji Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, gdje je o svakome pojedinačnom pravopisnom pravilu raspravljalo dvadesetak ljudi nekoliko mjeseci. Kratko i jasno: stručnjaci su pravopis napisali, a političari učinili jedino što su trebali – prihvatiti ga.

Rekli ste da politika nije utjecala na vaš pravopis. Nije li izjava premijera Ive Sanadera da će neću uvijek pisati sastavljeno, a ne rastavljeno ipak uključila politiku?

Riječ je o jednoj ranijoj epizodi koju bi neki rado htjeli zaboraviti.

Mislite li na Sanaderov odnos prema zaključku Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika?

Da. Kao premijer Ivo Sanader je u prosincu 2005, očito nesvjestan težine svojih riječi, komentirao zaključak Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika o pitanju ne ću – neću rekavši da on neće poslušati Vijeće nego će i dalje pisati onako kako je pisao, dakle, neću. Vijeće kojega je svojim zaključkom navelo na takvu reakciju ostalo je potpuno nijemo, čime je samo pristalo na takvo grubo miješanje politike u stvari struke. Budući da je politika prečesto arbitrirala u našim pravopisnim pitanjima i da nas je od toga godinama boljela glava, jedini točan odgovor na vaše pitanje o miješanju politike bio bi: politika se ne smije miješati u pitanja jezikoslovne struke.

Znači li to da je politički oportunizam struke kriv za miješanje politike u probleme jezikoslovlja?

Struka zasigurno nosi veći dio odgovornosti. Nisu se problemi oko hrvatskoga jezika pa i pravopisa stvarali u „političkim laboratorijima“. Sigurno je da se jezikoslovna struka poslužila politikom kao (po)moćnim sredstvom, a jedno od osnovnih odlika ili mana politike, razvidno je to iz današnje perspektive, jest nestalnost i mijena. Jezik i jezikoslovlje, premda imaju nešto od nestalnosti, ipak nisu tako promjenjivi, pa tu dolazi do mimoilaženja.

Koliko je onda Vijeće pomagalo ili odmagalo u rješavanju pravopisnih podjela?

Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika unatoč činjenici da su ga činili uglavnom vrhunski hrvatski jezikoslovci nije ni pomoglo, a ni odmoglo u rješavanju pravopisnih problema. Razlog takvoj gotovo neutralnoj njegovoj poziciji unutar novije povijesti hrvatskoga jezikoslovlja leži u činjenici da je bila riječ o tijelu koje nije imalo, kako kaže njegov tadašnji predsjednik akademik Radoslav Katičić, „niti trunku ovlasti da ikome išta nameće“. Tijekom djelovanja Vijeća (2005–2012) na 27 sjednica raspravljalo se i o pravopisnim pitanjima, zaključci koji su doneseni nisu nikoga obvezivali, a mediji su gotovo potpuno ignorirali njihova priopćenja za javnost.

Sve dok se Sanader nije upleo?

Točno, samo je tada bilo nakratko važno što je zaključilo Vijeće. Naime, kad je na 7. sjednici od 15. prosinca 2005. zaključeno da treba pisati ne ću, usputno se o cijeloj stvari negativno izjasnio i bivši premijer, pa je odonda sudbina Vijeća bila zapečaćena. Svi dopisi koje je Vijeće nakon toga slalo Ministarstvu koje ga je i osnovalo potpuno su ignorirani i na njih nitko nije odgovarao. Predsjednik Vijeća akademik Katičić tek je nedavno izjavio da ga čin ukidanja Vijeća u vrijeme SDP-ove vlasti 2012. uopće nije iznenadio jer je „očekivao da to učini već HDZ-ov ministar“.

Vratimo se pravopisanju. Je li izvorni govornik u pravu, kako je to u početku mislio vukovac Tomo Maretić, a danas stotinjak godina poslije to misli lingvist Mate Kapović, zagovornica jedinstvenoga srpskohrvatskog jezika Snježana Kordić i „jezikoslovac“ Slavko Goldstein?

Riječ je o lingvističkome pristupu po kojem je ono što je u jeziku najproširenije ujedno i najpravilnije. Uporaba zasigurno može utjecati na normu, no s hrvatskim jezikom situacija je daleko složenija nego u drugim jezicima.

I, je li izvorni govornik u pravu?

Osobno nisam toliko liberalan u jeziku. Mislim da se prema jeziku trebamo ponašati kao roditelji prema djetetu: trebamo mu postaviti jasne granice, ali mu istodobno omogućiti i da se slobodno razvija.

Imajući to u vidu, čime ste se rukovodili pri donošenju vašega pravopisa?

Više nas je načela vodilo tijekom izrade institutskoga pravopisa: sustavnost, hrvatska pravopisna tradicija, ovjerovljenost i potvrđenost u uporabi, jednostavnost pravila, otvorenost i primjerenost korisnicima, ali i načelo normativne hijerarhije, koje je prvi put primijenjeno u našem pravopisu. Sva su ta načela proistekla iz naše želje da se napokon riješe nepotrebna suprotstavljanja među jezikoslovcima, ali i podjele koje su bile poprilično izražene i u hrvatskome društvu.

Što je osim spomenutoga bilo sporno u pravopisnoj normi do vašega pravopisa?

Upućeniji jezikoslovci često su naglašavali kako je u hrvatskoj pravopisnoj normi bilo zapravo vrlo malo spornih točaka i kako su se pravopisne nesuglasice, kako to lucidno reče jedan akademik, „da je bilo dobre volje, mogle riješiti u nekoliko sati sastanka suprotstavljenih uz kiselu vodu (ne bi trebalo platiti ni kavu ni špricer), no pobijedili su po običaju hrvatska zadrtost, jal, taština i sve druge osobine koje rese naš narod, kao i sustavna politička manipulacija“.

Znači li to da nije bilo većih spornih pitanja?

Riječ je uglavnom o već spomenutim pravopisnim pitanjima (neću – ne ću, pogrešno – pogrješno, zadaci – zadatci). Zato je najmudrije rješenje bilo ostaviti dvojnosti, ali ne na istoj hijerarhijskoj razini.

Mislite, jedno preporučiti, a drugo dopustiti?

Upravo tako. To smo i učinili. Tako ni jedna pravopisna strana nije ni na gubitku ni na dobitku, ali je na dobitku hrvatski jezik i njegovi govornici jer su sporovi potpuno zamrli, što je bio jedan od naših osnovnih ciljeva.

Jesu li takozvani vukovci ostali temelj za hrvatsko pravopisanje?

Mislim da se pobjeda tzv. hrvatskih vukovaca, a riječ je o vrsnim hrvatskim jezikoslovcima koji su slijedili neka načela mladogramatičarske, odnosno lajpciške škole – od kojih je jedno od najvažnijih nastojanje da se standardni jezici što više temelje na narodnim organskim govorima – sasvim logična jer je morfonološki pravopis kakav je uspostavio Ivan Broz utemeljen u dotadašnjoj hrvatskoj pravopisnoj tradiciji. Ali i na samoj prirodi hrvatskoga jezika, što su isticali jezikoslovci od Vatroslava Jagića i Stjepana Ivšića, pa do Blaža Jurišića i Dalibora Brozovića. Dakle, temelj za hrvatsko pravopisanje jest višestoljetna hrvatska jezična i književna tradicija, ali i njegova priroda.

U tome je Ivan Broz imao važnu ulogu?

Ivan Broz prevažna je jezikoslovna figura u povijesti hrvatskoga jezika. Bio je iznimno plodan jezikoslovac, ali ga je trajno obilježilo pisanje pravopisa, a reakcije i osporavanja nažalost silno iscrpili pa je preminuo godinu dana nakon tiskanja njegova pravopisa.

I tada su kao i posljednjih dvadesetak naših godina bile vrlo žestoke raspre o pravopisu?!

Jesu. Nema baš puno prostora kako bi se reklo sve što je Broza učinilo ocem hrvatskoga pravopisa, ali je najzaslužniji za uvođenje grafema đ u školsku i opću uporabu (dotad je taj glas bilježen na više načina: dj, gj itd.) te za pisanje ije u slučajevima dugoga jata (cvijet, mlijeko umjesto cviet, mlieko). Pored toga, Broz je ustoličio morfonološki pravopis u hrvatskoj jezičnoj praksi (gradski, hrvatski, podčiniti), odnosno kombinaciju fonološkoga i morfološkoga pravopisa koja je danas mutatis mutandis u uporabi.

Koliko je Brozov pravopis „pokvario“ njegov pravopisni nasljednik Dragutin Boranić?

Boranić je nastavio Brozov rad, nadograđivao ga, a zapravo ekvilibrirao u pravopisnim pitanjima uvijek jednim uhom osluškujući političke naredbodavce. Njegova su pravopisna izdanja najbolji pokazatelj političkih prilika jer su se s promjenom vlasti mijenjala ne samo neka pravopisna pravila nego i ime jezika u naslovu pravopisa. Moglo bi se reći da upravo od Boranića i potječe teza da je pravopisno pitanje – političko pitanje.

Je li u NDH trasiran put za povratak predvukovskoj pravopisnoj tradiciji?

Nije riječ o trasiranom putu, nego o odvojku koji je nastao kao odgovor na Pravopisno uputstvo iz 1929, nakon kojega je Boranić morao prepravljati svoja (i Brozova) pravopisna rješenja. Riječ je o izravnome političkom činu pravopisnoga i, općenito, jezičnoga normiranja (različitim zakonima) u vrijeme NDH, koje je dugoročno imalo velike posljedice za hrvatski jezik jer ga je stigmatiziralo pa mu je trebalo dvadesetak godina da se barem dijelom oporavi.

Oporavak je Novosadski pravopis kojim se htjelo srbizirati hrvatski jezik i pravopis te realizirati projekt Velike Srbije. Slažete li se s takvim mišljenjem mnogih?

Novosadski pravopis nije oporavak od te stigmatizacije nego izravan posljedak novosadskoga „dogovora” iz 1954. To je bio nastavak prakse jezičnoga unitarizma, a zapravo jezičnoga hegemonizma koji se na hrvatsku štetu provodio još od početka 20. stoljeća, od stvaranja Kraljevine SHS. Jezična hegemonija jedan je od važnih preduvjeta za svaku drugu hegemoniju.

Do kada ćemo osjećati domete i posljedice Novosadskog pravopisa?

Novosadski je pravopis zasigurno bio proizvod kojemu je za cilj bilo iluzorno jezično jedinstvo hrvatskoga i srpskoga jezika, odnosno prevlast srpskoga nad hrvatskim. No čini mi se da se on pretjerano sotonizira. Možda i iz razloga kako bi se oprala pokoja nemirna savjest.

Ako je donesen pod patronatom politike, mislite da za „sotonizaciju“ nema razloga?

Za sotonizacijom Novosadskoga pravopisa nema potrebe pogotovo uzme li se u obzir da je to pravopis koji je pisao i jedan od najčestitijih hrvatskih jezikoslovaca Ljudevit Jonke, bez kojega je nezamisliva borba za hrvatsku jezičnu samostalnost krajem 1960-ih godina.

Nadalje, treba reći da je riječ o pravopisu i hrvatskoga jezika koji je nastao na Brozovim temeljima, a unio je neke promjene u hrvatsku pravopisnu praksu kojih se i danas pridržavamo (primjerice, okrenuli smo se logičkoj interpunkciji, odnosno ne pišemo više Mislim, da znam. nego Mislim da znam.), a suizdavač mu je Matica hrvatska. Dakle, nisu svi dometi novosadskoga pravopisa neprihvatljivi, odnosno mnoge od njih i nesvjesno baštinimo.

A politička prisila?

Bez obzira na to što je politika bila patron (i) Novosadskome pravopisu, njegova pravila najvećim dijelom slijede hrvatsku pravopisnu tradiciju, pogotovo u hrvatskoj inačici (postojale su dvije inačice: hrvatska na latinici i srpska na ćirilici). A ako se zna da je i Londonac 1971. nastao na temelju nekih načela primijenjenih u Novosadskome pravopisu (kako danas govore neki od idejnih začetnika Londonca), onda imate jasan odgovor na pitanje.

Jesu li Deklaracija o položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. i pravopis Matice hrvatske, Londonac, bili odgovor Novosadskom pravopisu, koji je politika onemogućila i opet sve vratila unitarizaciji?

Deklaracija jest prijelomnica u modernoj hrvatskoj jezičnoj povijesti. Ona je u pravom smislu i kraj i početak.

Čega kraj i početak?

Kraj hrvatske šutnje o neprestanom tlačenju i podvaljivanju jezičnoga zajedništva koje to nikako nije moglo biti, a početak slobodnijega razvoja hrvatskoga jezika, koje će pričekati još nekih dvadesetak godina da se razmaše u svojoj punini. Potpuno je razvidno iz današnjega očišta kako je bilo nemoguće zaustaviti i spriječiti da Hrvati svoj jezik nazovu hrvatskim imenom, a nisam osamljen u razmišljanju da je upravo jezična represija dobrim dijelom bila okidač i za Hrvatsko proljeće. Kao i za sve što se dogodilo početkom 1990-ih.

Je li Anić-Silićev pravopis iz 1980-ih bio neuspješan pokušaj čupanja iz pandži Novosadskoga pravopisanja?

Mislim da prestrogo sudite kad govorite o „neuspješnom pokušaju”. Taj je pravopis činjenični prekid s novosadskim pravopisom i to mu danas mnogi sramežljivo priznaju. Da je Londonac opstao 1971, onda bismo drukčije govorili. Činjenica da je Londonac uništen ostavila je trajni ožiljak na hrvatskome jeziku i trebale su proći godine (do izlaska Anić–Silićeva pravopisa 1986) da se netko ipak drzne i objavi pravopis koji je, u nominalnom smislu, zamijenio novosadski.

Što je razlog da se s uspostavom neovisne Hrvatske jezikoslovci ne uspijevaju dogovoriti oko jedinstvenoga hrvatskog pravopisa? Jesu li razlog taštine ili struka?

Na to pitanje mogli su i još mogu odgovoriti oni koji su bili akteri hrvatske jezične politike od hrvatskoga osamostaljenja. Meni se iz ove perspektive čini da je bilo svega pomalo: i taštine, i različitih jezikoslovnih stavova, ali i naše klasične nepomirljivosti, i političkoga utjecaja.

To je lukavo iskoristio Slavko Goldstein sa svojim prijedlogom o nužnosti više pravopisa „pa koji pobijedi“. Je li nas takav način razmišljanja odveo u još kaotičniju situaciju s pravopisanjem?

Liberalizacija tržišta svakako je jedan od osnovnih zahtjeva koji se nametnuo hrvatskomu gospodarstvu i koji je na snazi već četvrt stoljeća. Primjenjujući logiku tržišta lako se otklizalo u logičku pogrešku da je i pravopisna kodifikacija stvar izbora i prevladavanja „boljega“, „prihvatljivijega“.

Zar nije?

Jezik, pa i pravopis, nije roba jer povođenje onim izvanjskim često dovodi do kasnijega shvaćanja koliko smo bili u krivu. Ukratko, pravopis nikad nije ni smio postati roba koja se bira po izgledu.

Koju je ulogu u tome imao novi pravopis Matice hrvatske iz 2007, za koji je akademik Katičić rekao da je bio nepotreban?

Bilo je više onih koji su rekli da je pravopis Matice hrvatske bio nepotreban. I svi koji su to rekli bili su u krivu. Bio je potreban. Kao što je bio potreban i jedinstveni pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, dobrim dijelom i zato što se pravopis Matice hrvatske nije uspio nametnuti kao jedinstven.

Mislite da se pravopis Instituta uspio nametnuti?

Neprijeporna je činjenica da u 2014. i 2015. nije objavljeno nijedno novo izdanje nijednoga hrvatskoga pravopisa, a da smo svih prethodnih godina imali na godišnjoj razini kadšto i više pravopisnih izdanja.

Znači li to da je pravopisanje stabilizirano?

Riječ je o stvarnome shvaćanju i prihvaćanju racionalne, smirujuće i stabilizirajuće ideje o jednome i jedinstvenome pravopisu kao jedinome mogućem rješenju ove potpuno suvišne trakavice koja se vukla više od dvadeset godina. No, posebno raduje potpun izostanak bilo kakvih školskih problema u vezi s pravopisanjem. Danas se tako dalekim i nevjerojatnim čine svi oni novinski napisi koji su se javljali početkom svake školske godine o ovakvim ili onakvim pravopisnim rješenjima u udžbenicima i neujednačenosti pravopisne norme. Mislim da smo postigli ono što se može činiti kao paradoks: pisali smo pravopis i pisali smo o pravopisu da se više pravopisi ne pišu i da se više o pravopisu ne piše.

Je li posljedica nesređenog pravopisanja i sve snažniji utjecaj engleskoga?

Prošla je gotovo godina dana od objavljivanja institutskoga portala Bolje je hrvatski! na adresi bolje.hr. To je jasan odgovor institutskih znanstvenika na sve izraženiju odveć propusnu branu hrvatskoga jezika prema veoma agresivnu engleskom jeziku. Iz mjeseca u mjesec na navedenoj se mrežnoj adresi donose najčešći novovjeki anglizmi (primjerice, outsourcing, touch screen, smartphone), kojima se nude hrvatske istovrijedne zamjene. Javnost je vrlo pozitivno reagirala na naš odgovor općeraširenoj pojavi anglizacije hrvatskoga jezika. S pravopisanjem taj sve snažniji utjecaj engleskoga nema izravne veze.

Mislite?

Možda samo u dijelu opće zaokupljenosti nekim nevažnim pitanjima hrvatskoga jezika zbog koje su nam iza leđa promaknule po hrvatski jezik ipak pogubnije stvari.

Nije li struka baveći se pravopisanjem zanemarila leksik hrvatskoga jezika?

Kao ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje mogu reći da institutski znanstvenici ni u kom pogledu nisu zanemarivali proučavanje i opisivanje (i) leksika hrvatskoga jezika. Dokaz su novija izdanja školskoga rječnika, jezičnih savjetnika (i mrežnoga savjetnika – savjetnik.ihjj.hr), silno vrijedan portal hrvatskoga strukovnoga nazivlja – Struna (struna.ihjj.hr), dijalektnih rječnika, pretisaka temeljaca hrvatskoga jezika (Mikalja, Babukić, Broz)… Samo u posljednjih pet godina Institut je objavio više od četrdeset knjižnih izdanja. To je najbolji dokaz da se hrvatski jezik sustavno proučava i – ne zanemaruje!