Trijumf slobode

U osamdeset devetoj godini života u gradiću Dobřichovice nadomak Praga umro je veliki češki književnik, publicist i disident Ludvík Vaculík. Malo je javnih osoba, pa tako i književnika, koji su kao Vaculík s neumornim entuzijazmom i ustrajnošću stajali na braniku slobode, ponekad na kocku stavljajući gotovo sve. Bio je jedan od onih koji ne samo da su propitkivali granice ljudske slobode nego su ih djelima i sami mijenjali. A takvih je u ono vrijeme i u onoj Češkoj (Čehoslovačkoj) bilo malo.

Ludvík Vaculík rođen je 23. srpnja 1926. u Brumovu, gdje je završio osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. U godinama 1941–1946. radio je u Batinim tvornicama obuće, a 1946. upisuje političko-novinarski Fakultet političkih i društvenih znanosti u Pragu, na kojem je diplomirao 1950. Premda je u razdoblju nakon dolaska komunista na vlast 1948. bio zagovornik komunističke ideologije, njegovi se ideali postupno razbijaju o zbilju režimskoga terora i strahovlade. U šezdesetima stoga postaje jedan od vodećih reformnih komunista koji su težili „socijalizmu s ljudskim licem“, otvoreno iskazujući protest zbog aktualnog stanja. U tom smislu svakako valja istaknuti neizbrisiv trag koji je ostavio u tjedniku Literární noviny (Književne novine), u čije uredništvo dolazi 1965. Upravo je Vaculík među najzaslužnijima što se spomenuti tjednik profilirao kao glavna liberalno-kritička platforma u osvit i za vrijeme Praškoga proljeća, platforma koja je postala jedan od nositelja vala liberalizacije i demokratizacije češkoga društva sredinom šezdesetih godina. Kada Vaculík 27. lipnja 1968. (dakle svega mjesec i pol prije intervencije udruženih snaga Varšavskog pakta u Čehoslovačkoj) na stranicama tjednika Literární noviny objavljuje glasovit i utjecajan manifest Dvije tisuće riječi, koji se uz partijski Akcijski plan smatra najvažnijim programatskim tekstom Praškoga proljeća i koji je potpisalo više od sto tisuća građana, časopis je dosegnuo nakladu od nevjerojatnih tristo tisuća primjeraka! Zahvaljujući osobama poput Vaculíka imperativ za slobodu te neizvjesne 1968. pokucao je tako na vrata gotovo svakoga doma u Čehoslovačkoj.

Perjanica neslužbene kulture

Manifestu Dvije tisuće riječi prethodio je autorov referat na IV. kongresu Saveza čehoslovačkih književnika u lipnju 1967. Referat je imao silan utjecaj ne samo na Vaculíkov život (izgubio je posao i postao zabranjeni pisac), nego i na društveno-politička strujanja u Čehoslovačkoj. U njemu se Vaculík odvažio reći ono što su mnogi osjećali, ali su bili odveć preplašeni da bi o tome mogli javno progovoriti. Upozoravajući na nesposobne ali podobne na svim važnim funkcijama i institucijama u državi, ukazujući na brojne višeznačnosti u čehoslovačkom ustavu koje su omogućavale proizvoljna tumačenja ovisno o povijesnom trenutku (a uvijek na račun civilnih sloboda), javno progovarajući o cenzuri tiska, o sveprisutnoj atmosferi straha i terora, Vaculík je šokirao izaslanika češke Komunističke partije Jiříja Hendrycha koji demonstrativno napušta kongres, dok je sam Vaculík izbačen iz Partije, kao i iz Saveza čehoslovačkih književnika. U vrijeme kad se o njoj tek potajice i sa zamuckivanjem šaputalo, Vaculík je svojim referatom takoreći pred svima vrištao o slobodi, bez diplomatskog izvrtanja, s iskrenošću koja je bila gotovo nestvarna za one prilike, svjestan da „sloboda može zaista postojati tek tamo gdje se o njoj ne mora govoriti“. Vaculík je naizgled izgubio sve, ali u zbilji izašao je kao moralni pobjednik jer se – kako se sam prisjetio 1990. – „oslobodio dugogodišnje krivnje zbog bespomoćne šutnje“. Bio je to jedan od vrhunaca Praškoga proljeća.

U dvadesetogodišnjoj eri tzv. normalizacije, a zapravo obnovljene strahovlade karakteristične za staljinističke pedesete, Vaculík je, dakako, bio zabranjen, no ne i utišan autor. Štoviše, potkraj 1972. osniva slavnu Ediciju Petlice, jednu od glavnih čeških samizdatskih edicija u kojoj je do 1989. objavljeno ukupno četiristotinjak naslova i zbog koje je Vaculík redovito pozivan na policijska saslušanja. U Ediciji Petlice, sa sjedištem u praškom stanu supružnika Vaculík, djela su objavljivali autori za koje je prostor oficijelne književne komunikacije bio nešto zabranjeno, ali i odbojno. Akteri proizvodnoga procesa strojopisnih izdanja u Ediciji – bilo da su posrijedi knjigoveže, prepisivači ili sami autori – nerijetko su bili policijski progonjeni, a neki čak i osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne. No Ediciju Petlice, koja je u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća bila jedna od posljednjih utvrda (umjetničke) slobode u Češkoj, bilo je nemoguće ugušiti. Vaculíkov je prinos paralelnoj, neslužbenoj češkoj kulturi nemjerljiv, kao što je nemjerljiv i njegov prinos razvoju demokratskih procesa u Čehoslovačkoj. Uostalom, ne čudi da je upravo Vaculík bio jedan od prvih potpisnika glasovite Povelje 77, kojom je početkom 1977. iz Čehoslovačke u svijet odaslan vapaj za temeljnim ljudskim slobodama.

Dnevnici disidenta

Vaculík nije bio samo borac za slobodu i organizator književnog života koji je bujao u podzemlju, nego i jedan od vodećih književnika svoga vremena čija su djela bila dubinski povezana s autorovim društvenim angažmanom. Ukoliko je bio opterećen krivnjom zbog vlastite šutnje, te se krivnje – kako je sam priznao – oslobodio na kongresu Saveza književnika 1967, ali podjednako važan moment u smislu Vaculíkove političke i moralne katarze predstavlja njegov cijenjeni roman (inače drugi po redu) Sjekira (Sekyra, 1966). U ovom autobiografskom romanu pripovjedač se suočava s političkim (komunističkim) dogmatizmom utjelovljenim u liku vlastita oca, spram kojeg se postupno sve negativnije određuje. U komunističkoj eri Vaculík će objaviti još nekoliko romana među kojima se posebice ističu Zamorci (Morčata; objavljeno 1977. u Torontu u egzilskoj nakladničkoj kući Sixty-Eight Publishers, koju su osnovali i vodili bračni par Josef Škvorecký i Zdena Salivarová) te Češka sanjarica (Český snář; objavljeno 1983. također u Torontu), žanrovski hibridno djelo u kojem pripovjedač imena Ludvík Vaculík u obliku dnevnika opisuje godinu dana vlastita života, ocrtavajući ujedno i društveno-političku fresku svoga vremena, a posebice disidentski milje. Češkoj sanjarici često se stoga pristupa prije kao vrijednom svjedočanstvu „iz prve ruke“ o onodobnim disidentskim krugovima, nego kao fikciji. Nakon 1989, kada mu je omogućen povratak u prostor službene književne komunikacije, Vaculík će objaviti još nekoliko romana, između ostalih Kako se prave muška djeca (Jak se dělá chlapec, 1993; 2000. objavljeno i u Hrvatskoj), Put na Praděd (Cesta na Praděd, 2001) i dr. Ipak, najveći dio Vaculíkova opusa zauzima iznimno cijenjen feljtonistički rad, koji ga je privlačio od kraja šezdesetih i čiji je izbor objavljen u ukupno devet knjiga. Njegovi feljtoni, koji su ga dobrim dijelom i proslavili u češkoj javnosti, u pravilu su društveno i politički kritički intonirani, a nerijetko su protkani humorom.

Ludvík Vaculík ovjenčan je brojnim nagradama i priznanjima: 1975. dobio je nagradu Egona Hostovskog za roman Zamorci, 1987. Nagradu Jaroslava Seiferta za feljtonistiku, 1996. dodijeljen mu je Red T. G. Masaryka III. razreda za prinos demokraciji, sljedeće godine dobiva Mirovnu nagradu Erich Maria Remarque, 2002. prima Nagradu Karela Čapeka za feljtonistiku i beletristiku, laureat je Državne nagrade za književnost (2008)…

Nakon odlaska Václava Havela (1936–2011), Češka je ostala bez još jednoga simbola otpora zatiranju ljudskih sloboda, ali i bez velikoga književnika. U vrijeme kad su kompromisi, kako politički tako i moralni, bili češka svakodnevica, Vaculík je odabrao put unutarnje slobode pod cijenu progona, a taj je put slijedio i u svom javnom angažmanu i u književnim djelima. O tome, uostalom, progovara i u romanu Sjekira, u rečenicama koje možda najbolje opisuju njegov život: „Ja sam netko tko je samome sebi postavio zamke i tko je stavio lance na sebe kako bi se bojao i kako ne bi mogao natrag. Slab sam, da, i bojim se, da, ali to je strah koji se širi u sve strane; nijedna strana ne nudi mi bolju početnu poziciju, a to je ipak velika sloboda, moći ići bilo kamo uz podjednaku opasnost. Sada napokon mogu ići slobodno naprijed, to je moja prednost crpljena iz straha u svim smjerovima.“ Rijetki su oni kojima je pošlo za rukom vlastite strahove pretočiti u trijumf slobode. Češka je imala privilegij iznjedriti, ali i izgubiti, jednoga od njih.