Priče iz davnine na latvijskome

Među sudionicima sastanka UN-ovih stručnjaka za zemljopisne nazive (UN Experts on Geographical Names, UNGEGN) što se u svibnju održao u Leksikografskom zavodu u Zagrebu bio je i latvijski jezikoslovac Ojaars Bušs. Tijekom sastanka pokazalo se da gost iz Rige sasvim pristojno vlada hrvatskim jezikom, a u jednom trenutku na stolu se našao i prijevod Priča iz davnine na latvijski jezik. Ivana Brlić Mažuranić jedan je od najprevođenijih hrvatskih pisaca, no samo rijetki u nas znali su za njezino djelo prevedeno na latvijski. To je bio povod da Bušsu, uredniku latvijskoga prijevoda, postavimo nekoliko pitanja.

Ojaars Bušs

Ponajprije, otkud vaše poznavanje hrvatskoga jezika?

Budući da je u „Titovoj Jugoslaviji“ u 1960-im i 1970-im godinama bilo više slobode nego u Sovjetskom Savezu, jugoslavenske su novine bile najslobodnije od svih inozemnih novina koje su mi bile dostupne u Lenjingradu, gdje sam studirao. Premda su do nas stizale povremeno, počeo sam ih čitati. Čitao sam i srpske novine, no zanimljivije su mi bile hrvatske, jer sam se kao Latvijac lakše mogao poistovjetiti s Hrvatima.  Bilo je moguće nabaviti i neke knjige na hrvatskom jeziku pa se tako u mojoj biblioteci našao i primjerak Priča iz davnine.  

Kako je došlo do prijevoda Priča iz davnine na latvijski?

Knjigu je prevela moja supruga Sondra Buša, koja je diplomirala filologiju radom o bajkama u latvijskoj književnosti. Ona je oduvijek željela postati prevoditeljica dobre književnosti za djecu, a Priče iz davnine neobično su joj se svidjele. Savladala ih je uz pomoć temeljnoga poznavanja slavenskoga leksika preko ruskoga te, dakako, rusko-hrvatskoga rječnika. Ja sam pak bio svojevrsni „supervizor“ prijevoda, a posebice sam joj pomogao u za prijevod teškim rečenicama. Prijevod je 1989. prihvatila za tisak državna izdavačka kuća u Rigi i uvrstila ga u plan za 1990. 

Knjiga koju imamo pred sobom objavljena je tek 2010. Što se s prijevodom zbivalo u međuvremenu?

Kad smo s izdavačem sve dogovorili, nastupile su promjene, koje su nam inače donijele dobre stvari, no za Priče iz davnine nisu bile povoljne. Izdavačka kuća više nije bila državna, a novi vlasnici više nisu bili zainteresirani za nepoznatu slavensku autoricu. Umjesto za lijepe Ivanine dječje priče, izdavači su pokazivali interes za sasvim drugu vrstu literature. Pokušali smo uz pomoć kolegice Dunje Brozović zatražiti pomoć i od nekoga hrvatskog fonda, no ni u tome nismo uspjeli. Naposljetku sam 2008. upoznao gospođu Maaru Šternu, vlasnicu male izdavačke kuće Lielupe okrenute samo vrijednim djelima. Kada smo je upoznali s Pričama iz davnine, gospođa Šterna ih je i sama zavoljela te naposljetku i objavila uz pomoć latvijskoga državnog fonda za izdavaštvo. Na taj način taj mali izdavački maraton ipak je 2010. priveden sretnome završetku.

Naslovnica latvijskih Priča iz davnine

Kolika je bila naklada knjige?

Naklada je bila 1500 primjeraka, što dakako nije velika naklada, no nije ni zanemariva za latvijske prilike. Šteta je što izdavač nije imao na raspolaganju sredstva za promidžbu, bila bi prodaja i veća, no primili smo dosta povoljnih reakcija putem interneta pa se može reći da je knjiga ipak našla čitatelje.

Ima li u latvijskoj književnosti pisaca sličnih Ivani Brlić Mažuranić?

Ima, i to smo istaknuli u kratkome tekstu izvučenu na stražnje korice knjige. Primjerice, to je Kaarlis Skarbe (1879–1945), pjesnik i pisac bajki koje se smatraju najboljima na latvijskome jeziku te stalno izlaze u novim izdanjima. Tu je i Anna Brigadere (1861–1933), autorica popularnih kazališnih tekstova s elementima bajke.  

Je li se o latvijskome prijevodu Priča iz davnine pisalo u Hrvatskoj?

Koliko je meni poznato, nije. Zanimljivo je da je jedan od prvih Hrvata upoznatih s našim prijevodom bio ni manje ni više nego hrvatski predsjednik. Naime, 2012. prigodom posjeta tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića s postojanjem latvijskoga prijevoda upoznao ga je kolega i domaćin Andris Bērziņš.

Imate li možda u planu objaviti još neki prijevod s hrvatskog?

Nije isključeno. Moja supruga Sondra ima nekoliko prijevoda u rukopisu, uglavnom s engleskoga jezika, no jedan od neobjavljenih je i prijevod Zagonetnog dječaka Ivana Kušana.

I naposljetku, kakvu biste poruku uputili čitateljima Vijenca?

Bilo bi poželjno da više klasičnih djela hrvatske književnosti bude prevedeno na latvijski jezik, ali i u latvijskoj književnosti ima djela zanimljivih za hrvatskog čitatelja. Nadam se da ću jednoga dana susresti  hrvatskoga prevoditelja koji će latvijsku književnost prevoditi izravno, bez jezika posrednika.

Regoč u latvijskom izdanju

U latvijskome prijevodu bajke Ivane Brlić Mažuranić naslovljene su neznatno drukčije nego u originalu – Hrvatske priče iz davnine (Horvātu stāsti no senatnes). Knjiga je tvrdo ukoričena i lijepo opremljena. Svaka od osam priča ilustrirana je s po jednim crtežom ilustratorice Ivete Bambere. Crteži dočaravaju sadržaj svake pojedine priče, što latvijski prijevod čini i vizualno sličnim poznatim nam, na isti način opremljenim, hrvatskim izdanjima Priča iz davnine. Pri kraju knjige nalazi se i mali tumač pojmova, koji latvijskome čitatelju objašnjava glavne poveznice likova i lokaliteta iz Ivaninih priča sa slavenskom mitologijom te bilješka o autorici, preuzeta iz nekoga hrvatskog izdanja Priča iz davnine.  Na zalistu su tiskane četiri odabrane krajobrazne fotografije koje upućuju na sličnost fantastičnog svijeta Ivaninih bajki sa stvarnim hrvatskim krajolikom. Spomenuti tekst izvučen na stražnju stranu korica predstavlja autoricu u glavnim crtama, donoseći između ostaloga i informaciju o dvostrukoj nominaciji za Nobelovu nagradu, kao i njezin popularni atribut „hrvatskoga Andersena“.

Ovo vrijedno izdanje realizirano isključivo zalaganjem i upornošću latvijskih entuzijasta rijedak je, no zasigurno velik prinos boljem upoznavanju dvaju malih europskih naroda. Kada držimo Hrvatske priče iz davnine u ruci i dok razgovaramo s Ojaarsom Bušsom, čini nam se da su dva naroda, usprkos zemljopisnom prostranstvu između njih, mnogo bliži jedan drugomu no što su toga svjesni.