Krimići o grubim vremenima

Osim nekih žanrovskih konvencija krimića, romane Propali kongres Gorana Tribusona i Iskru Nevena Orhela povezuje i vrijeme u koje su njihovi autori smjestili zbivanja: prijelaz osamdesetih u devedesete godine prošloga stoljeća. To je ono kratko razdoblje u kojem se raspa(da)la jugoslavenska federacija – vrijeme od nelagodnih slutnji mračne budućnosti (propast 14. kongresa SKJ početkom 1990) do prvih osvjedočenja o brutalnosti „nastavka politike drugim sredstvima“ (užas ratne agresije u Vukovaru). Posrijedi su, naravno, samo vanjske poveznice po svemu zasebnih ostvarenja dvaju pisaca vršnjaka, ali i još jedan znak koliko su različiti aspekti toga prijelomnog vremena piscima zanimljivi i danas, četvrt stoljeća kasnije.

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2014.

Činjenica da je svom romanu dao naslov Propali kongres – premda ta politička groteska započeta u siječnju 1990. ne utječe izravno na priču, nego je samo njezina pozadina – znak je Tribusonova uvjerenja da detektivska fabula nije sama po sebi dovoljno ni zanimljiva ni literarno uvjerljiva, nego treba biti umrežena u realni, čitatelju prepoznatljiv društveni kontekst. S obzirom na karakter žanra, pisac se ne može upuštati u dubinske analize ili šira obrazlaganja društvenih prilika; pozadinu priče valja samo naznačiti, tek toliko da dobije na uvjerljivosti. Dva su načina na koja to Tribuson čini. Jedan je od njih taj da o „svijetu sumornih dnevnih realija“ svoga glavnog junaka govori posredno prenoseći sadržaj glavnih televizijskih vijesti, a osobito efektno, od početka do kraja romana, gradiranjem informacija o izvanrednom kongresu SKJ. Drugi način na koji autor priču ukorjenjuje u zbilju i tako joj daje društveni legitimitet jesu kratki opisi restorana, slastičarnica i kafića ili aluzivni dijalozi.

U tako oslikanoj društvenoj atmosferi, u kojoj popuštaju donedavne stege, Tribuson ispisuje složenu, napetu priču o manijaku koji gradonačelniku Zagreba šalje poruke da će svaki dan injekcijom cijanida trovati prehrambene proizvode u robnim kućama ako mu se ne isplati stotinu tisuća njemačkih maraka. Istragu o potencijalnome masovnom ubojici vodi Vinko Dogan (sporedni lik u nekoliko Tribusonovih romana u kojima je protagonist inspektor Banić), 42-godišnjak za kojeg se napominje da je na vlastito traženje izišao iz partije, ali je zadržan na poslu jer je bio vrlo sposoban kriminalist. Autor ga, kao u „gruboj školi“ američkoga detektivskog romana, predstavlja kao izrazita individualista, cinika i tvrdog momka „koji je bio kadar gotovo svakom zavrnuti ruku i izdevetati ga ako mu se baš ispriječio na putu“; istodobno i kao „čovjeka koji je jako želio pomoći drugima, ali to nikako nije znao pokazati“, pa i silno ljubomorna tipa kad je riječ o njegovoj desetak godina mlađoj ženi. Njegov će ga karakter prznice dovesti u istrazi do neslaganja s gradskim glavešinama u kriznom stožeru. Pobjednik će na kraju biti „strukture“ iz stožera. Političar iz gradskog CK uvjerava Dogana: „Nije bitno što se dogodilo i što je prava istina, nego koji nam je koncept optimalan. To što ti zagovaraš nije politički oportuno.“ A politički oportuno postupio je inspektor Nekvinda, šutljivi čovjek za koga su svi tvrdili da je „infiltrat Udbe“. On je uoči slobodnih travanjskih izbora „ponosno i slavodobitno“ ušao u tadašnju najmasovniju hrvatsku stranku.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2014.

Radnja Tribusonova romana zbiva se u relativno kratku vremenu od dvadesetak dana siječnja 1990; u Orhelovoj Iskri opisuju se događaji koji su se zbili u manje od tjedan dana – od 16/17. do 20. studenoga 1991, kako se precizno bilježi gotovo iz minute u minutu na početku svakog od poglavlja. To je znak da je radnja romana dinamična, da se odvija „filmskom“ brzinom; česti su rezovi i izmjene lokacija, likova, pripovjednih perspektiva i tehnika, vremenskih planova. Pa ako je Tribusonov Propali kongres krimić u kojem se tjeskobno sluti ratna kataklizma, u Orhelovoj Iskri ta je kataklizma već prisutna u najbrutalnijoj fazi, vukovarskoj. Orhelov roman stoga nije „čisti“ krimić, nego je vrlo vješt spoj kriminalističkog i ratnog romana, uz nešto manji udio psihološke analitike. A takve žanrovske mješavine pisca su oduvijek privlačile, o čemu svjedoči njegova literarno zacijelo najuvjerljivija proza Uzbuna na odjelu za rak (1983), u kojoj se prepleću triler, znanstvena fantastika i bulevarski roman.

Struktura Orhelova romana prilično je složena, osobito ima li se na umu njegov relativno nevelik obujam (215 str.). Ta je složenost rezultat činjenice da se paralelno vode dvije istrage o dvama različitim deliktima, pa se umjesto uobičajenog jednog pojavljuje dvoje protagonista, i da se autor služi različitim pripovjednim postupcima i tehnikama (dijalog, opis, komentar, pronađeni rukopis, arhiv), od kojih neke (unutarnji monolog) nisu česte u ovoj vrsti proze. Jedna se istraga odnosi na ubojstvo uglednoga francuskog državljanina, podrijetlom Srbina iz Vukovara, koje se dogodilo u kaptolskoj vili na Šalati, i vodi je inspektorica Mirna Burt. Druga je istraga vezana uz nestanak četverogodišnje djevojčice, koju je netko odveo iz parka za vrijeme zračne uzbune, a slučaj je dodijeljen inspektoru za krvne delikte Zvonku Deringaju, inače šefu inspektorice Burt. Prvi slučaj je delikatan stoga što ima međunarodni karakter, što se ubojstvo Srbina dogodilo u kući koja pripada nadbiskupiji. Deringajev slučaj osjetljiv je stoga što je pod sumnjom za otmicu inspektorica Burt, nacionalna junakinja koju je predsjednik države odlikovao za hrabrost u obrani Vukovara.

Zamršenu radnju Orhel vodi precizno, stalno održavajući napetost tako što čitatelju nudi motive koji ga mogu zavoditi na krive tragove, ali uvjerljivo motivirajući postupke likova. Među njima pozornost privlači lik Mirne Burt, oblikovan prema motivima popularne književnosti (ostavljena kao novorođenče u kontejneru za smeće, odrasla kao posvojče bez ljubavi, završila dva fakulteta, pokazala veliku hrabrost u ratu). S posebnom je pažnjom, književno vrlo uvjerljivo, Orhel oslikao ratne atmosfere – tjeskobnu u Zagrebu i tragičnu vukovarsku, prije svega govoreći o strašnoj sudbini ranjenika i civila koje su četnici izvukli iz gradske bolnice.