Buđenje savjesti intelektualca

Uz Itala Calvina, Dina Buzzatija i Umberta Eca, Antonio Tabucchi (Pisa, 1943–Lisabon, 2012) najvažniji je talijanski pisac dvadesetog stoljeća. Još kao student početkom 1960-ih pročitavši francuski prijevod jedne knjige Fernanda Pessoe Antonio Tabucchi trajno se i neizlječivo, opsesivno, zainteresirao za portugalsku umjetnost i književnost, s portugalskom temom diplomirao te zatim više desetljeća na sveučilištu u Sieni radio kao sveučilišni profesor portugalskog jezika i književnosti, istovremeno na talijanski prevodeći Pessoina djela. Uz ljubav prema luzitanistici Tabucchijevo stvaralaštvo karakteriziraju iznimna stilistička virtuoznost i vještina rafinirana pripovijedanja te politička osviještenost, otpor totalitarnosti i ugnjetavanju i antifašistički svjetonazor. Sve te odrednice uočljivo su prisutne i objedinjene u možda i najboljemu Tabucchijevu djelu, potkraj prošle godine u izdanju Meandarmedije i odličnome prijevodu Deana Trdaka objavljenu romanu Pereira tvrdi.

Roman je to u Italiji izvorno objavljen 1994, u kojemu Antonio Tabucchi ispisuje odu imperativa otporu fašizmu. Radnju romana autor smješta u Lisabon, u sparno ljeto politički uzavrele 1938, a za glavnoga protagonista uzima Pereiru, ostarjelog, inertnog i apatičnog urednika kulturne rubrike maloga lisabonskog lista. Pereira dane provodi u laganim šetnjama i solilokvijima izrečenima fotografiji pokojne supruge te u prevođenju klasika francuske književnosti devetnaestog stoljeća i pseudofilozofskim kontemplacijama o životu, duši i smrti, potpuno nezainteresiran za nedavnu Hitlerovu aneksiju Austrije, Francovu diktaturu i građanski rat koji bukti susjednom Španjolskom te Salazarove sve očitije totalitarističke pretenzije te rastuću nelagodu i strah među portugalskim pukom. I tako, dan po dan, od jednoga do drugog broja lista koji uređuje, sve dok u njegov život ne uđe par mladih ljevičara-idealista – Montiero Rossi i njegova djevojka Marta. Privučen mladićevom elokvencijom Pereira angažira Rossija za pisanje nekrologa suvremenih književnika, kako bi ih novine imale spremne kad oni preminu, ali mu mladić, umjesto naručenih tekstova, počne ispostavljati oštre političke komentare-pamflete. Apatičan i nimalo sklon buntovništvu i politici Pereira te tekstove odbija objaviti, ali honorare mladiću ipak isplaćuje, pomažući njemu i djevojci i na druge različite načine. Nastavivši se družiti s mladim aktivistima, Pereira postupno proživljava osobnu promjenu te osvještava nužnost i važnost otpora Salazarovoj diktaturi, da bi se na koncu čak odlučio i na prilično subverzivan čin suprotiv portugalskome represivnom režimu, vlastitu sigurnost stavivši na kocku. Tako život proživljen u lagodnosti malograđanske rutine pred svoj kraj ostvaruje smisao u naporu usmjerenu otporu neslobodi i boljitku šire društvene zajednice…

Izd. Meandarmedia, Zagreb, 2014.

U srži Tabucchijeva romana tematizacija je osobne, psihičke transformacije i prikaz buđenja svijesti o neizbježnosti otpora fašističkim tendencijama u dotad tomu posve nesklona intelektualca. Slično Daši Drndić u romanu Sonnenschein (Fraktura, Zaprešić, 2007) Antonio Tabucchi u romanu Pereira tvrdi bavi se tzv. bystanderima, ljudima koji „širom zatvorenih očiju“ životare u samoobmani i dobrovoljnom sljepilu pred bujajućim fašizmom u neposrednoj okolini. Začahureni u nevinost navodnog neznanja oni zapravo omogućavaju zlu da se lakše raširi i sveudilj rasprostre ubilačke pipke. Dok se Daša Drndić bavila tzv. običnim malim ljudima koji su zatvarali oči pred zločinima fašističke nemani, Antonio Tabucchi problematizira odgovornost intelektualaca, uz apostrofiranje njihove moralne dužnosti da pred ugnjetavalačkim tendencijama ne ostanu ravnodušni. Junakovi razgovori s prijateljem liječnikom pritom se pokazuju prilično bitnima, ali odveć doslovnima u osvještavalačkome smislu. No savršenstvo cjeline tim je motivom žrtvovano na račun naznake o postojanju otporu sklonih predstavnika i među povlaštenom manjinom (što autor još podebljava i likom svećenika antifašista).

Smjestivši radnju u Portugal, preciznije u Pessoin Lisabon, Tabucchi roman ispunjava brojnim signalima zaljubljeničke posvećenosti luzitanistici (Ulica Saudade tek je jedan od mnogih primjera) istovremeno odajući počast portugalskoj kulturi, ali i obogativši rukopis elementima intertekstualnosti. Ingenioznim izborom svojevrsne ispovjedničko/istražiteljske pripovjedne pozicije (ali i pogovornom bilješkom) autor se poigrava granicom između stvarnosti i fikcije, u svrhu čega je i na neočekivan način sebe kao autora učinio dijelom unutarknjiževnoga svijeta vlastitoga umjetničkog teksta. Pritom se izborom profesije protagonista koristi kako bi problematizirao odnos između novinarstva i književnosti, ali i literature i povijesti, uz konačno naglašavanje važnosti svakoga, ma koliko naizgled malena pojedinačnog prinosa u borbi protiv neslobode i terora.