Prednosti vjetrokaznih kokoši

Jer gotovo ne zapremaju mjesto

na svom stupu propuha

i ne kljucaju mi pitome stolce.

Jer ne preziru tvrde korice sna,

ne trče za slovima

što ih listonoša jutrom gubi pred mojim vratima.

Jer ostaju stajati,

od grudi do zastave

podnošljiva ravan, posve sitno ispisana,

nije zaboravljeno pero, nijedan apostrof...

Jer ostavljaju vrata otvorena,

ključ ostaje alegorija,

koja tu i tamo kukurikne.

Jer su im jaja tako laka

i probavljiva, prozirna.

Tko je već vidio taj trenutak,

kad je žutilo dostatno, osluhne i zanijemi.

Jer je ta tišina tako meka,

meso na bradi Venere

hranim je. –

Često za istočnoga vjetra,

kad se pregradni zidovi listaju,

novo se poglavlje otvara,

naslanjam se sretan na zid,

ne moram brojiti kokoši, –

jer su bezbrojne i stalno se množe.

 

 

Credo

U mojoj sobi je utiha,

pobožna, jedna cigareta,

tako mistično, da se nitko ne usudi

povisiti najamninu

ili pitati za moju ženu.

Kad je jučer umrla muha,

shvatio sam bez kalendara,

rujan, učitelj plesa se saginje,

želi mi prodati male, zabranjene slike.

Posjete primam pred vratima,

pošta se lijepi na okna,

izvana, kiša je isto čita.

Unutra, u mojoj sobi je utiha,

nema svađe na tapetama,

poljupci sati progutani,

nikakva spoticanja, udaraca u koljeno,

jer sve popušta,

pobožna, jedna cigareta,

uspravna vjeruje,

uspravan pauk visak,

slijedi svaku nedubinu, –

nikad se nećemo nasukati.

 

Grijač kave

Želimo sačuvati toplinu,

dugo još biti oko stola

i gutati malim gutljajima.

Ispod grijača kave sjedi dragi Bog

i ne može spriječiti

da polako bude hladna i zla.

 

 

Obiteljski

U našem muzeju – posjećujemo ga svake nedjelje –

otvoren je novi odjel.

Naša pobačena djeca, blijedi, ozbiljni embriji,

sjede tamo u jednostavnim čašama,

i brinu se za budućnost svojih roditelja.

 

 

Dupin

                                                      Posvećeno apostolu Pavlu i Peteru Weissu

Ja, poučljiv, vidjeh u skoku svog učitelja:

konvertit iza mikrofona.

Čuh kako se kune i smijehom zbrisah mu ispovijest.

Smijeh učenika. Smijeh dupina.

Prekobacio se, smiješno prebacio:

Tada bijah, danas jesam.

Al kad je odlomio od ustajala kolača

i poslužio svježe žemlje,

kao Saul, odmah nakon svlaka,

u sebi – skočio sam! –

otkrih poučljiva dupina,

kad sam trebao povjerovati, u to vjerovati,

strah mi zakiselio smijeh:

osigurao sam izlaz,

zaronio i isplivao slobodan.

 

Sreća

Prazan autobus

ruši se kroz ozvjezdanu noć.

Njegov šofer možda pjeva

i sretan je pritom.

 

Trešnje

Kad ljubav na hoduljama

nabada po šljunčanom putu

i seže do krošnji,

rado bih i ja prepoznao trešnje

u trešnjama kao trešnje,

 

ne više prekratkih ruku,

na ljestvama kojima uvijek

nedostaje jedna prečka,

živio od palog voća, ukuhanog.

 

Slatke i slađe, gotovo crne;

kosovi sanjaju tako crveno –

tko tu koga ljubi,

kad ljubav

na hoduljama do krošnji seže!

 

 

Annabel Lee

                             Hommage à E. A. Poe

 

Brao sam kad se trešnje bralo,

Annabel Lee,

nagnuh se nad ono što je palo,

ležala je, živine je onjušiše,

u djetelini, ose je izbušiše,

gnjila Annabel Lee.

I jesam i nisam htio

ni pružio nit koljeno svio,

nije mi se bralo,

voće što je palo

trešnje i Annabel Lee.

 

Nađoh kad knjige otvorih

Annabel Lee.

Kad kokoši volju rasporih

između zrnja i stakla,

bila je slika, to ona bi,

poluprovarena Annabel Lee.

Htio sam i nisam poslije

secirati knjige i osle

knjigu nisam čitao

volju nisam pitao

za sliku i Annabel Lee.

 

 

Pjesnik

Ljut,

kao što ljut može biti rijedak zapis,

prosut na crtovni papir.

Sva ga djeca mogu čitati

i bježe od njega

i pričaju to kunićima,

i kunići umiru, izumiru –

za koga još tinta ako više nema kunića!

 

 

Adornov jezik

Sjedio je u grijanoj sobi

Adorno lijepa jezika

i igrao se lijepim jezikom.

 

Uto su mesari stigli stubama

popeli se redovnim stubama,

i došli sve bliže mesari.

 

Adorno uze svoje okruglo

čisto okruglo džepno zrcalo

i ozrcali lijepi jezik.

 

A mesari nisu kucali.

Otvorili su noževima vrata

Adornova i nisu kucali.

 

Adorno je bio baš sam,

Adorno s jezikom baš sam;

vrebao riječi, papir.

 

Kad su mesari po stubama

napustili kuću, odnijeli su.

lijepi jezik svojoj kući.

 

Mnogo kasnije, Adornov jezik

bje izrezan, došao je obložen

i zatražio lijepi jezik –

 

prekasno.   

Da

 

Nova stajališta donose odluke

i ustraju na prednosti.

Parkirana nepravilno, sitna,

preskočena mrazom,

gnijezdi se ljupkost.

Njezina je muka, poziv,

simetriju poništiti smiješkom:

Sve lijepo je koso.

   Vezuju nas, tješi se,

   zarazne bolesti.

   Mirno disati – tako –

   i uspavati bijeg.

   Svaki kolt govori ili ili...

   Između Anne i Anne

   odlučujem se za Annu.

Prekosutra je već bilo.

Danas je bilo ni niti.

Što meni dolazi,

jednotračno,

dalje je od Austerlitza.

Prekasno. Zaboravljam brojeve,

prije no što se učvrste.

   Siva je misa.

   Jer između crnog i bijelog,

   uvijek zastrašeno,

   žaloste se međutonovi.

   Moje veliko da

   tvori rečenice s malim ne:

   Ova kuća ima dva izlaza;

   koristim treći.

U negativu jedne udovice

u mojem Da ukopan je moj ne.

 

 

Epilog

 

Već je pravedan gnjev našao svog krojača.

Nedjelja izglađuje pravednu srdžbu.

Ah, s juhom nemoćno se iskuhao bijes.

   Iscrpljeni i pripitomljeni sjedimo blago oko stola.

   Male dobiti vesele oca; briga se krati,

   jer izglasano, točku po točku, naše je domaćinstvo.

Pusti nek se padavica onesvijesti.

Još se uvijek protesti primaju na znanje

i – na zahtjev – spominju u zapisniku.

   Stigla je tužba za propust:

   Neka se nikad ne protestira bez moći.

 Bez glasa, jer nesposobni za zaključak,

odgađamo se za sutra.    

 

 

 

 

 

 

Snimio  Marcel Antonisse / Anefo

 

 

Günter Grass

Što se mora reći…

Želim da me se pokopa s vrećom oraha

i najnovijim zubima.

Kad potom bude krckalo gdje ležim

moći će se reći:

To je on, još uvijek on.

 

Stavljam na početak stihove koji su se našli na kraju pa bi ih valjalo za kraj i ostaviti. Ipak ih stavljam na početak jer mi se čini da govore ono što mi prvo pada na pamet pri spomenu njemačkoga nobelovca koji je u drugoj polovici dvadesetog stoljeća njemačku književnost izveo na svjetsku scenu. Bio je angažiran pisac i gotovo poput Bölla savjest Njemačke. U pravu ili ne, bio je politički aktivist, glasnogovornik Willyja Brandta. Poslije su njegovi istupi postali naličje djela, pa istovjetni s djelom: „To je on.“ Bili su prvo isto, a onda se djelo „uvrnulo“ u osobu: „Još uvijek on.“

Güntera Grassa (Danzing, 16. rujna 1927– Lübeck, 13. travnja 2015) pamtimo kao romanopisca, ali započeo je kao pjesnik. Poslao je pjesmu na natječaj i osvojio treću nagradu. Otada je pisao pjesme, kao nacrt ili sažetak kasnijih opsežnih knjiga i društvenih angažmana. Naukovao je kao klesar, zatim studirao grafiku i kiparstvo. I ta znanja služila su kao skica i komentar njegovih romana, a možda odatle, a ne samo iz duha vremena, potječe tvarno osjećanje stvarnosti. U njemačkom se pjesništvu sredinom stoljeća javlja nova osjetilnost: mali ljudi, svakodnevni govor, izbjegavanje metafora. Leti li u takvu određenju misao još visoko, nemoguće je izbjeći ironiju, pa i sarkazam.

U prvoj se knjizi Grassovih pjesma Prednosti vjetrokaznih kokoši (1957) uz artikulaciju svakodnevnih iskustava još pridružuje dašak nadrealizma. Knjiga pjesama Gleisdreieck (lokalitet u Berlinu) nastala je u okružju romana Limeni bubanj, a Ispitani u doba izborne kampanje za Willy­ja Brandta. Pjesme su sabrane u knjizi Sabrane pjesme (Luchterhand, 1971). Iz te su knjige prevedene ovdje otisnute pjesme. Romani Lumbur i Štakorica sadržavaju pjesme unutar korica.

Godine 2012. Grass je u novinama objavio pjesmu – pjesmu ili apel, pismo zabrinutoga čitatelja – pod naslovom Što se mora reći o sporu Izraela i Irana oko atomskog oružja. Pjesma je izazvala mnogo polemika i nesporazuma i ocijenjena je kao nediplomatična. Pisao je:

 

Zašto šutim, predugo prešućujem

što se očito odvija prema planu igre

na kraju koje će preživjeli biti

u svakom slučaju fusnote.

Grass je govorio jer je mislio i morao djelovati kako je mislio. Bio u pravu ili krivu. On je bio republikanac.

Truda Stamać