Po rubu komičnoga i tragičnoga

Drama Svoga tela gospodar Slavka Kolara, premijerno izvedena 12. studenog u varaždinskom HNK-u, u odličnoj dramaturškoj obradi i režiji Georgija Para, jedna je od iznimnih hrvatskih drama, koja vrsnoćom ukazuje na neprolaznost ljudske žrtve i postavlja pitanja na koja ne postoje odgovori i kada se čini da je život vrlo ugodan dok mu se smijemo i neizmjerno težak kada se nad tim smijehom zamislimo. Pokazuje kako je mala granica između muke njegova življenja i lakoće njegova suvremenoga, hedonističkog doživljavanja.

Predstavu nastalu na realističnoj priči tragičnih dosega nudi jednostavan Kolarov sadržaj. U uvjetima teškoga seljačkog života, „njegovih nepisanih zakona i gledanja na život i svijet“, momka Ivu roditelji odluče oženiti i izaberu mu šepavu Rožu, i zbog miraza, „kravice“ kojom će nadomjestiti od prežderavanja uginulu Rumenku.

Kolarovom dramom redatelj kritizira suvremeni svijet

Uginuće Rumenke pokreće dramsku radnju u kojoj smrt krave postaje razlog za ženidbu iz interesa, zbog čega tragičnim žrtvama postaju Iva i šepava „odabranica“ Roža. Smrt krave pokrenut će dramu njihova ljubavnog života, ali i dramu egzistencije koju simbolizira Ivin otac Jakob, koji naredi sinu da oženi Rožu. Ulogu krave u drami Marijan Varjačić, dramaturg predstave, ističe ne samo kao literarni motiv nego i kao pokretač dramske radnje, preko nje iščitava socijalni sadržaj koji je zapravo stvarni pokretač tragičnih silnica. „U svijetu ove drame“, piše Varjačić, „krava ima poseban položaj kao hraniteljica obitelji“, a „s motivom krave u uskoj vezi je i smisao običaja (ethosa) u toj zajednici.“

Već prvom scenom predstave – u kojoj Iva u sobi strasno i životinjski zadovoljava muški nagon, dok izvana dopiru glasovi o prežderanoj Rumenki, koja će uginuti i biti jedan od razloga ženidbe – Paro pokazuje da je dokučio dubinu Kolarove dramske namjere i prepoznao hedonizam suvremenoga života.

Riječ je o predstavi u kojoj se na najbolji način prožimaju Kolarova drama i njezina interpretacija, kojom Paro – istodobno i kao redatelj i kao dramaturg – balansira između dramskoga i komičnoga, egzistencijalnoga i esencijalnoga, i koja će tijekom izvedbe rasti i prerasti ne samo u ljubavnu dramu nego i u dramu egzistencije, u kojoj ne stradaju samo dvoje unaprijed žrtvovanih i izmanipuliranih mladih ljudi, nego i njihovi roditelji, koji to i kada su svjesni nastoje prikriti. Jakob bogobojaznošću, Bara tradicijom, Amerikanec tobožnjom američkom civiliziranošću, Kata darežljivošću, mukom i trpljenjem.

Kako bi to gledatelju bilo neupitno, Paro je sadržaj drame – prožimanje ekonomskog interesa i ljubavi, egzistencije i esencije, koja u sebi živi i obuhvaća ne samo iskonski dramatično i tragično nego i folklorno, zavičajno i seljačko – dramskom „doradom“; čišćenjem dramskoga od viškova narativnoga, mentalitetskoga i zavičajnoga, Kolara „kultivirao“ i reafirmirao kao iznimnoga klasičnog i svevremenoga dramskog pisca.

Reduciranje likova (osobito Jakoba, Bare, dede Markana, Amerikanca, Kate...) na esencijalno i egzistencijalno u tim likovima, a onda i točnim izborom detalja u drami, kakav je primjerice pisanje pisama – koje Iva piše iz vojske i pozdravlja sve samo ne Rožu ili izmišljena scena pranja rublja, u kojoj Roža nježno i s humorom pripovijeda Mareni o svojoj neugasloj ženstvenosti i osjećajnosti – govori i više nego je potrebno o dramskom nesporazumu to dvoje nesretnih supružnika, koji ne odustaju od svojih prava. Roža od prava „zakonske žene“ i prava na materinstvo, a Iva od prava da bude „svoga tela gospodar“.

Varirajući tragično i komično, to „hodanje ili balansiranje na žici između tragičnog i komičnog“, kako je to Kolar napisao – u čemu u predstavi važnu ulogu imaju realistični kostimi (Jadranka Tomić) i simbolična scenografija (Aljoša Paro) u kojoj se nasuprot tamnim dubinama likova drame u visine izdižu rabuzinovski bregovi s koloriranim trsovima – Parova interpretacija nudi često zanemarivanu slojevitost drame i otkriva selo „kao bol, ranu i strast“, selo koje „tipično naše, seljačko, nacionalno“ uzdiže „na stupanj evropskog i univerzalnog“, kako je o Kolaru i Svoga tela gospodar pisao pjesnik Nikola Milićević.

Imajući u vidu sve spomenuto Paro je, dakle, od suvišnog realizma „oslobodio“ ideju pisca, pri čemu su mu realizam i mentalitetsko-komična karakterizacija likova drame bili tek povod za introspekciju likova i analizu njihovih iskonskih poriva – svega onoga što nudi tragičnu poruku dostojnu antičkih euripidovskih dramskih modela.

Pridržavajući se modela antičke drame, on je ne samo u dramaturškoj obradi nego i u režijskoj interpretaciji postigao uvjerljivost koja ni u jednom trenutku ne dovodi u pitanje arhetipski princip njezina funkcioniranja. Sve je jasno „obje strane su u pravu, oboje su žrtve“, kako piše dramaturg predstave, i sve funkcionira kao uzorni model u kojem dramsko u svojoj konzekvenci prerasta u tragično i doživljava katarzu, koju redatelj na kraju predstave, poslije svih pogrešaka aktera, apostrofira kao iskupljenje grijeha i kao nadu za početak novoga života. Možda i odveć optimistično.

Predstavom Svoga tela gospodar Paro je još jednom pokazao da kroz život ne hoda zatvorenih očiju i sa strahom da život vidi kakav doista jest. Pokazao je našim suvremenim dramskim piscima, a osobito redateljima, da se predstava ne gradi na općenitim porukama, nego na precizno odabranim detaljima života, pa i njegovim krhotinama.

U tome su ga više nego uspješno slijedili glumci. Ljubomir Kerekeš kao Jakob dočarao je kompleksnost seljaka koji nije samo pohlepan, seljački lukav i očinski tvrdokoran, nego i osjetljiv na posljedice svojega karaktera. Hana Hegedušić (Roža) bila je izvrsna u nijansiranju i branjenju „ženskih prava“, ali i odlučna da izbori ljubav koja joj pripada po tome što je čovjek, a ne žena s „falingom“. Brigu, muku, žrtvu i bdjenje nad kćerinom dramom odlično je živjela Ljiljana Bogojević kao Kata. Jan Kerekeš (Iva) uvjerljivo i nadareno prezentirao je dramu buntovništva i pomirenost s posljedicama „svoga tela“. I ostali glumci Darko Plovanić, Zdenko Brlek, Mirjana Sinožoć... uklopili su se u ritam te iznimne predstave.