Odličan dijalog s Krležom

Osim što je ispunjena silnim poveznicama (i) s današnjim vremenom te je nastala iz uvijek izazovna pera Miroslava Krleže, drama Kristofor Kolumbo čvrsto je vezana uz amblematsku predstavu ambijentalnoga kazališta u režiji Georgija Para. U novoj predstavi ZKM-a redatelj Rene Medvešek i dramaturginja Jelena Kovačić nisu se uplašili tih umjetničkih izazova, već su na vrlo mudar način poveli dijalog s njima, oblikujući mudar, živ i životan kazališni čin.

Krešimir Mikić kao Admiral koji jedini vjeruje u istinski napredak / Snimio Sven Čustović

Dramu otvara bunt mornara i robova na neverama šamaranu brodu Santa Maria. Bučna žudnja za pravdom, ispunjena uskličnicima (Kolumbo je dobrim dijelom drama „uskličnika“, odnosno ekspresije u svim oblicima), u vlastitoj kaotičnosti raste i širi se na gotovo četvrtinu drame. Krik se pretače u riku ranjene zvijeri dok predizborna, pardon, pretputna obećanja u novi i bolji svijet „guta daljina“. Tu jasnu metaforu Georgij Paro u predstavi iz 1973, naslonjen na Krležin original, smjestio je na brod u dubrovačkom priobalju. Četrdesetak godina poslije Rene Medvešek napravio je korak dalje, „metaforizirajući metaforu“ i time je demetaforiziravši. Brod je pretočio u brodić, predavši ga doslovno u ruke admiralu i njegovoj falangi te mornarima i robovima, na taj im način predavši i (su)krivnju za nevere koje šamaraju i uništavaju brod.

U tako postavljenoj situaciji glumci su u prvom dijelu tek posuđivali glasove nevidljivim likovima na brodiću, preuzevši ulogu kora, odnosno glumaca u radiodrami. Tim smještanjem „uskličnika u zagrade“ stvorili su odmak od likova, uz izvođače postavši komentatori i promatrači, omogućivši gledateljima lakše prepoznavanje. Tako je Krešimir Mikić, koji tumači naslovni lik, jednu scenu i doslovno proveo u gledalištu, nemoćno promatrajući kako njegov lik ostaje bez vlasti.

 Ulaskom u utrobu broda predstava je uronila u problem postavljen u prvom dijelu, tek prividan paradoks Naprijed je natrag. Naime, putujući oko Zemljine kugle, u jednom se trenutku moramo početi vraćati. Upravo činjenicom da se nakon duga puta zasigurno vraćaju doma, vlast u drami pruža mornarima nadu, istodobno se višestruko držeći tog paradoksa. Bez obzira na utopijska obećanja, skoro otkriće novog svijeta neće biti ništa drugo nego povratak unatrag, stvaranje staroga svijeta na novoj lokaciji. U isto vrijeme nova vlast bit će stara vlast pod novim imenom i titulama. Svaka sličnost sa stvarnošću, nažalost, neizbježna je.

U takvoj situaciji Admiral, koji jedini vjeruje u istinski napredak, nema kamo nego zagledati se u zvijezde. Samim time njegov je kraj jasan – po uzoru na ranijega tragača za novim i boljim – na križu. I dok je Isus raspećem ljudima ponudio novi svijet i nadu u bolje sutra, Kolumbovo raspeće znači zatvaranje kruga i konačan poraz ideje o napretku ljudi. Poraz kojemu kumuju isti ti ljudi, odnosno narod.

U tako postavljenoj predstavi glumačka ekipa bila je uglavnom usmjerena prema kolektivnoj igri, od korskog i „radiodramskog“ početka preko sukoba grupa i kratkog mirenja do ujedinjenog uništenja vlastitoga spasitelja. Tek potkraj predstave pomalo su isplivali pojedini likovi, no nisu se pretočili u konkretne karaktere, zadržavši se na poziciji simbola. Krešimir Mikić od starta je u naslovnom admiralu naglasio sumnju, oblikujući ga eterično i mesijanski. U oblikovanju admiralske falange, odnosno vlasti u sjeni, Sreten Mokrović, Zoran Čubrilo i Maro Martinović zadržali su se na jasnim skicama, ponešto umanjivši ritam i oštrinu scene planiranja novog-starog svijeta. Pjer Meničanin, Damir Šaban, Filip Nola i Kristijan Ugrina bili su uvjerljivi mornari na rubu snaga, a Danijel Ljuboja, Frano Mašković, Jasmin Telalović i Petar Leventić razumljivo nemoćni robovi.

Nositeljica vrlo dobre kolektivne igre glumaca i važan element predstave u cjelini glazba je Matije Antolića, naslonjena na ritam. Glumačku igru i predstavu vodile su udaraljke, koje su se kretale od bubnja u rukama Sretena Mokrovića do moćnoga „udaraljkaškog orkestra“ koji je vrlo efektno preslikavao stanje stvari u redovima naroda, od poslušnosti do kaosa. Zborske recitative i pjesme Antolić je poveo prema ritualnosti, čime je dodatno podcrtao ulogu Kolumba kao neshvatljiva mesije. Ritualnoj atmosferi pridonijelo je i svjetlo Aleksandra Čavleka, koje je vrlo točno pretvaralo glumce iz sjena u zvijeri, odnosno „majmune“, kako ih naziva Nepoznati.

U svega šezdesetak minuta Kristofor Kolumbo ponudio nam je, uz značenjsku slojevitost i izvedbenu promišljenost, i brojna odlična scenska i redateljska rješenja. Tako je ljuljanje brodića-igračke u jednom trenutku vrlo efektno zaljuljalo pozadinu scene, prenijevši radnju u unutrašnjost broda. Scenografkinja Tanja Lacko prostor igre elegantno je i minimalistički precizno pretvorila u brod uz tek ponešto platna i užadi, koja je činila kostur. Doris Kristić odjevnim je prnjama točno dočarala izmožden i očajan narod u predstavi, ali, nažalost, i izvan kazališne zgrade.

Zaključno, u vrlo mudru i promišljenu dijalogu s Krležom i njegovim Kolumbom, Parom i našim vremenom, predstava Kristofor Kolumbo jasno, efektno i scenski dojmljivo razotkriva ključne uzroke potonuća našega broda. Potonuća kojemu krivce ne smijemo tražiti u vanjskim neverama i nepogodama, već u nama samima, jer, dok god ih budemo tražili u drugima, naše naprijed bit će unatrag. Nažalost, u predstavi oni koji vjeruju u napredak završe na križu. Je li zaista tek riječ o utopiji?