Neprilagođenost ciljanoj publici

Bezvremena bajka je temelj djetinjstva i odrastanja. Kao takva, stalni je izazov redateljima, koji se u njezinoj realizaciji suočavaju s pitanjem: kako pristupiti priči koju svi jako dobro poznaju te koja je nebrojeno puta postavljana na scenu? Svaki pristup ima svoje razloge i opravdanja. Kod klasičnoga jedno od opravdanja jest činjenica da u kazališta stižu stalno nove generacije djece kojima je scenska bajka očišćena od raznih redateljskih koncepata sastavni dio kazališnog odgoja. Pretpostavljamo da je na tom tragu bio i Jakov Sedlar kad je na scenu Trešnje postavio Pepeljugu.

Šareni kostimi Ike Škomrlj

Slavnu Perraultovu bajku Sedlar je u velikoj mjeri zadržao u izvorniku, vrlo je labavo smjestivši u današnjicu pojmovima photoshop, forenzika i ekipa za očevid. Na taj način nije se obraćao ciljanoj publici – djeci, već onima koji vode djecu na predstave – odraslima. To prvoloptaško usmjeravanje pažnje „ukrivo“ dovodi nas do najvećega problema predstave – nerazumijevanja publike kojoj je namijenjena. Naime, u nekoliko ključnih scena vidi se da nisu promišljene „dječje“. Tako su kralj i princ o budućoj princezi razgovarali u žestokoj sceni mačevanja, čije su žrtve na nedjeljnoj izvedbi bile djevojčica u prvim redovima i dječak u sredini koji su počeli neutješno plakati. Također, kralj je maćehi objašnjavao da će je, ako ne ode, naglavce baciti s mosta, dok je svom sinu prijetio smrću ako se ne oženi. Svemu tome, uz dodatak mamurluka Pepeljuginih polusestara, ne bi trebalo biti mjesta u klasično postavljenoj bajki koja se obraća djeci. Nerazumijevanju publike ide u prilog i doslovno serviranje sadržaja i konteksta priče te „lažno“ otvaranje komunikacije s publikom u kraljevu obraćanju djeci.

Uz to, predstavi je silno nedostajalo scenskog iznenađenja i napetosti, posebice u velikom finalu. Za to je zaslužan lik vile koja je u prvom dijelu predstave objasnila Pepeljugi kako je na nebu sredila ljubav između nje i princa, nakon čega nam je preostalo tek sjediti i čekati da se najavljeno odigra. Paradoksalna je činjenica da se princ u predstavi pokušava osloboditi dogovorenoga braka, „samostalno“ izabravši ljubav koja je nametnuta odozgo.

Izostanku napetosti kumovao je i nedostatak scenske energije i ritma igre. Obično vrlo dobra i uvjerljiva Vanda Vujanić Šušnjar djelovala je odveć mekano i dekoncentrirano kao Maćeha, koja je trebala biti nositeljica scenske igre. Na njezinu tragu bile su dobro zamišljene, no znatno slabije realizirane kćeri Dora (Daria Knez Rukavina) i Lora (Marijana Mikulić), koje su stvorile najprepoznatljivije karaktere, odnosno karikature, no isprepletene pokrete na tragu klaunerije izvodile su odveć pažljivo i scenski neuvjerljivo. U takvoj okolini izgubila se i sama Pepeljuga, koju je Karla Brbić vješto oblikovala kao skromnu musavu sluškinjicu, no nije je uspjela scenski uvjerljivo razviti do zaljubljene princeze. Njezin je razvoj, umjesto toga, bio skokovit i iznenadan, kao i prijelaz iz emocije u emociju. Jure Radnić bio je više prgavac nego dobar i plemenit princ u potrazi za ljubavlju, dok je Krunoslav Klabučar bio tek solidan kralj. Hrvoje Barišić bio je prepoznatljivo svoj u liku prefriganoga Bonvivana, no nije u potpunosti iskoristio sve potencijale lika. Tena Jeić Gajski vilu je tumačila sugestivnim „vilinskim“ glasom, što je samo dodatno uljuljkalo atmosferu, dok je Ranko Stojić bio simpatična skica staroga sluge.

Vrckav klaunerski pokret Almire Osmanović u predstavi je djelovao umorno i teško te nije uspio podići ritam igre. Isto je tako i glazba Đele Jusića, iako uhu ugodna, utonula u mlakost cjeline. Najsvjetlije, odnosno najšarenije, točke predstave bile su scena Dinke Jeričević i kostimi Ike Škomrlj, koji su trebali biti niti vodilje cijeloj predstavi. Kružna scena naglašene geometričnosti i ludičnosti odlično se nadopunjavala s veselim kostimima svih duginih, i još pokojih, boja.

I u toj vizualnoj razigranosti Trešnjina Pepeljuga ispustila je iz vida ono zbog čega je nastala – ciljanu publiku. Od koncepta i nelogičnosti do odveć mlake igre, sve je išlo protiv mladih gledatelja koji su vrlo zahtjevna publika, oko koje se upravo zbog toga treba dodatno potruditi.