Duhovito poigravanje kanonom

Zbog nedostatka novca za kazalište, a čini se i sve manje zainteresiranosti vlasnika kazališta za kazališnu umjetnost, u nas se polako ustaljuje običaj koprodukcijskih projekata. Tako nekoliko sezona radi Kazalište Virovitica. Zahvaljujući koprodukciji kazališna je publika nakon prve premijere Hamletova istina Ane Prolić, izvedene 17. svibnja ove godine u Kazalištu Virovitica u režiji Dražena Ferenčine, istu predstavu s istim redateljem, samo u Kazalištu lutaka Zadar i izvedbi glumačkog ansambla tog kazališta, mogla vidjeti u drugoj premijeri odigranoj 20. studenoga.

Redatelj Dražen Ferenčina ističe komičnost i grotesknost Hamletova sazrijevanja

Već sam naslov komada pokazao se dovoljno intrigantan i zadarskoj publici, što i ne čudi. Jer sve što ima veze s Hamletom na sreću i danas – kada se u kazalištu sve što je trajna vrijednost i tradicija ne shvaća ozbiljno – prezentira našu suvremenost; pohlepu, beskrupuloznost, a najviše licemjerje, pokazuje dakle ono svevremeno i neprolazno.

Imajući to u vidu autorica teksta danskoga kraljevića nije, kao što je to danas teatarski moderno, smjestila u drukčiju situaciju od Shakespearove. I njezin se Hamlet, poslije iznenadne i neočekivane smrti voljenog oca te još iznenadnije udaje majke za beskrupuloznog i vlastohlepnog strica Klaudija, našao u doista teškoj situaciji. To ga potiče da u besanim noćima potraži uzroke naglim događajima, u čemu mu pomaže duh ubijenog oca, bivšega kralja, koji mu za jedne noćne šetnje kaže da nije umro prirodnom smrću, nego da ga je otrovao brat Klaudije i da se u grobu neće smiriti dok on ne osveti to „podlo ubojstvo“. To sve, kao i mišolovka, koja će raskrinkati podlo ubojstvo, postoji i u Shakespeareovu Hamletu.

Ali autoricu Hamletove istine zanima što se kraljeviću događa nakon što ga ostave i oni koji bi morali biti na njegovoj strani, a ne na strani ubojice i uzurpatora Klaudija. Zanima je kraljevićevo sazrijevanje, a osobito odlučivanje, kada se Hamlet mora ponašati kao netko tko je „tuđim djelovanjem doveden u poziciju arbitra“, a ne samo da, kao pretendent na prijestolje, čeka odluke onih koji će ga postaviti na kraljevski tron. Primjerice Polonije koji Hamleta obeshrabruje i savjetuje da se pokori Klaudiju, da prihvati njegov vrijednosni sustav, što znači i poraz.

Hamletova istina, kako u kazališnoj afiši piše autorica, govori „o mladiću koji prolazi brojne emocionalne potrese i misaona previranja… pred kojim su velika očekivanja zbog titule koju je zadobio rođenjem… koji osvještava okrutnost i licemjerje svijeta odraslih zbog čega i sam postaje sve pesimističniji i gotovo zaboravlja na ono što ga veseli, što daje motiv i razlog… koji istovremeno i voli i prezire majku. Hamletova istina govori i o kazalištu kao prostoru koji posjeduje moć. Ili je može posjedovati. Ako je preuzme. I ako se usudi.“

A njezin Hamlet usuđuje se uzeti taj prostor i moć kazališta. Nakon što se razočara u sve, nakon „gubitka volje i vjere kako u sebe, tako i u svoj uspjeh, a što se odražava i na odnos s prelijepom i hirovitom Ofelijom, kraljević pronalazi mogućnost, medij i ‘oružje’“, a to je kazalište i dvorski lutkari Gilde i Lara. Oni mu pomognu da otkrije istinu, raskrinka Klaudija i zasjedne na tron koji mu pripada. 

Sadržaj i ideja komada bili su poticajni redatelju da izrežira predstavu koja se, iako nedovoljno ritmički i glumački izbalansirana, znala nositi s kvalitetom i nedostacima teksta. Redatelj je prepoznao i znao istaknuti komičnost i grotesknost Hamletova sazrijevanja, njegovu zbunjenost ulogom koju mu nameću situacije u kojima se baš i ne snalazi, ali koje instinktivno prepoznaje kao dobre, kako za sebe tako i za svoju ulogu kralja. Također je znao teatrom u teatru djelotvornost te dvostruke igre pretočiti u duhovita rješenja koja su dakako u glumačkoj igri i gledalištu nudili predstavu koja će sigurno imati publiku.

Glumcima Josipu Mihatovu, Gabrijeli Meštrović-Maštruko, Draganu Veseliću, Sanji Zalović i Juraju Arasu, njihovoj uvjerljivosti, osobito su pridonijele lutke Mojmira Mihatova, minimalistička scenografija Lea Vukelića, kostimi Ive Matije Bitanga, inspirativna glazba Igora Karlića, pokret Rajka Pavlića te svjetlo Ive Nižića i Damira Gvojića.