Angažman u zabavljačkoj ambalaži

Izraz njemačkog autora Rolanda Schimmelpfenniga u Zlatnom zmaju očigledno ishodi iz njegove dvostruke vezanosti s tradicijom njemačkoga kazališnog angažmana. Misli se poglavito na Brechtova nastojanja u prvoj polovici prošlog stoljeća kad je kazališni medij stavljan u funkciju prikazivanja socijalnih i političkih protuslovlja na kontinentu, i to na poseban poetički način: zamjenom tradicionalnog emocionalnog doživljavanja dramske radnje racionalnim osvješćivanjem prikazivanog. U toj namjeri glumac je osobnim ulogom iz sama sebe, i u ime sebe, tumačio sporne situacije s nakanom da budi svijest gledatelja o gledanom. A to je rezultiralo radikalnim odmicanjem od bilo kakva tradicijskog iluzionizma u izrazu.

Autor inzistira na fizičkom i verbalnom sukobu protagonista / Snimio Matko Biljak

Iz te dvostruke ostavštine njemačkoga kazališta Schimmelpfennig u Zlatnom zmaju začinje tvorbu humanitarnog angažmana prema izbjeglicama s drugih kontinenata. Pritom se u skladu s preuzetom starom poetikom utječe dosezima filmskog reza pa svaku epizodu komada stavlja u kontekst prikazivačkog vremena više drugih epizoda odabranih iz životnih činjenica (a srećemo ih svakog dana u socijalno obojenim crnim kronikama) koje upućuju na nesretan život aktera takvih događaja. Njegov izbor je, dakle, selektivan, temeljen tek na imperativu tijela sudionika, bez očitovanja bilo kakvih idejnih ili duhovnih protuslovlja vlasnika tih tjelesa. Imajući na umu činjenicu takva nedostatka u prikazu čimbenika tih epizoda, jasno je da Schimmelpfennigov selektivni izbor tendenciozno zacrnjuje sliku svijeta. Osim toga, autor se uporno ograničava tek na fizički ili verbalni rezultat međusobnog sukoba sudionika svojih epizoda, odustajući u svakoj prilici od zalaženja u razloge njihove muke. Tako ostaje dosljedan ignorant aristotelovskoga dramaturškog refleksa pa se njegova estetika iscrpljuje u samoj sebi, tj. u crnilu koje je prolio po onomu što bi možda i mogla biti slika svijeta.

Splitska izvedba probudila je tri asocijacije. Prvu, onu koja nas podsjeća na to da je brehtijanski poetički zahtjev glumačkog predstavljačkog izraza znatno lakši za glumca amatera, čija je karakteristika da uporno glumi glumca profesionalca, u smislu „kako bi on to!“. Potom drugu, da je samo dokraja predanim glumcima visoke umjetničke moći moguće istodobno prikazivati dvostrukog sebe: i lik koji igraju i svoj komentar tog lika. I treću, da su upravo brehtijanski teatar najradije gledali oni protiv kojih je bio uperen, „buržuji“ koji su u njemu, zbog njegove raznolikosti i artističnosti, nalazili oazu zabave. I tako je taj teatar ima svoju publiku. A oni kojima je bio namijenjen s namjerom da budi u njima revolucionarnu svijest slabo su se na njegov zov odazivali, a još ga slabije prepoznavali. Stoga je upravo ondje gdje se moglo očekivati da će biti najviše zastupljen, u nekadašnjem Sovjetskom Savezu, odstranjen s pozornice.

Predstava Ivana Plazibata imala je srećom predane glumce i primjerenu infrastrukturu, poimence: u inventivnoj suradnji Ivane Pavlović na scenskom pokretu, oblikovanju igraćeg prostora Ozrena Bakotića, racionalnim kostimografskim rješenjima Petre Dančević, dobrim svjetlosnim izmjenama Miroslava Mamića i, dakako, u glazbenim skladbama Gordana Tudora. Redatelj je Ivan Plazibat uz pomoć tih suradnika glumcima dao zadaću da učestalim preobrazbama, mladog u starog, žene u muškarca, muškarca u ženu…, mijenjaju zadani prostor u mjesto odigravanja svake pojedinačne epizode te da svaku situaciju označe odgovarajućim fizičkim znakovima ili skulpturalnom skupinom zaustavljanjem tijela u prostoru i vremenu. Tako je uz primjerenu dinamiku, kratke rezove i vječno zahuktao ritam uspijevao zaustaviti oko i uho gledatelja na pozorničkom događaju čak i onda kad je bilo vrijeme da ono prestane jer je već svima sve bilo jasno. Stoga, ako baš treba definirati ovu predstavu, valja kazati ono što je na neki način o njezinoj teatarskoj poetici uvodno već kazano. Ona je u artističkom smislu bila zabavna. Bila je gledljiva. Pritom je bilo manje važno je li potezala za rep nekakav socijalni ili humanitarni angažman (recimo: mladoga Kineza užasno boli zub, a on se zbog ilegalnog boravka ne može obratiti liječniku pa mu vade zub kliještima za kanalizaciju). Važnije je, pa i jedino važno, bilo to kako i kojim sredstvima to vrli glumci izvode. I koliko nas je zabavljalo (jer pri gledanju te glumačke demonstracije ni sadašnjem gledatelju nije preostalo ništa drugo nego da se utječe zabavnosti, kao oni buržuji iz prošlog stoljeća). A zabavljalo nas je. Toliko i o socijalnom angažmanu predstave.

A sada o onom najvažnijem. O izvođačima. To su diplomirani glumci sa Splitske glumačke akademije: Andrea Mladinić i Marko Petrić. Dobro odabrani i spremni na svaku avanturu. Potom, Stipe Radoje, student četvrte godine, sposoban da odgovori na složene zadaće. Tu je i već potvrđena Anastasija Jankovska (diplomirala na ADU u Zagrebu), glumica snažne ekspresivnosti i goleme energije. U ulozi muža dvostruko zanimljiva i dobra. „Skinula“ je muškarca, pa još pijana, tako impresivno da smo njegova muška svojstva mogli prepoznati daleko bolje nego da ga je igrao muškarac. A na kraju poslastica: Nikola Ivošević, glumac u zrelim godinama u ulozi okrutnog „zubara“ i mlade žene. Nenametljivim sredstvima uzdigao se do stožera ove pokazivačke igre, potvrđujući dominantnu osobnost kojom nas je nedavno plijenio u ulozi Jaga u prošloljetnom Othellu.