Anatema kao kriterij za kazališni tron

Najnoviji uradak redatelja Olivera Frljića i dramaturga Marina Blaževića Hrvatsko glumište u riječkom HNK‑u gledao sam 21. studenog, a ne na praizvedbi 19. studenog, jer tada za mene nije bilo karte. A i 21. studenog predstavu sam gledao iz zadnjeg reda gledališta. Vjerojatno zato što se iz zadnjega reda bolje vidi publika – koja je i ne hoteći također dio projekta – i jer se tako u nekim teatrima iskazuje uljuđeni odnos prema kazališnim kritičarima. A možda i stoga jer se ispod nalazila crna rupa kojoj su obećani svi koji kritički pišu o kontinuitetu Frljićeva političkog, odnosno boljševičkog teatra, koji otkako je intendant krsti narodnim iako narod prezire. 

Frljić podcjenjuje publiku pa je prisiljava da vjeruje njegovim konstrukcijama koje nemaju nikakve veze s činjenicama / Snimio Dražen Šokčević

Taj znak pažnje ne bih spominjao da nije riječ o predstavi koja se tobože bavi hrvatskim glumištem prepunim fašista, ubojica, rasista, šovena, mrzitelja kritičara i kritičara „mrzitelja“ Frljićeva kazališnoga politikantstva. Dakle,  nemoralnih kazališnih gnjida koje eto sada, zahvaljujući tom angažiranom projektu, postaju prepoznate, raskrinkane i vidljive uši, kako je to i prije same izvedbe javnosti u medijima obznanio autorski dvojac.

Dvojac koji misli da je istina kazalištu nepotrebna, da je kriterij kvalitete (ne)ukus ulice i da je uloga kazališta tračanje, prozivanje, etiketiranje, obračun s neistomišljenicima. Zapravo pripremanje terena za javni linč, kako se to radilo ne samo u primitivnim društvima nego i u totalitarističkim diktaturama, kada su zbog sadržaja predstave njegovi izvođači kao „unutarnji neprijatelji“ bili žrtvovani radi „viših interesa“.

Naime, problem ove, kao i većine Frljićevih predstava, jest njihov kazališni sadržaj, a onda i poruka. To je točno i precizno sažela gledateljica koja je sjedila pored mene i vidjevši da nešto zapisujem na papir pružila ruku, rekavši: Zora, te  upitala što mislim o Frljiću. Vidjet ćete, bio je moj nepristojni odgovor. Nije se zbunila nego je nastavila: Znate, ja vam u kazalište dolazim da se relaksiram i nasmijem, ne zanimaju me konstrukcije i laži, kojih nam je pun život, rekla je Zora.

Nisam stigao ni pomnije pogledati njezino lice, a već se ugasila gledališna i upalila rasvjeta predstave te počela predstava, koje je najbolji dio odigran danima prije prve izvedbe u medijima, kao i uvijek kad je riječ o Frljiću i njegovim frustracijama koje on naziva projektima.

Majstorstvo koje Frljić pokazuje u pripremi predstave nadmašilo je umijeće teatarske manipulantice Mani Gotovac, koja godinama suvereno kormilari incidentnošću hrvatskoga glumišta i koja je Frljićeva, ako ne kazališna mama, a onda svakako vaspitačica. Zato i ne čudi da autorski dvojac, kao i ona, među krivce, konzervativce i fašiste hrvatskoga glumišta imenuju gotovo iste osobe. A da se „fašisti“ ne dosjete, nježno okrznu i samu vaspitačicu, koja, umjesto da se pobunila što se apostrofira kao krivca, bezbrižno uživa na jednoj glumačkoj stražnjici predstave Hrvatsko glumište. Cijena tog „poniženja“ jest poziv da sljedećeg ljetnog lova na fašiste bude  voditeljica Riječkoga ljeta. Tako se plaća uvreda „naših“ i kažnjavaju neprijatelji – fašisti.

I inače u sadašnjoj hrvatskoj kazališnoj stvarnosti anatema i trgovina kriterij su za kazališni tron, a incident najčešći povod predstava, tako se godinama kontroliraju utjecaji i moć, a ne nudi ozdravljenje hrvatskoga glumišta. Frljić je dobro naučio taj zanat i kao talentiran trgovac, potpomognut i ideologijskim medijskim batinašima i jugonostalgijom, skupo prodaje kazališni bofl kao veliku umjetnost, a politikantstvo i povijesnu krivotvorinu nudi kao raison d’être svoje poetike.

Sadržaj projekta

Predstava počinje na velikoj pozornici HNK-a, za stolom poviše kojega je parafraza Posljednje večere. Izvođači, njih osam, uz nabožne napjeve laganom, ritualnom kretnjom skidaju apostolske halje, ispod kojih su odjeveni u ustaške uniforme: namještaju bijela anđeoska krila, stavljaju ustaške kape, čuje se Kvaternikov govor o proglašenju NDH od 10. travnja 1941...

Zatim se pjeva hrvatska himna Lijepa naša i velikosrpska pjesma Tamo daleko, pa zatrešti miks srpskih narodnih kola u izvedbi ustaša, pa prekoreografiranje kola u karikatu­ralnu kombinaciju kan-kana i fašističkoga mimohoda i onda, u brojnim filmovima viđena, seksualna orgija na stolu. Nakon pojave Gospe uslijedi lažna bogobojaznost, pa se iz visine spušta božićna jela s U kao nakitom…

Nakon  sažete veze između ustaša i Katoličke crkve, po autorima nerazdvojna uvjeta za kontinuitet hrvatskoga fašizma, predstava se prebacuje u 1990-e godine, u vrijeme stvaranja sadašnje Hrvatske. Sa strane statistica donosi mikrofon i počinje predstavljanje fašista koje glume izvođači. Prvi je Zlatko Vitez – citira se njegova izjava, objašnjenje da se opredijelio za Tuđmana jer je nudio hrvatsku državu, a ne za prijatelja i liberala Vladu Gotovca – a onda slijede imena Mile Budaka, Jasena Boke, Ozrena Prohića, Joška Juvančića, Jakova Sedlara, Krešimira Dolenčića i Anje Šovagović Despot.

Prozvani su krivi za fašizaciju hrvatskoga teatra. Njihove fotografije otisnute su na prednjicama gaća izvođača, dok su na stražnjicama fotografije Slobodana Šnajdera, Snježane Banović, Vitomire Lončar i spomenute Mani Gotovac. Uz već apostrofiranu Katoličku crkvu, kao krivac nudi se i križ, koji između ostaloga glumi sredstvo kolektivne onanije i strojnicu. 

A onda, kada se opet pojavi Gospa – ali s „kapom partizankom, kapom ljubavi“ na glavi – ustaše se svlače do gola i slažu na stol kao leševi u konclogorima. Tada se digne crni zastor koji odvaja prizorište od pravoga gledališta i loža u kojima ustaški zbor zapjeva: Oj hrvatska mati… Dok se pjeva, dvojica scenaca na pozornicu donesu mrtvačku vreću iz koje iziđe djevojčica sa zečjom kapom, kakve su rabljene u predstavi Aleksandra Zec, koja prvo kaže da nikoga ne mrzi, a onda raspali rafalom po zboru.

U drugom dijelu predstave, nakon spuštanja Bukovčeva svečanog zastora u zagrebačkom HNK-u – koji pokušava dočarati perfidnost, podmuklost i fašistički kontinuitet – glumci opet sjedaju za stol, apšminkaju se, neobvezno razgovaraju,  dok jedan ne kaže da je srpske nacionalnosti, što biva okidač za govor mržnje i brutalno iživljavanje ostalih glumaca nad njim. Slijedi prozivanje Borisa Svrtana, predsjednika Hrvatskoga društva dramskih umjetnika, groteskna dodjela Nagrade hrvatskoga glumišta, slavlje u koje ušeta Aleksandra Zec sa strojnicom uprtom u izvođače, koja nakon dugotrajna odmjeravanja ipak ne zapuca. To je kraj.

Rezultat projekta

U tom ritualu ekspresivnih scenskih slika, izmjeni ritmova i pokreta te kakofoniji glazbe ima i nečega što jest kazalište, što na trenutke asocira, nudi i potiče iskonski kazališni doživljaj. Pokazuje da je uradak mogao biti i zanimljiva kazališna predstava da su se autori odlučili za kazalište, a ne za obračun s političkim i estetskim neistomišljenicima, da svoju narcisoidnost nisu pretpostavili političkom teatru, što je isprovocirao i utjecajan broj kazališnih ljevičara.

Reakcija ljevičara – bez obzira bila uvjetovana ljubomorom na Frljića i njegovu  umišljenost da sve počinje od njega, ili pak sviješću da to ne samo izobličava sliku kako o njima samima tako i o političkom kazalištu – možda je put prema ozdravljenju angažiranog političkog teatra od frljićevštine. 

Sve u svemu Hrvatsko glumište, kao Treći dio Trilogije o hrvatskom fašizmu – Euripidove Bakhe, izvedene 2008. na Splitskom ljetu i Aleksandra Zec, praizvedena u proljeće ove godine, prva su dva dijela – kao zaključak nudi Frljićev narcizam i kontinuitet hrvatskog zločina, što nije samo moralni problem i napad na hrvatsko kazalište, nego je i „napad na kulturu i kultivirani um“.

Pitanje dramaturga Blaževića, „može li se ono što većina hrvatskoga glumišta proizvodi od rata naovamo uopće nazvati kazalištem“, jer kao nema „hrabrosti dati ime“ zločinu, više je nego retorička fraza, to je tipični sofizam. Ponajprije zato što je optuženo glumište napravilo mnoštvo filmova i predstava koje su govorile o hrvatskom zločinu, a onda i stoga jer on i Frljić izbjegavaju govoriti o svim zločinima, a ne samo o probranima.

Primjerice, ako se radi o kontinuitetu, zašto se ne govori o uzrocima zločina u  komunizmu i titoističkom totalitarizmu, i najposlije o zločinima nad Hrvatima u Domovinskom ratu, kakav je zločin nad obitelji Marijana Gubine, o čemu je nedavno u osječkom HNK-u izvedena predstava 260 dana, koja kao zločinca ne optužuje cjelokupnu srpsku naciju? I koja dokazuje da hrvatsko glumište itekako propituje zločin, štoviše genezu genocidnog zločina.

Sve to opet potvrđuje da autore Hrvatskoga glumišta zanima politikantstvo, da njihovo kazalište nije, kako misli dramaturg Blažević, ni „etički ni umjetnički čin“, i zato što im cilj nije katarza i ozdravljenje od zločina, nego im je cilj društveni incident. Njih ne zanima defekt nego efekt!

Najveći problem autora Trilogije o hrvatskom fašizmu u njihovu je autizmu. Oni problem hrvatskoga kazališta ne vide kao mjesto dijaloga, nego kao prostor iz kojega autoritarno mogu nametnuti monolog i još traže da im se za tu vrst totalitarizma aplaudira. Kazališnu iluziju pretvorili su u manipulaciju, a kao dokaz nude apstrakciju, za koju od publike, koju podcjenjuju, traže da vjeruje njihovim konstrukcijama koje nemaju veze s činjenicama i istinom. Niti s narodnim kazalištem! Ne zanima ih „iskustvo istine u umjetničkom djelu“! Njima duhovni svijet, ovdje to znači kazališni, nije duhovan, nije proizvod duha nego manipulacije. Ne zanimaju ih uzroci nego posljedice, koje u isključivosti lako postaju novi uzroci, kako je na kraju predstave rekao muž gospođe Zore.

Ovim projektom Frljić je došao do zida, preskočiti ga ne može i neće jer još nagađa što ga preko zida čeka. Vjerojatno bi najvolio da bude smijenjen s funkcije intendanta. To bi spasilo njegovu narcisoidnost, a i bio bi mu dobar razlog za predstavu i povećanje broja fašista.