Unutrašnje carstvo Victora Segalena

Stele Victora Segalena (1878–1919), francuskoga pjesnika i pripovjedača, zanimanjem mornaričkoga liječnika, neumornoga putnika, istraživača i arheologa, dugo su i pomalo neizvjesno putovale prema svome hrvatskom prijevodu. Još početkom 1970-ih velika hrvatska prevoditeljica i esejistica Višnja Machiedo objavljuje izbor iz Stela u Književnoj smotri, koji će dopuniti i opširnim esejima popratiti u osebujnoj antologiji francuske poezije 20. stoljeća Osamnaest izazova I–II. Svoj iznimni napor da Segalena približi hrvatskom čitateljstvu Višnja Machiedo još će jednom pokazati objavivši 2010. jednosveščani izbor iz njegova djela – Stele, Slike – Ludi podvig i roman Rene Leys. Nažalost, ne uspijeva prevesti cjelovite Stele te se toga posla naposljetku laća nakladnik Mala zvona. Priča je da je sve počelo na radionici prevođenja poezije koju je prije nekoliko godina pri Francuskoj alijansi vodio sinolog Stephan Michel. S polaznicom Senkom Sedmak Michel je dovršio prijevod, potražio nakladnika i našao ga u Malim zvonima, čija je urednica Sanja Lovrenčić svesrdno prigrlila projekt i u njemu sudjelovala ne samo urednički nego i suprevoditeljski.

Segalen je tri puta putovao po Kini. Ondje se susreo sa stelama, drvenim ili kamenim spomen-pločama

Vjerojatno se nije moglo odabrati bolje vrijeme objavljivanja hrvatskoga prijevoda Stela Victora Segalena – tiska se 2013, a prijevod se javnosti predstavlja početkom 2014. Naime, riječ je o stogodišnjici izlaska nekoliko knjiga ključnih za razdoblje modernizma u književnosti. Godine 1913. Ezra Pound dobiva bilježnice Ernesta Fenollose s prijevodima iz kineske klasične književnosti koji su mu poslužili za pisanje jedne od najutjecajnih zbirki poezije 20. stoljeća – Cathay, odnosno Kitaj, koja izlazi 1915, i za koju se smatra da je „izumila kinesku poeziju za naše doba“, kako ju je dovitljivo opisao T. S. Eliot. Prvo izdanje Segalenovih Stela izlazi 1912. u Pekingu i sadrži 48 pjesama – posvećenih Paulu Claudelu, piscu poetskih proza nadahnutih Kinom – Poznavanje Istoka – ta knjiga još čeka svoj hrvatski prijevod. Drugo izdanje Stela, dopunjeno s još šesnaest pjesama, izlazi 1914. Iste godine posthumno se tiska konačna verzija Mallarméove znamenite pjesme Un coup de dés jamais n’abolira le hasard, prvobitno objavljene u časopisu 1897. Nama će pak biti zanimljivo promotriti neke sličnosti i razlike vezane uz Pounda i Segalena, ali i uz znamenitoga hrvatskog pjesnika.

Poundov je Kitaj odmah bio žestoko osporavan zbog nemarna odnosa prema izvorniku, no u kasnijem su tijeku razvoja poetske misli u 20. stoljeću ta omanja knjiga odnosno postupci primijenjeni u njoj redefinirali čin prevođenja, ali i pisanja poezije, dok su tvrdokorni zahtjevi za točnošću i vjernošću prijevoda odbačeni u korist proizvodnje izvornih poetskih tekstova. „Pogrešno čitanje“ izmijenilo je tako tok svjetske poezije. Primjerice, Pound će tako spojiti dvije kineske pjesme kako bi proizveo novu – premda Poundovi tumači navode kako je to učinio greškom, iz nedovoljna poznavanja kineskog jezika; pojedine Fenollosine prijevode svjesno će mijenjati; u opisima kineskog ambijenta poslužit će se književnim imaginarijem europske književne tradicije te tako drevnu Kinu učiniti čitljivijom suvremenom čitatelju. Pound u Kitaju uglavnom problematizira iskustvo rata – pa se gdjekad znade reći kako je Kitaj najbolji poetski odgovor na Veliki rat, čiju stogodišnjicu također obilježavamo, ali je i u prethodnim djelima, slično Segalenu, preko tekstova srednjovjekovnih legendi i životopisa pisao i o ratovima, politici, ljubavi, umjetnosti ističući kako određeni elementi ljudskog iskustva traju onkraj granica vremena, mjesta i jezika.

Izd. Mala zvona, Zagreb, 2013.

Nasuprot Poundu, Segalenovo znanje kineskog je neupitno – on se već u Francuskoj dao na njegovo učenje, koje je potom i usavršio tijekom svoja tri putovanja u Kinu. Posvećuje cijelu knjigu pjesama kineskim stelama, drvenim ili kamenim spomen-pločama, tim znacima postojanosti u nepostojanim vremenima, kāmima ispranima i napola izbrisanima.

„Kamen skriven u šipražju, izjeden muljem, oskvrnut balegom, izložen napadu crva i muha, nepoznat onima što idu brzo, prezren od onog koji se tu zaustavlja“, zapisat će u pjesmi-steli Ploča mudrosti. Šezdeset i četiri stele u knjizi koncipirao je prema znamenitoj Knjizi promjena (Yi Jing), koja se sastoji od 64 heksagrama što simboliziraju cjelokupan slijed promjena kroz koje sve u svemiru prolazi u neprekidnim ciklusima, a zapravo razvijaju praktičnu životnu filozofiju. Stele se jednako tako mogu nazvati i prvom konceptualnom knjigom poezije, stroge podjele i precizne izvedbe. Možemo se govoreći o njoj poslužiti i terminom intertekstualnost – osim citiranih ili parafraziranih ili pak aluzivno dotaknutih tekstova, uza svaku stelu u knjizi na desnom rubu priložen je epigraf napisan kineskim pismenima. Za razliku od mnogih prijevodnih izdanja Stela, koja su uglavnom prenosila već postojeće epigrafe, pa čak ih i isključivala, ovo jedinstveno izdanje obogaćeno je i originalnim kaligrafijama dvoje zagrebačkih umjetnika, a donosi i podrobna objašnjenja uza svaku stelu s nužnim prijevodima i tumačenjima epigrafa. Neki će se možda sjetiti izdanja Stela iz 1982. koje je na srpski preveo Kolja Mićević, no to izdanje nije sadržavalo prijevode priloženih epigrafa, a ni objašnjenja uz pojedine stele, što se znatno odrazilo na (ne)mogućnost njihova tumačenja.

Osim Knjige promjena, Segalen se pri pisanju Stela poslužio brojnim drugim izvorima – natpisima na samim povijesnim stelama, klasičnim filozofijskim i državničkim spisima, klasičnom kineskom poezijom, legendama, i sličnim. Opisani univerzum tematizira prostorno – stele su usmjerene prema sve četiri strane svijeta – postoje stele okrenute prema jugu, sjeveru, istoku, zapadu, uz rub puta te stele sredine, i svaka svojoj strani svijeta odašilje poruku – o prijateljstvu, o ljubavi, o junaštvu, o mudrosti, i svaka bi od tih tema zahtijevala širu raspravu. Primjerice, u steli Bez zablude iz ciklusa Stele prema sjeveru pjeva o dvosmislenoj naklonosti što je gaji prema Andréi O’Neill, zaručnici svoga velikog prijatelja Jeana Lartiguea, vješto spajajući Sjever (prijateljstvo) s Istokom (ljubav). A ima i onih stela koje ne gledaju ni jednu točku u svome vidokrugu, koje su zagledane u sebe, zemlju ispod sebe, središte. Takve, koje nadilaze prostorno, Segalenu su daleko bitnije kao osobni orijentir kojim se premošćuje religijsko, historijsko, političko, književno i urasta u (auto)biografsko, kako to kaže u pjesmi Gubiti jug svagdanji – riječ je o kretanju, o stazi koja vodi ravno u središte, a ono je u pjesniku samu, njegovoj samospoznaji. Metafora putovanja dakle, ovaj put Kinom, kao Središnjom zemljom odnosno carstvom ( Zhōng Guó) odmaknutim od eurocentričnosti, u Segalena je urodila vlastitim „unutrašnjim carstvom“: „Sve stopiti, od istoka ljubavi do junačkog zapada, / od juga pred Princem do odveć prijateljskog / sjevera, – da bih dostigao drugo, peto, središte / i Sredinu / Koja je ja.“

Segalen je i palimpsestni pisac, kojemu, slično Poundu, zbog prirode njegove poetike u to vrijeme još zazorna modernizma često prijeti kritičarska lomača, jer optužuju ga i za plagijat i za potkradanje iz riznice kineskih klasičnih tekstova, no on je pisac koji ne može odoljeti izazovu kamene ploče, porivu da stelin izgrebani, raskomadani tekst pounutri, prisvoji i privoli da ispriča njegovu vlastitu pripovijest putem pripovijesti koje više nema. Njemu je neobično sličan naš pjesnik Mak Dizdar – rađa se 1917, dvije godine prije Segalenove preuranjene i nerazjašnjene smrti kao njegov nesuđeni blizanac odnosno Doppelgänger. Kada se Dizdar još u ranom djetinjstvu susretne sa stećcima, ostaje doživotno zatravljen tom najvećom tajnom Bosne. U „spavaču ispod kamena“ prepoznaje i sebe, no još nije siguran, „da je na putu skidanja plašta s njegove tajne“ pa se zapućuje u trajnu pustolovinu gonetanja natpisa na stećcima – „slova koje grizu crvi“, kako zapisuje u pjesmi Trinaesto u zbirci Kameni spavač – i vođenja svijetle kozmogonijske niti od drevnoga bosanskog bogumila do današnjeg čovjeka. Priča je to o mijenama uspravnosti, o povijanju i izdržljivosti. Nikad taj čovjek iz kamena i na kamenu nije viđen kako kleči i prihvaća poraz. No povio se, kažu, na koncu sām Dizdar, podlegao „ranjavan i mrcvaren“ sramotnim književno-političkim polemikama, nasrtajima na njegovu književnu arheologiju, i umro, a ima ih koji se usude reći – i da je „ubijen“ 14. srpnja 1971. Začudna je sličnost smrti obojice pjesnika: svaka se odjenula u ruho iscrpljenosti, svaka je tijelo i ono misleće u njemu dovela do ruba. Dizdar je još u Putovima, uvodnoj pjesmi Kamenog spavača, zapisao: „Jer najmanje znaš da u svome žiću / Najteža rvanja su / I ratovi pravi / U samome / Biću“.

Stele uz rub puta počinju Savjetima dobrom putniku, čiji zadnji stih glasi: „Tako, bez stanke i posrtanja, bez uzda i staje, / bez zasluga i muka, stići ćeš, prijatelju, ne do močvare besmrtnih radosti, / Već do opojnih vrtloga velike rijeke Raznolikosti.“

Promišljajući ono različito, drukčije, Segalen cijeloga svog istraživačkog i putničkog života ispisuje, no nažalost i ne dovršava esej o egzotizmu (Notes sur l’ Exotisme), nastojeći, kako kaže suprevoditelj Stela i pisac iscrpnoga predgovora Stephane Michel, „isprazniti tu riječ od svih klišeja“, a u egzotizmu prepoznati interes za „sve ono što je Drugi“, možda upravo onako kako mi danas definiramo Drugoga kroz antropologiju kulturne intimnosti i odnos prema njemu. Tu iznimnu vrijednost Stela priznao je i sam Claude Lévi-Strauss govoreći o Segalenovu pisanju kao „radikalnom egzotizmu“ koje je prethodilo pa i pripremilo teren za samo njegovo utjecajno djelo, uključujući i Tužne trope, objavljene u Francuskoj 1955, kada su ponovno bile tiskane i kritički znatno revalorizirane Stele. Usprkos proturječjima i stanovitim etički problematičnim tvrdnjama, Segalenov je nedovršeni esej vrijedan prinos raspravi o globalizaciji, postkolonijalizmu i raznolikosti.

Nadajmo se da će i nedovršene Bilješke o egzotizmu, kao i zbirka poezije Slike, te njegova putopisna proza Cigle i crjepovi te prepiska naći mjesto u daljim izdavačkim projektima nakladnika Mala zvona.