Sve ima jednaku težinu

Prije godinu i pol, otprilike, tijekom promocije američkog izdanja Satanskog tanga u San Franciscu mađarski je pisac László Krasznahorkai izjavio kako njegov roman Rat i rat znači vrlo važan korak u smanjivanju konflikta između fikcije i realnosti. Nedavno objavljen naslov u hrvatskom izdanju (OceanMore) u maestralnom prijevodu Viktorije Šantić prigoda je hrvatskim čitateljima da se uvjere (ili možda razuvjere) u spomenutu poziciju te knjige. Mađarski autor navodi, također, da je ona (knjiga) tek druga faza razvoja priče o posve izmišljenu arhivaru, nastanjenu 220 kilometara jugoistočno od Budimpešte. Prva je faza neka vrsta pamfleta – riječ je kratkoj priči Izaija je došao. U njoj je György Korin tri godine mlađi od lika istoga imena što ga na početku romana Rat i rat zaskoči sedmero delikvenata. Još nije napustio rodno mjesto, stigao je samo do bara na autobusnom kolodvoru te posve pijan šutljivom gostu (Izaija), koji puši cigaretu za cigaretom, raspreda o tome zašto je naumio počiniti samoubojstvo. I na kraju puca u svoju lijevu ruku.

Izd. OceanMore, Zagreb, 2014.

Prava je šteta što u hrvatskom izdanju nema ni traga nekoj napomeni ili popratnom obrazloženju o razmjerima književnoga projekta koji je započeo – kako sam pisac tvrdi – godinu prije prvoga, mađarskog izdanja romana iz 1999. Doduše, u njemu nema ni spomena stare rane ili nekog ožiljka na lijevoj ruci. Premda arhivar raspreda o svemu i svačemu te pomno bilježi svaku i najmanju promjenu vlastita raspoloženja, jednako kao što percipira mnoštvo nevažnih sitnica na svom putu iz Budimpešte u New York i natrag u Europu. Vjerujući pritom da njegov „suvišan“ lik, prije planiranoga suicida, ipak mora odraditi važan posao – na internetu ovjekovječiti zagonetni rukopis koji je slučajno otkrio u provincijalnom arhivu među spisima jedne obitelji. Taj zbrkani spis razlog je zbog kojega će naivni arhivar voditi duge monologe pred ljudima koji ga ili ne razumiju, poput uplašene Portorikanke u njujorškom apartmanu u 159. ulici, ili pak ne slušaju poput njezina nasilnoga partnera, prevoditelja s mađarskoga na engleski za američku imigrantsku službu. Isti je spis razlog zbog kojega će na dulje vrijeme odgoditi planirano samoubojstvo te će ga na koncu počiniti u Švicarskoj, u mjestu Schaffhausen. Uz hrvatsko je izdanje tiskan kartonski umetak za označavanje stranica s preciznim uputama za putovanje u to mjesto. Iz Zagreba možete vlakom, avionom ili automobilom – navedeni su polasci i dolasci, napomena za presjedanje u drugu kompoziciju vlaka te najvažnija mjesta na cestovnoj ruti. Kao da mađarski pisac stoji iza šturoga poziva na putovanje te hotimično i na taj način širi medijski potencijal svoje proze. (Na kraju petoga dijela knjige Korin će reći: „Ah, sve ima jednaku težinu, i sve je od neizostavne važnosti…“.)

Okolnosti će pokazati kako je mjesto na sjeveru Švicarske od neizostavne važnosti za Mađarevu književnu strategiju. Referentno je, kako za specifičnu monološku formu u svim poglavljima knjige (od 167 rečenica razvučenih na tristotinjak stranica) tako i širi medijski kontekst fikcije koja je počela 1998, a završit će tko zna kada i pod kojim okolnostima. Krasznahorkai tvrdi da mu je monolog draži nego dijalog, hvaleći, zapravo, metodu ponavljanja i popravljanja prethodno sročena sadržaja. Mogućnost da se krene ispočetka uz neznatnu promjenu ritma ili dodatak neke, na prvi pogled, nevažne digresije.

U Schaffhausenu je muzej koji čuva prozirnu kupolu talijanskog umjetnika Marija Merza. U njezinu se formu zagledao mađarski arhivar još u New Yorku te je poželio posljednji sat života provesti u njezinoj unutrašnjosti. No neće biti te sreće jer je u švicarski gradić stigao u ponoć pa će, prije suicida, samo nagovoriti djelatnike da u muzej stave ploču s važnom porukom: „kraj je doista u Schaffhausenu“. Poruka je u funkciji dvostruke šifre – kao posljednja rečenica u romanu i ujedno arhivarova oproštajna sintagma. Krasznahorkai je u San Franciscu pred američkom publikom šturo objasnio treću i četvrtu fazu projekta. Za njih je karakteristično to što se oslobađaju fikcije i ulaze u domenu realnoga. Najprije je u švicarskoj instituciji (Hallen für die neue Kunst) doista postavljena arhivarova ploča. Potom je talijanski umjetnik pročitao njemačko izdanje romana Rat i rat te je zamjerio ravnatelju na tome što Korinu nije dopustio ulazak u njegovu skulpturu (nalik na eskimski iglu). Čak su – kaže pisac – zajedno posjetili Korinovo rodno mjesto kako bi Merz izabrao pravu lokaciju za postavljanje nove skulpture, u počast nesretnoga čovjeka. Na kraju projekt nije ostvaren jer je nekoliko mjeseci nakon toga mađarskoga pisca zatekla vijest o iznenadnoj smrti talijanskog umjetnika…

Svakako treba uvažiti činjenicu da Krasznahorkai nikada nije spomenuo ime grada jugoistočno od Budimpešte. Također, treba znati da je Merz promovirao Fibonaccijev matematički niz prema zakonitosti kojega se, djelomično, ravnaju i monolozi u knjizi Rat i rat. Isti je niz moguće prikazati figurom spirale koja se širi pa je posve razumljivo da Korinovi sustavni, sve dulji monolozi na kraju vode prema skulpturi u švicarskom muzeju. Neposredno prije odlaska iz Amerike arhivarov će se „niz“ spotaknuti o još jednu arhetipsku figuru – Toranj babilonski. Iznenađeno će konstatirati da su sve važnije povijesne zgrade u središtu svijeta – New Yorku – građene prema njezinoj shemi.

Zbog složena odnosa prema mediju romana László Krasznahorkai pripada u red rijetkih pisaca koji manje ili više radikalno šire okvir književnoga djela. Jedan je drugi muzej – Muzej nevinosti – i Orhanu Pamuku priskrbio člansku kartu za imaginarni klub pisaca „proširenih knjiga“. Naime, turski je književnik potrošio silnu količinu energije i vremena kako bi formu romana transponirao u carigradski muzej. Autor impozantnoga djela 2666 Roberto Bolaño također je duhovno blizak družbi, pogotovo četvrti dio romana u kojem Čileanac niže kroniku ubojstava mladih žena uz meksičku granicu s Amerikom (od 1993. od 1997). Vjerojatno zbog apokaliptičnog obrisa spomenute kronike pokojni je romanopisac i esejist na privatnoj listi istaknutih intelektualaca kojima mađarski pisac otvoreno iskazuje naklonost. Isti je apokaliptični obris, zapravo, bila formula za uspješnu suradnju s redateljem i sunarodnjakom Bélom Tarrom. Njihov posljednji zajednički projekt – Torinski konj – spiralne je forme i djeluje gotovo poput dokumentarca. Zanimljivo je da Nietzscheovo prokletstvo u tom filmu kulminira pojavom skupine putujućih Cigana. Sudbonosni Korinov niz u knjizi Rat i rat kreće s napadom Cigana delikvenata, a tajni rukopis koji je ušio u kaput i ponio na put opisuje veliko hermetičko putovanje od Krete i Kölna pa sve do Venecije, Hadrijanova zida, Gibraltara i staroga Rima. Hermetični je materijal poput paralelne filmske radnje. Neki su književni kritičari na njega pozitivno reagirali, vjerujući kako zagonetni spis nije izmišljen, nego doista postoji. U prirodi pisca Krasznahorkaija, dakako, nema mjere kojom bi se pobijala slična uvjerenja.