Ljubav i zloba na madridskim ulicama

Javier Marias (1951, Madrid) jedan je od najcjenjenijih suvremenih španjolskih pisaca, autor devet romana, prevoditelj, esejist, član Španjolske akademije. U romanu Zaljubljivanja glavna je junakinja Maria Dolz, osamljena tridesetogodišnja urednica izdavačke kuće. Ona već dulje vrijeme, tijekom svakodnevnog ispijanja jutarnje kave u najdražem joj kafiću, svjedoči velikoj zaljubljenosti između dvoje ljudi, koji u istom madridskome kafiću svakoga jutra doručkuju. Maria ne zna tko su ti, prema svemu sudeći financijski dobro situirani ljudi, koje ona zbog njihove očigledne zaljubljenosti naziva Savršen Par, pomalo im zavideći na toj ljubavi. Jednoga jutra, došavši na redovitu jutarnju kavu u kafić, Maria taj zaljubljeni par tamo ne zatječe, a njihov se izostanak ponavlja i idućih dana. Razlog tomu Maria doznaje iz crne kronike novina, gdje na fotografiji brutalno ubijena čovjeka – više uboda nožem od strane napadača na ulici, usred bijela dana – prepoznaje upravo muškarca iz kafića. Praksu svakojutarnjeg ispijanja kave prije posla u tom kafiću Maria nastavlja, i jednoga dana tamo zatječe udovicu ubijenoga te joj prilazi i izražava sućut. One postaju prijateljice, a nakon nekog vremena Maria upoznaje i Diaza Varela, najboljega prijatelja ubijenoga. Maria se u njega zaljubljuje i oni započinju strastvenu vezu, ali jednoga dana Maria slučajno svjedoči Diazovu razgovoru koji budi sumnju u njegovu umiješanost u prijateljevo ubojstvo.

Izd. Profil, Zagreb, 2014.

Dvije su osnovne karakteristike koje obilježavaju ovaj odličan roman – poigravanje očekivanjima (ali ne samo čitatelja nego i likova u romanu) i stilistička virtuoznost autora. Već samim naslovom (koji u izvorniku glasi Los enamoramientos i bolji bi izbor bio Zaljubljenosti jer je bliži izvorniku i u većoj mjeri korespondira sa sadržajem) autor se pomalo poigrava s čitateljem. Ljubav jest žarišna tematska točka romana i mnogi postupci više likova u romanu upravo su potaknuti njihovom zaljubljenošću u nekoga, ali autor na efektan i zapravo neobičan način temi ljubavi kontrapunktira tematizaciju zločina i nasilja, a do zadnje stranice ostavlja nerazriješenim misterij radi li se o zločinu potaknutu ljubavlju, ili pak zločinu iz koristoljublja i zavisti, ili se čak radi o nekoj vrsti pomoći u samoubojstvu, svojevrsnoj eutanaziji. No autor se implicite bavi i problematizacijom samozavaravanja, svjesna ignoriranja činjenica koje bi uživanje u osjećaju zaljubljenosti mogle pomutiti i umanjiti, a osim što je to roman o ljubavi i gubitku, to je i roman o nedokučivosti istine kao i o utjecaju narativnih umjetnosti na naše postupke i načine sagledavanja realnosti.

Marias je svjestan da je ljubav vjerojatno najčešće rabljena tematika u književnosti, i uopće u umjetnosti, pa joj se trudi pristupiti na neočekivan, nesvakidašnji način. S time je povezano i preostalo najizrazitije obilježje romana – već spomenuta autorova stilistička virtuoznost. Jer sugestivnost izričaja i iznimna vještina baratanja riječima te bujnost i razvedenost rečenica koje se nerijetko rasprostiru gotovo cijelom stranicom elementi su kojima autor detrivijalizira tematiku kojom je zaokupljen. To je uvjetovano njegovom strategijom iznevjerivanja očekivanja – prečesto rabljenoj temi Javier Marias prilazi na pripovjedački neočekivan, cerebralan način, služeći se izričajem bližim filozofskom romanu negoli romanu koji pripada u korpus žanrovske književnosti. Intertekstualni sloj to dodatno potencira jer roman za protagoniste ima ljude velikog intelektualnog potencijala koji, kako bi legitimirali teze koje u svojim razgovorima zastupaju, često posežu za citatima iz riznice književnosti i filozofije. Usto Marias, služeći se postupkom intermedijalnosti, roman čini dodatno bogatijim u podtekstu ispisujući posvetu Hitchcocku. Autor motiv sumnje odnosno protagonistove (i čitateljeve) nesigurnosti postiže na način blizak tomu velikanu filmske umjetnosti, u roman inkorporira i paralele s Hitchcockovim remek-djelima (Nepoznati iz Nord-ekspresa, Rebecca i Sumnja), a tu je i neizostavan, a upravo za Hitchcocka tipičan, mekgafinovski motiv (kožni kaput jednoga lika u romanu). Osim analogijama s Hitchcockovim opusom, Mariasova Zaljubljivanja garnirana su referencijama i citatima iz Shakespeareova Macbetha, Dumasova Tri mušketira, a autor na zanimljiv, ali možda odveć doslovan način povlači paralele između iskustava svojih likova i likova iz Balzacova Poručnika Chaberta. Uza sve to, kao vrlo zanimljiva sastavnica romana, nudi se njegov metaliterarni sloj; imenujući protagonisticu – koja je ujedno pripovjedačica u prvome licu – Maria (a autorovo je prezime Marias) i postižući da osjećaj nesigurnosti postaje glavna junakinjina (i čitateljeva) emocija, dodatno naglašena činjenicom da ubojstvo i Diazova uloga u njemu ostaju nerazjašnjeni do kraja, Marias kao da želi ironizirati vlastitu autorsku poziciju, sugerirajući da se Diaz, taj nesvakidašnje karizmatičan lik, oteo autorovoj kontroli i živi svoj život, samostalan, slobodan i nesputan...

Zaljubljivanja Javiera Mariasa izvrsno je književno djelo, a sve njegove slojeve nije moguće iščitati u jednom pokušaju. No višekratnost čitanja recipijentu teško ne pada jer podrazumijeva i višestruko uživanje u virtuozno kreiranim, nesvakidašnje bogatim i sadržajnim, često i višeznačnim, vrlo sugestivnim, lijepim i lucidnim rečenicama.