Kritička duhovnost

Već u transparentnom i polemički nadahnutu uvodnom tekstu (Nomen atque omen ili Umjesto proslova) Antun Pavešković, prozaist, književni kritičar i znanstvenik, očituje se kao demistifikator per eccellenza. On, naime, „zadaću kritike“ vidi u „suradnji i pokušaju ljubavi bez koje nema ni kritike ni istinske kulture“. Njegovi su aduti skromnost u sučeljavanju s drugima, bliskost koja je osnova razumijevanja, ali isto tako je u svojoj kritičarskoj angažiranosti za „razobličavanje gluposti“. Na verbalna i ina spisateljska „nasilja“ profesionalnih literata (homme de lettres), književnika, pisaca, spisatelja, koji bez obzira na „gušt“ čitalačke publike žele promijeniti svijet ili ga još više unakaziti i izopačiti, Antun Pavešković naglašava: „Uostalom, kritika i jest mogućnost pronalaženja smisla i definiranje statusa pojedinoga djela u književnome kontekstu. No smisao se ne može naći tamo gdje ga nema.“

Izd. Naklada Đuretić, Zagreb, 2014.

Antun Pavešković ne mistificira tu hipertrofiranu priču o nasušnoj književnosti u mreži ispolitiziranog domoljublja, u doba globaliziranoga konzumerizma koji zatvara oči pred kontejnerima po kojima čeprkaju ljudi zabrinuti za svoju svakodnevnu lipu. Pa kako onda, pita se kritik, „hodati uspravan i kako biti svoj kada i jedno i drugo tek izlaže glavu, a nismo svi baš, je li, junačine! Uostalom, mediokriteti preživljuju. Junaci su mit, a ne sudbina naroda. Ona je drijemež. Pjesnici u toj žabokrečini trajno su osuđeni na očaj. Premalo nas je da svi budemo junaci, jer oni završe pod zemljom. Previše nas je za pjesnike – ta ne možemo svi u Stenjevac ili u Vrapče.“

Dosljedan kritičkom čitanju, autor ispisuje četrdesetak ogleda u koje su s nadahnutim ironijskim odmakom smješteni hrvatski prozaisti, pjesnici, publicisti, političari i o njima naš kritičar bez „dlake na jeziku“ progovara oduhovljeno, lucidno, informirano, zanimljivo i nipošto dosadno. Zapravo njegova aktivna i nepopustljiva budnost nad hrvatskom književnom produkcijom nadahnjuje željom za čitanjem koje nas približava stvaralaštvu drugih. Kadikad je pišući te kritičke pretpostavke za koje sam kaže da ne podliježu „objektivnosti“, jer ih piše „čovjek od krvi i mesa“, „začinio“ kritičkim opservacijama kojima ne nedostaje cinizam i tu i tamo po koja nesmiljena paradigma koja spisatelje tih tekstova zasigurno „baca u očaj“. Ako je kritika „metafora za čin čitanja, a ovaj čin je po sebi neiscrpan“ (Paul de Man), posebnost i lucidnost kritičkih refleksija nije samo razmišljanje o procesu pisanja i o samu djelu, već ta neiscrpnost, to širenje vidokruga i stanovito „skidanje maski“ govori i o samu kritičaru. O njegovu činu razumijevanja književnih tekstova onih Drugih, a kad je o tome riječ, tu nema propisa ni nužne verifikacije. Kolizija između autora pročitanog djela i komentatora (č. kritičara!) uvijek će biti. U tome je posebnost i dosljednost kritičkoga čitanja…

Uostalom, teško je i nezahvalno pisati o recentnoj književnosti, kao i o sadašnjosti koja još nije nadživjela relevantan povijesni odmak.