Kratka priča metafora je života

João Anzanello Carrascoza, Brazilac, rođen je 1962. u Carvinhosu, gradiću u državi São Paulo. Pisac je i profesor na Escola de Comunicações e Artes Sveučilišta u São Paulu. Na tom je sveučilištu i magistrirao i doktorirao. Objavio je zbirke priča Dias raros, O volume do silêncio, Espinhos e alfinetes, Amores mínimos i Aquela água toda. Njegove priče prevođene su na engleski, francuski, talijanski, španjolski i švedski jezik. Dobitnik je stipendija za spisateljske rezidencije u Ledig House (u Sjedinjenim Državama), Le Château de Lavigny (u Švicarskoj) i Sangam House (u Indiji). Dobio je mnoga priznanja za svoj rad, od kojih vrijedi izdvojiti vrijedne nagrade Jubuti, Guimarães Rosa (Radio France Internationale), Fundação Nacional do Livro Infantojuvenil, Fundação Biblioteca Nacional i Associação Paulista dos Críticos de Artes.

S autorom razgovaramo potkraj svibnja, neposredno uoči njegova dolaska u Zagreb i sudjelovanja na Festivalu europske kratke priče.

Posljednja Carrascozina zbirka priča

Veselite li se dolasku u Zagreb i sudjelovanju na Festivalu europske kratke priče?

Poziv na sudjelovanje na festivalu jako me veseli. I moja se sreća samo povećava zbog velike povlastice koju ću doživjeti u susretu s piscima iz drugih zemalja, i to na događaju koji je već postao tradicionalan i vrlo važan. Obično prethodno nastojim ne imati očekivanja, no već sam sada zahvalan što ću imati prilike provesti nekoliko dana u Hrvatskoj, koja me već i pred sam moj dolazak tretira s mnogo pažnje i ljubaznosti.

Danas ste profesor i pisac. Je li ovim ulogama prethodila uloga strastvenog čitatelja?

Učenje čitanja za mene je bilo zapanjujuće iskustvo. Od tada me ta snaga, koja počiva u činjenici da mogu sam čitati priče kad god poželim, s onim istim užitkom koji sam osjećao kada sam ih slušao, fascinirala toliko da sam, uskoro, poželio i sam napisati svoju priču – želio sam s ljudima podijeliti imaginarni svijet koji sam nosio u sebi. No zatim sam shvatio da postoji nešto još važnije od čitanja priča koje nalazimo u knjigama, a to je čitanje ljudi. I tada sam postao profesor: podučavajući druge ljude naučio sam razumijevati njihove geste i tumačiti ih kao da su riječi te na taj način shvatiti tko su oni, upoznati ih. Prema mojemu mišljenju, svatko od nas je tekst u nastajanju, koji se ispisuje iz minute u minutu.

Brazilska je književnost rođena u suvremeno doba, ali također posjeduje bogatu tradiciju. Gdje započinje vaša ideja književnosti?

Moj prvi susret s literaturom dogodio se, zapravo, zahvaljujući tradiciji i usmenoj predaji. Naime, rođen sam u gradiću u unutrašnjosti Brazila, gdje sam slušao svakojake priče o svijetu sela, koje su proizlazile iz pomiješanih iskustava i odnosa starosjedilaca i Portugalaca. Zatim sam naučio čitati, što mi je omogućilo širi kontakt s europskom, azijskom i sjevernoameričkom literaturom, nakon čega sam nastojao biti čitatelj svjetske književnosti, a ne samo one nastale u mojoj zemlji.

Koliko je suvremenih komešanja i brazilske stvarnosti utkano u vaše pisanje?

Pisac je uvijek taj koji, pričama, u tekst prenosi i opisuje svoje vrijeme, svoju zemlju, avanture koje čovjek doživljava tijekom boravka u svijetu. Pišem o odnosima među ljudima, o svakodnevnom životu, o izazovima živih ljudi na mjestu i u vremenu koje je danas gotovo obvezno prisutno u medijima u obliku vikanja i gunđanja. A tako su nam često potrebne tišina i samoća, pristup koji će nam dopustiti da razumijemo sami sebe, slijedeći vlastiti put.

Kakav Brazil izranja iz suvremenih književnih praksi svojih pisaca? I koliko je prispodobiv hrvatskom čitatelju?

Svijetom kruže mnogi stereotipi o Brazilu, jednako kao što postoje i mnoge izobličene slike Hrvatske koje se reproduciraju na različite načine u brojnim medijima. Jedini ključ koji čitatelju otvara vrata razumijevanja književnoga svijeta druge zemlje, razumijevanja drugog jezika i drukčije kulture njegova je skromnost u pristupu drugom, iz koje se, upravo zbog razlike koja postoji između njega i drugoga, rađa novi način razumijevanja života. Poštovanje prema onome koji se od nas razlikuje otvara mnoga vrata, no i jedna jedina suprotnost može ih sve zatvoriti.

Koliko kratka priča bilježi lica i naličja jedne od najbrže rastućih svjetskih ekonomija, zbilju i mit velegrada i favela?

Književnost ne odražava stvarnost, ona je kritički kreira – barem je takav moj stav. Koliko samo romana i priča može izraziti sve moguće vrste sukoba, bez obzira na to imamo li pred sobom pojedinca ili društvo! Bol ne štedi stanovnike favela, kao ni stanovnike bogatih četvrti.

Što vas privlači kratkoj priči, zašto volite tu formu?

Kratka je priča metafora života: kratka, intenzivna, jedinstvena. Žanr me šarmirao jer me izaziva da izgradim mikrosvemir s nekoliko riječi. Baš kao što je roman rijeka sastavljena od priča, tako je kratka priča potok, potočić koji dolazi gotovo ni iz čega i odlazi u ništa.

Kakvi su likovi kojima dajete pravo glasa u pričama? Koliko vas zaokupljaju svakodnevnosti i uobičajenost?

Svaki pisac ima svoj stil, koji je rezultat njegovih vrlina i sposobnosti i njegovih nedostataka i ograničenja. Ne pišemo ono što želimo, nego ono što uspijemo napisati. Moji likovi žive male, obične trenutke i u njima pronalaze veličinu života. Epifanija se ne pronalazi u rijetkim i posebnim danima, već u svakodnevici.

U dane kada bi mnogi voljeli otići u Brazil, vi putujete u suprotnom smjeru i dolazite u Zagreb! Jeste li nogometni navijač, što mislite o tom divovskom svjetskom spektaklu?

Jako volim nogomet, ali nisam fanatičan navijač. Nogomet, kao i svaka strast, može očarati i razočarati ljude. Brazil nije dobro organizirao Svjetsko prvenstvo. No ponekad volja, želja, potreba i radost življenja koju donosi proživljavanje takva velikog iskustva može prevladati mnoge probleme.

Martina Prokl Predragović