Isidore Ducasse, otpadnik mrka lica

Za hrvatsku je kulturu iznimno važno da u naoko kaotičnom ili populističkom modelu književnoga prevođenja još uvijek postoje idealistički izdavači i prevoditelji s poslanjem, koji su se sustavno a diskretno posvetili popunjavanju praznina svjetske književnosti prenesene u hrvatski jezik. Nakladnik Šareni dućan iz Koprivnice objavio je 2012. u vrsnom prijevodu Zvonimira Mrkonjića pod mudro odabranim i učinkovitim naslovom Maldoror sabrana djela Isidorea Ducassea, glasovitoga pod pseudonimom grof od Lautréamonta. Hrvatskim su čitateljima dosad bili dostupni samo odlomci antologijskih Maldororovih pjevanja (Les Chants de Maldoror, 1869) u prijevodima Radovana Ivšića i Zvonimira Mrkonjića, koji su tek dali naslutiti domete te sablažnjive parodije: u rasponu opisa prirode („Stari oceane… ti si golema modrica na tijelu zemlje“) i „lirskoga“ subjekta („Prljav sam. Uši me grizu. Svinje bljuju kada me gledaju…“), odvija se sustav „košmara koji drži pero“ u nizu fantastičkih preobrazbi, koje najavljuju književnu budućnost provocirajući književnu prošlost.

Izd. Šareni dućan, Koprivnica, 2012.

Hrvatski književni sladokusci sada napokon mogu dobiti potpuniji uvid u jedno od najsloženijih djela svjetske književnosti zavijeno u velove tajni, koje je prerano preminuli francuski enfant terrible odnio zauvijek sa sobom u grob, a što njegov opus čini još većim izazovom za uvijek nova književna tumačenja. Pod skupnim naslovom Maldoror objavljena su autorova Pisma, Pjesme i integralna prozna poema Maldororova pjevanja, uz prevoditeljev pogovor i vrijedne bilješke, koje jezgrovito upućuju na filološke persiflaže Lautréamontove provokacije.

Obrat kao omiljen Lautréamontov postupak dobro će poslužiti u prikazu cjeline koju nudi izdanje Maldorora pa će i obrnuta kronologija pomoći u tumačenju autorovih insinuacija.

Pjesme (Poésie, 1870), poznate i pod naslovom Predgovor jednoj budućoj knjizi (naslov koji nije izvoran), napisao je Lautréamont na zahtjev nakladnika da bi opravdao smjelosti prethodno objavljene poeme Maldororova pjevanja. Strukturirane ironijskim obratima, počevši već od posvete u kojoj Pjesme, suprotno naslovu, naziva svojim prvim proznim djelom, one na početku donose manifestno odricanje od staroga i najavljuju novo poetsko-svjetonazorsko opredjeljenje. To su zgusnute misli, opažaji, očitovanja i ogledi, koji funkcioniraju kao pregled francuske i svjetske književnosti, ponajprije pregled vlastitoga književnog kanona pa utoliko i kao autorova Poetika ili osebujno Pjesničko umijeće. Iako taj drugi dio Lautréamontova opusa može djelovati kao tumačenje i pojednostavljenje Maldororovih pjevanja kao prvoga dijela, ni njega nije moguće čitati doslovno pa se autorovo odricanje od poetike Maldororovih pjevanja u Pjesmama razvidi kao nepouzdano. Ipak, u Pjesmama se istodobno nalazi i ključ razumijevanja nekih od najzahtjevnijih iskaza Maldororovih pjevanja, a ponajprije Lautréamontovo objašnjenje obračuna s romantizmom i začudno uzdizanje francuskih klasika klasicizma 17. stoljeća. Romantizam međutim ostaje autorov poligon za iskušavanje mogućnosti književnosti pa među uzorima izdvaja tri romantičke poeme i tri junaka, Goetheova Fausta, Byronova Manfreda i Mickiewiczeva Konrada Wallenroda kao književne inkarnacije pobune prema kojima je izgradio vlastitu pobunu. Pjesme u cjelini opusa otklanjaju jedan od velova značenja mračnih i nejasnih poruka Lautréamontova „nastranog i pomračenog uma“; u njima pjevač priznaje želju da muči čitatelja i time ga navede da zaželi dobro kao lijek! Utoliko je Lautréamont osviješteni moralist novoga doba pa njegovo pozivanje na Racinea, Pascala i mnoge druge nije nimalo nasumično. No s obzirom na pozornost koju pridaje stilu, nije uputno tvrditi da se odriče prethodnih sadržaja Maldororovih pjevanja, „prevladane“ romantičke sablazni i sotonizma, jer bi i taj potez mogao biti jedna od njegovih figura izokretanja poznatih ili prihvaćenih oblika i sadržaja.

Na sličan se način mogu čitati Lautréamontova sabrana Pisma, koja autora potvrđuju kao načitanu osobu koja se ne razmeće pomodnim književnim kanonima, nego dobro poznaje povijest francuske i svjetske književnosti, koja ima osviješten popis književnih uzora, kao čovjeka kojemu je do književnosti iznimno stalo, koji ima začudno oštar i jasan uvid u suvremenu književnu produkciju i koji u prividnom kaosu najviše drži do stila, do opreke prema prevladavajućem ukusu, opreke koju ne izražava samo sadržajem već i isprekidanom formom, koja samo na prvi pogled može djelovati nesuvislom. Upućena književnim kritičarima, izdavačima, ali i jednom bankaru te jednom živućem klasiku, velikom Victoru Hugou, Pisma razotkrivaju težnju ka književnoj slavi (vječnosti), svijest o neumitnom priznanju koje ga čeka post mortem, ali i vrlo razrađenu etiku i estetiku ukletoga pjesnika od teoretiziranja od književnoga prakticiranja Zla u rasponu od poezije sumnje do proze nade. Najveći romantičari za njega su „Velike-Šuplje-Glave našeg doba“ koji su se „stalnim cmizdrenjem svojevoljno pretvorili u babe“. Nimalo slučajno, Isidore Ducasse obraća se pismom A. Poulet-Malassisu, koji je 1857. bio objavio Baudelaireove Cvjetove zla i u želji da mu približi svoje Pjesme i Maldororova pjevanja razjašnjuje intertekstualne veze s Lamartineom, Hugoom, Mussetom, Byronom i naravno Baudelaireom, predstavljajući Pjesme kao dio svojega opusa u kojemu ispravlja „pogreške“ navedenih prethodnika, ali i pogreške vlastite proklete knjige o Maldororu.

A ta „prokleta“ Maldororova pjevanja danas su antologijski odsječak svjetske književnosti. Pravu slavu doživjela su s nadrealističkim pokretom, koji ih je izabrao kao jedan od svojih uzora. Lautréamontove „bezumne riječi“ obilježene su kao uvrjedljive i sablažnjive, kako sâm kaže, zbog „paklene veličine“, tj. zbog jezovite obuhvatnosti etike naše civilizacije, koju napada sa svih strana.

Prevoditelj Zvonimir Mrkonjić precizno je opisao sadržaj toga uznemirujućega i slojevitoga djela: „Lautréamontov junak i alter ego Maldoror luta svijetom koji ga odbacuje, počinja raznovrsna perverzno maštovita nedjela u težnji da se preko apsolutne pobune osveti Bogu apoteozom zla, a bogati bestijarij ovoga spjeva o kojemu je pisao Gaston Bachelard pokazuje agresivnu, upravo sadističku žestinu kojom životinje doživljavaju fantastične preobrazbe.“ Stoga se Lautréamonta često tumači na liniji tradicije koja započinje s markizom od Sadea, tradicije koja u širem etičkom smislu seže do Alberta Camusa i njegova Pobunjenog čovjeka (L’Homme Revolté, 1951).

Sotonizam, pedofilija, nekrofilija, prostitucija, incest, umorstva, raznovrsne manije i fobije, košmari i fantazmagorije kao igre mašte ili pak hladnokrvni zločini žestok su napad na čitatelja koji je (ob)uhvaćen „smrtonosnim isparinama ove knjige, među kojima će se samo neki znati bez opasnosti osladiti ovim gorkim plodom“, kako upozorava pripovjedač već na početku. Međutim, samo prividno u pozadini tih najuočljivijih gnusnih sadržaja nalaze se Lautréamontova promišljanja o književnom djelu, o strukturi, čitatelju i pripovjedaču (pripovjedačima), s izrazitim kultom forme i veličanjem novoga „racionalizma“. Autoru preostaje tek nada: „I možda će taj jednostavni ideal koji je zamislila moja mašta ipak nadmašiti sve ono što je poezija do danas smatrala najuzvišenijim i najsvetijim.“ Njegova je poetika zagovor slobode i nadnaravnih borbi u kojima će napadati i čovjeka i Boga, sa željom da više ne pripada čovječanstvu. Razularenost posvemašnje negacije i provokaciju protoavangarde nije stoga uputno promišljati tek na temelju jezovitih motiva samo u kontekstu struje „crnog romantizma“, jer je Lautréamontova poetika slojevitija i idejno bitno drukčija. Mladi pisac Isidore Ducasse uzeo je pseudonim „grof od Lautréamonta“ po romanu pučkoga pisca i suvremenika Eugènea Suea (1804–1875) Lautréaumont – i zaista, Maldororova pjevanja uz tradicionalan povišen retorički stil (gotičkoga) crnoga romantizma usporedno i jednakovrijedno rabe maštovite zaplete petparačkih romana iz podliska i različite popularne prozne žanrove. Takva pobuna izmišljenoga grofa od Lautréamonta samo na sadržajnoj razini može djelovati kao bunovan niz isprekidanih slika. Ona je uistinu vrlo promišljeno izokretanje doličnosti svojega vremena i potenciranje svih dosadašnjih izazova ukusa. Autorovo divljenje geometriji zrcali se u figuri usporedbe koja dominira njegovom poezijom sumnje. Kad su nadrealisti za primjer svoje avangardne metode pisanja odabrali Lautréamontova Maldororova pjevanja, jedna od najnavođenijih rečenica i klasik avangardne usporedbe postala je slika iz Šestoga pjevanja: „Lijep kao slučajan susret šivaćega stroja i kišobrana na razudbenom stolu.“

Ta je figura usporedbe, nazočna kroz čitavo djelo, istaknula ponajprije estetiku ružnoće i začudnosti, pronalazeći ljepotu u „sposobnosti uvlačenja kandži u ptica grabljivica“, ljepotu u „neodređenosti mišićnih pokreta u ranama nekih dijelova u zatiljku donjeg vrata“, ljepotu u „vječnoj klopci za štakore, sposobnoj na lov čak i kad je skrivena pod slamom, koju uvijek iznova zapinje uhvaćena životinja i koja sama može uhvatiti neograničeno mnogo glodavaca“, ljepotu u „urođenoj izobličenosti spolnih organa muškaraca, koja se sastoji u razmjernoj kratkoći mokraćovoda i u podijeljenosti ili u odsutnosti njegove donje pregrade, tako da se mokraćovod otvara na promjenjivoj razdaljini od glavića i ispod uda“, i sl. U tumačenju takvoga „halucinantnoga“ djela sazdanoga od dvojnosti u začudnosti potrebno je uključiti i Pjesme, jer su to učinili i nadrealisti, prepoznajući cjelovitost ideja u dijelovima Lautréamontova opusa prekinuta preranom smrću. Uputu za automatsko pisanje ili poetiku ready-madea oni su pronašli upravo u jednoj od rečenica Pjesama, što se nažalost često previđa: „Poeziju bi trebali pisati svi.“ Složenost toga opusa, razvidna tek u cjelovitosti sabranih djela, ipak upozorava pažljivijega čitatelja da nikada ne treba napustiti ironijski odmak, obrat i igru.

Jedan od težih zadataka kulturnih transfera uvijek su bili prijevodi djela koja su iznimke pa i iznenađenja u povijesti svjetske književnosti. U ovom je slučaju zadatak dodatno otežan cjelovitošću dijelova naoko raspršene cjeline, sabranih djela u kojima prevoditelj mora znati zadržati odgovarajuću preciznost nazivlja tijekom čitavoga opusa, ponekad i oprečnoga u svojim sastavnicama. Maldororova pjevanja nižu naoko nepovezane slike, koje međutim zadržavaju koherentan izraz i ritam frenetičnoga monologa. Podjela na šest pjevanja odgovara njegovoj tvrdnji: „Ono što se može reći u pola tuceta strofa, neka se kaže, a onda treba zašutjeti.“ No unutar tih odmjerenih šest strofa, uvrede onodobnom ukusu u britkoj ubrzanoj pjesničkoj prozi izmjenjuju se s epitetičnim, poetskim, izrazito ritmiziranim frazama uznemirujućih i veličanstvenih krajolika, kojima autor tvori začudan sraz kontrastiranih tropa. Poetska proza posvećena stanjima uznemirenosti jednako kao i brzo množenje rečenica hladnoga nasilja i gruboga svetogrđa zvone u hrvatskom jeziku iznimnom srodnošću s izvornikom. Prevoditelji Lautréamontovih poruka uvijek se nalaze pred opasnošću da ih „mračna strana“ povuče u pojednostavljivanje nijansi temeljnih boja autorove „okrutnosti“, no Zvonimir Mrkonjić strpljivo je tragao za postizanjem razlika u sličnosti, osjetno uživao u potrazi za sinonimijom, zadržavajući potreban odmak uz neophodnu mjeru afiniteta prema autorovoj poetici. U jednom nevezanom razgovoru, prevoditelj je „priznao“ da se nad prividno amorfnom masom osebujnih negacija namučio, ali i zabavio, što je vidljivo na brojnim mjestima prijevoda, a što odgovara i nesumnjivom duhu zabave i veselja autora u konstrukciji dotad nezamislivih napada na ljudsko društvo, a posebice grubih napada na svoje „herojsko-burleskno doba“. Kao jedno od takvih epizoda ističe se prizor u samostanu-bludilištu u kojemu se razigrala autorova mašta u rasponu motiva „krvi i sperme“, a s njome i prevoditeljeva dosjetljivost. Potrebno je dodati i iznimnu kvalitetu palete nijansiranih rješenja, primjerice u minijaturi prijevoda na prvi pogled „obične“ rečenice: „Iako bez uzbuđenja, krasnoslovit ću punim glasom ozbiljnu i hladnu strofu koju ćete sad čuti.“ Krasnosloviti punim glasom (déclamer à grande voix) sadrži pravu mjeru prevoditeljeve odluke kojom se postiže prijenos autorove kaleidoskopske igre, kojom se proza prelijeva u poeziju, a gruba deklamacija u uzvišeno krasnoslovlje.

Dosad je u Hrvatskoj općoj enciklopediji (2005) za naslov glavnoga Lautréamontova djela stajao oblik Maldororovi spjevovi, iako su oni već postojali prevedeni u fragmentima u Antologiji francuskoga pjesništva (1998, Z. Mrkonjić i M. Tomasović) pod naslovom Maldororova pjevanja. Maldoror kao sabrana Lautréamontova djela otklanjaju svaku sumnju u opravdanost prevoditeljeva opredjeljenja i omogućuju da se beskompromisni protest i apsolutna pobuna Isidorea Ducassa u Maldororovim pjevanjima upozna i kroz iznenađujući „kompromis“ kasnijih Pjesama i „razotkrivanja pravih namjera“ u privatnom epistolariju. Pjesme i Pisma možda natjeraju čak i najsablažnjenijega čitatelja da se vrati Maldororovim pjevanjima i pročita ih kao „pljusku otrježnjenja“ povijesti svjetske književnosti, od koje obrazi žare, ali se pogled izoštruje. Dosad su o grofu od Lautréamonta zamjetljivije pisali Radovan Ivšić i Vinko Grubišić, znakovito obojica sa stanovitim iskorakom iz hrvatske „matice“, koja ga nije mogla čitati na hrvatskome jeziku, te Danijela Bačić-Karković koja je uočila paralele Lautréamontova djela i Isušene kaljuže Janka Polića Kamova. Sada su stvoreni preduvjeti da Lautréamontov hrvatski Maldoror potakne nove hrvatske stručnjake da ga postave na mjesto koje već odavno zauzima u svjetskoj književnosti zapadnoga kruga.