Čegec u pet pojmova

Iako je doslovnost u govoru o pjesništvu najmanje produktivna, pa i suprotna komunikaciji koju ono pretpostavlja, naslov izabranih pjesama Branka Čegeca Unatrag treba doslovno shvatiti. Knjiga je doista organizirana unatrag. Kronologija nastanka i tiskanja tekstova prati se od sadašnjeg trenutka prema početku, a vjerno ju slijedi i paginacija – izbor se otvara na 232. stranici predgovorom Oslobađanje očiju (koji je dakako žanrovski označen kao pogovor) izbornika Miroslava Mićanovića, a zaključuje bilješkom o autoru na 2. stranici. Takvu organizaciju knjige koja sabire, raspoređuje i implicitno vrednuje jedan pjesnički opus moguće je shvatiti kao manje-više zgodnu dosjetku, ali i kao promišljenu gestu koja na svoj način svjedoči o autorovu i izbornikovu odnosu spram poezije, govoru o njoj i mogućnostima njezina arhiviranja. U oba slučaja naglašava se važnost sadašnjeg trenutka kao točke s koje se osvrće na učinjeno i iz koje se osmišljava prošlost. Usredotočimo li se na pjesnika, najbliža mu je zadnje napisana pjesma, ona potvđuje da je pjesnik i obećava da će još pisati. Usredotočimo li se na literaturu kao umjetničku praksu, osmišljavanje opusa ili književnosti u cjelini s kraja omogućuje izdvajanje onih tekstova koji su čitatelju najbliži i s kojima taj čitatelj uspostavlja najintenzivniji odnos. Većina obilježja koja smo skloni pridijevati literaturi (čitljivost, aktualnost, kvaliteta i sl.) kontekstualne su naravi, ovise o čitatelju, trenutku i politici čitanja.

Izd. Meandar, Zagreb, 2014.

Mićanovićeva inventura Čegecova pjesništva počinje pjesmom Kontrarevolucija, koja prikuplja šarenilo svijeta, supostavlja jedne do drugih prizore, fragmente i predmete koje ujedinjuje ritam megalopolisa, pjesmom čiju kompoziciju obilježava nabrajanje, a smisao ironijska gesta lirskoga subjekta. Narečenu inventuru zatvara pjesma itd, kojom dominiraju geometrijski likovi (kružnice i pravci), a u njih ili na njih smještene su riječi koje bivaju lomljene, rastavljane na slogove, dovođene u odnos s glasovno sličnim (a značenjski udaljenim) riječima, prokazivane igrom malih i velikih slova, anagramiranjem i sl. Između tih dviju pjesama smješten je izbor koji uključuje 102 pjesme iz sedam Čegecovih zbirki – Pun mjesec u Istanbulu (2012), Zapisi iz pustog jezika (2011), Tamno mjesto (2005), Ekrani praznine (1992), Melankolični ljetopis (1988), Zapadno-istočni spol (1983) i Eros-Europa-Arafat (1980). Između tih dviju pjesama pomalja se lirski svijet bogat raznolikim senzacijama, prizorima, tehničkim i spoznajnim varijacijama. O važnosti i utjecaju trenutka čitanja na svoj način govori i statistika, tj. broj uvrštenih pjesama iz pojedine zbirke. Slijedeći višestruko sakralizirano načelo „unatrag“, statistika izgleda ovako: 22 – 23 – 19 – 14 – 11 – 7 – 6.

Odmah valja kazati: izbor Miroslava Mićanovića vjerno prati razvoj Čegecova lirskog opusa, reprezentira sve njegove važne dionice i rukavce. Dapače taj je izbor toliko poman i lucidan da je izabrane pjesme pretvorio u uzbudljivo štivo, u čitanku koja se polako odmotava pred čitateljem, a u njoj se pritom kristaliziraju autorove svjetonazorske, poetičke i stilske konstante. Dok sam čitao pojedine Čegecove zbirke, gdjegdje mi se činilo da njegov opus ujedinjuje gotovo oprečne poetike, tj. da mu je svojstvena unutarnja polemičnost. Mićanovićev izbor sugerira naglašeno drukčije iskustvo: razlike su uglavnom sintaktičke (tiču se tehnike pjesme i njezinih uporišnih postupaka), a semantički riječ je o koherentnome pjesništvu koje se od početka gradi oko istih tematskomotivskih čvorišta (erotika, politika, svakodnevica, literatura, emocionalnost subjekta i sl).  Ta se čvorišta iz zbirke u zbirku obnavljaju, dorađuju i različito sjenče.

Ako bih u nekoliko pojmova trebao sažeti iskustvo čitanja Čegecova pjesništva, pa i njegove konceptualizacije u knjizi Unatrag, prvih pet pojmova bili bi: presvlačenje, angažman, praznina, esejističnost i aforizam. Pojašnjavajući svaki od njih, nastojat ću ponuditi moguće razumijevanje tog nedvojbeno bitnog opusa recentnoga hrvatskog pjesništva.

Riječ za kojom je posegnuo sam Čegec u naslovu kritičko-esejističke knjige o pjesništvu sedamdesetih – Presvlačenje avangarde (1983). Uvjeren sam da ta riječ metaforički može prikupiti različite aspekte njegova pisanja. Govori li se o formalnom izgledu lirskog rukopisa, konkretist Čegec, koji se na početku usredotočio na destrukciju tradicionalnog i konstrukciju novoga poetskog koda, koji je predano radio na avangardističkoj tehnici i mehanici pisanja, presvukao se najprije u postmodernista koji favorizira diskurz eseja ili pjesme u prozi da bi na koncu odjenuo odoru dosjetljivoga promatrača i komentatora koji neumorno proizvodi nove slike. Govori li se o karakteru njegova lirskog pisma, Čegec ga otpočetka povezuje s drugim komunikacijskim (osobito umjetničkim) praksama. Intermedijalno presvlačenje teksta uključuje otvaranje prema popularnoj glazbi (uopće popularnoj kulturi), prema iskustvima videa, filma, stripa, grafita i sl. U tim su se dodirima i presijecanjima otvarali poticajni prostori komunikacije i nastajanja novih značenja. Presvlačenje zapravo pretpostavlja iskušavanje različitih strategija pisanja, propitivanje komunikacijskih iskustava koja to pisanje mogu oplemeniti. U najboljem smislu presvlačenje zapravo znači mijenjanje, preobražavanje, kretanje.

Branko Čegec je angažiran pjesnik. Mićanović je to u predgovoru/pogovoru sasvim precizno formulirao: Čegecova je temeljna pjesnička namjera „interveniranje u postojeće stanje stvari, odnosilo se to na jezik u mreži poetičkih postulata, modela ili na dogovoreni odnos između autora – čitatelja – kritike“. Iako se (kako već spomenuh) može činiti da su njegove zadnje zbirke bitno različite u usporedbi s prvima, povezuje ih, i to izrazito, upravo njihova angažiranost. U jednom je intervjuu sâm autor kazao da vjeruje kako su politika i seksualnost najvažnije koordinate u ljudskom životu – politika čovjeka određuje na socijalnoj, a seksualnost na privatnoj razini. Pritom je istaknuo da je „najvažnije da književnost reflektira svoje vrijeme“ te da vjeruje da su njegove knjige to i činile. I doista jesu. O tome svjedoče već naslovi prvih zbiraka: Eros – Europa – Arafat i Zapadno-istočni spol.  Ideologijski se diskurz u njima prokazuje elementima erotskoga, npr. u izričajima „rudi rumen argument tvoje apstraktne dojke“, „nexus mnogih guza s lijeva, slijeva se, slijeva se“ itd. U tim knjigama Čegec je kao autor zaokupljen upravo onim što je kao kritičar vidio temeljnom odlikom avangardnog književnog eksperimenta: „traženjem na relaciji od ruba do ekstrema; od rubnih mogućnosti kanoniziranih formi do ekstremnih oblika egzistentnosti pjesničkoga jezika“. Erotski nagon za negacijom ponudio je tekst koji je gotovo računao s čitanjem kao potragom za taktilnim odnosom s jezikom. U predzadnjoj zbirci Zapisi iz pustog jezika Čegec uporno, u različitim kontekstima i s različitim smislovima, ponavlja riječi kurac, pička, pizda, jebanje i sl. Uz pojavne oblike glagola biti, to su najčešće riječi u knjizi. Njihova čestotnost vjerojatno govori o tome da autor ustrajava u odmicanju od oficijelnog jezika i prirođene mu pristojnosti, eufemističnosti i krutosti, da u srazovima oficijelnog i neoficijelnog traži prostor vjerodostojnijeg i smislenijeg govora. Po mnogim odlikama svoga mišljenja i pisanja Čegec je poeta politikon. On ustrajno govori o ideološkim kontekstima, o stanju stvari. Njegova je klasična gesta – artikulirana (ali i estetizirana) revolucionarnost, upravo polemičnost. Čitatelj u pojedinim ulomcima tih tekstova može zateći rečenice, događaje, situacije i likove s aktualne društvene pozornice. Npr.:

– na amplitudama reformi od / šuvara do strugara

– MARŠ U PEČALBU STOKO / SITNOG ZUBA

– lekcija na stadionu, druga liga / zapad: neukusni mamci i mamići uveoci popadaju na koljena: četiri očenaša / i zdravomarija

Kako priliči poeziji, njezinu utjecaju i poziciji među diskurzima, Čegecov se lirski angažman usredotočuje na prokazivanje anomalija u stvarnosti njegova subjekta. Sredstva te borbe nisu parola ili poklič nego sarkazam i ironija.

Pojam koji je u podtekstu čitava Čegecova opusa. Od prigode do prigode pjesnik nas suočava s prazninom stvarnosti, prazninom jezika, prazninom koja je posljedica subjektove želja za samoostvarenjem. Praznina je neizbježna posljedica svakog nepristajanja na konvencionalnu egzistenciju. U zbirci Ekrani praznine Čegec ispisuje svojevrsni dnevnik praznine kao jedino originalno iskustvo koje posjeduje. Obilje informacija i šarenilo trenutačnih slika koje svakodnevno nude televizija, video ili kompjutor ne dopušta njegovu subjektu da prepozna vlastite pokrete, radnje, misli i riječi. Sve završava na ekranu, a ekrani su posvuda. Privatnost i individualnost potpuno su poništene i pretvorene u stereotipe. Svijet u kojemu taj subjekt živi svijet je u kojemu se čak i užeglo pivo čuva na 16-milimetarskim vrpcama. Pred falsificirajućim okom kamere bez reda i razloga defiliraju konzerve, vodopadi, zvuci r’n’r’, pročitane knjige, gola stegna pjevačice, Hollywood, coca-cola, silikonske grudi i gomile novoproizvedenoga kiča. U tom celuloidnom svijetu, u kojemu je sve uškopljeno, jedini falusoidni simbol postaje mikrofon. Uvodna pjesma zbirke Mirisna antologija praznine prikuplja dio inventara praznine: zaborav, radost, tugu, prepoznavanje, smrt, rasap i potragu za novim značenjima.

Lijepo tijelo oblikuje rečenice patetičnih sjećanja

Bio sam samo dječak koji izlazi iz provalije  istoga i

nesigurno sastavlja mozaik tužnih pejzaža  djetinjstva.

U susret su dolazila blistava prostranstva literature:

Od Karla Maya do Matoša,

Od Džive Bunića Vučića do Rimbauda, Pounda, Celana.

Handkea i Tomaža Šalamuna.

Svaka dionica bila je nova radost.

Zatim tuga.

Praznina.

Svaka nova knjiga bila je nova i surova amputacija.

Prizori prepoznavanja i prizori smrti

u vrtlogu sjedinjenja.

Iščezavali su kamenčići mozaika u dugom a konačnom nizu.

U zadnjem stadiju rasapa trebalo bi upisati nova značenja.

Trenutačno sam u potrazi za njima.

Praznina je u toj knjizi predočena kao krajnje stanje duha subjekta koji više ne može izgovoriti nijednu svoju rečenicu, koji se pokušava dozivati i dohvaćati u recikliranju i preraspoređivanju fragmenata tuđih akcija i vlastite prošlosti (ako takvo što uopće postoji). Kada Čegec progovara o praznini, ta tema, taj osjećaj dio je općeg stanja duha – tematiziraju ga pisci i teoretičari od Handkea, Maleša i Makovića do Gilesa Lipovetskog i postmodernih mislilaca.

Prozni tekst Kratka povijest nijemih boja iz zbirke Ekrani praznine višestruko je hermeneutički potentan. Tekst fabulira činjenicu da su jednog ljeta čuvari reda bijelom bojom prekrili grafite u gradu, ali je preko noći na steriliziranom zidu sijevnula nova neposlušna rečenica – KRV NIJE KREČ. U tom činu anonimnog sprejera Čegecov subjekt prepoznaje i vlastiti protest protiv pretvaranja zida u ekran praznine i mogućnost stvaranja alternativnog nevidljivog pisma. To nevidljivo pismo približava se i na kraju uobličava u poetski esej ili – kako sâm zapisuje – u „tužni jezik eseja“, a posebice obilježava zbirke Melankolični ljetopis i Ekrani praznine. Karakterizira ga među inim epitetizam – sjećanja postaju „patetična“, pejzaži djetinjstva „tužni“, more „crno“, pogled „tup“, trikovi ništavila „raskošni“. Našavši vlastitu rečenicu, Čegecov subjekt oblikuje melankolične zapise u kojima tematizira ludilo svakodnevice. Zvonko Maković o toj rečenici piše:

U najboljim primjerima (...) kao da osluškujemo pronađeni govor, točnije duge monologe handkeovskog Kaspara nakon što je spuštena zavjesa, nakon što je spoznao značenje jezika i funkciju rečenice. Hoću reći kako Čegec, otkrivši rečenicu, nastoji je iskoristiti kao oruđe kojim se osvaja prostor oko sebe. Prostor je do kraja ispunjen autorovom prisutnošću, njegovim sjećanjima, pogledima, licima koja voli, promatra, isključuje... Ta sveprisutnost pjesnikova Ja postaje osnovnom literarnom građom.

Esej je formalno (nerijetko i značenjski) neukrotiv, krije „neprobojan krug opasnosti“, prilagodljiv je autorskoj mjeri, bez teškoća slijedi promjene raspoloženja, podatno prima i patetičnu rečenicu i metajezičnu informaciju, i retorički ukras i nerazumljivo mucanje, i pripovjednu minijaturu i potrebu za šutnjom. A sve se to pojavljuje u Čegecovoj lirici. Esejističnost od Ekrana praznine postaje bitna odlika Čegecova pisanja. U njoj se susreću stvarnost i fikcija, psovka i poetizam, zid i grafit.

Važan stilem Čegecova pisanja. Postupak kojim oblikuje retorički atraktivne, a semantički snažne poruke. Njegovi stihovi ne bježe od procjena i ocjena. Dapače u njima je moguće naći obilje priručnih maksima i slogana koji detektiraju stanje i čitatelju nude posve oblikovan svjetonazor. Oni su u pravilu „upakirani“ u paradoksalne, igrive rečenice poput:

– trte su utrte forme

– najljepši je jezik koji ne razumiješ, / u njemu je istina i budućnost

– NEKI POJEDINCI SU DJECA, DRUGI SU REVOLUCIJA

– što je revolucija? / mnogo seksa i malo estetike.

– kapitalizam ne trpi ravnotežu

– GALAMA FORMIRA SLIKU SVIJETA. STVARNOST JE BEZ ARGUMENATA.

Iskošena sentencioznost ovih izričaja podcrtava kritički potencijal Čegecova lirskog idioma. Globalni potezi i velike riječi (povijest, revolucija, država, politika) pokreću sitni vez pjesnikove ironije i sarkazma.

Pet izdvojenih pojmova govori dakako o mome uvidu, mojoj percepciji, mojoj čitateljskoj moći i sljepoći. Netko drugi bi – čitajući Unatrag – unatrag i unaprijed, uzduž i poprijeko, čitajući ga pomno i polako, vjerojatno posegnuo za sasvim drugim pojmovima. Uostalom i meni se su se po glavi vrzmali još: fotografija, ironija, meandar, melankolija, nabrajanje, poetizacija privatnosti, putopis itd. U svakom slučaju onima kojima je poezija i kruh i vino preporučujem da s Čegecom zaplove Unatrag.