Argentinski pisac César Aira u romanu Varamo pripovijeda o neobičnoj sudbini jednog državnog službenika u Panami, pedesetogodišnjeg Varama, koji u jednom trenutku svog nimalo poetičnog života (ničim izazvan) ispisuje zlatne stranice moderne hispanoameričke poezije. Kuriozitet proizlazi iz činjenice da taj Varamo nikada prije nije napisao ni jednog retka. Izbjegavao je knjige, na poeziju nije obraćao pažnju, lijepa mu je književnost bila i ostala izvan vidokruga. No, dan kada se u njemu oslobodio genij ipak je nosio klicu skore eks­plozije; nakon što je na kraju radnog dana podigao plaću, Varamo uviđa da je isplaćen u lažnim novčanicama. To je njegov prvi dodir s krivotvorinom koja ga očarava i užasava istodobno, ali kolebljiva narav i strah od mogućih problema sa zakonom guše u njemu bilo kakvu reakciju.

Mnogi događaji izgledaju kao puki slučaj samo zato što smo robovi uvriježenih mnijenja, između redaka poručuje César Aira. Tako je i s remek-djelima koja uvijek imaju svoju povijest, svoje prethodnike i svoj estetski i psihološki kontekst. U tom je pogledu znanost vrlo principijelna: ništa ne začinje nešto, osim ako nije riječ o žudnji koja retroaktivno postavlja uzrok. No, Lacanovo učenje bi nas sad suviše udaljilo od grada Colona po čijim ulicama baulja budući poeta, opsjednut mislima o krivotvorini u džepu. Božanske inspiracije naizgled nema ni u tragovima. Opisujući ono „ništa“ iz čega će proisteći remek-djelo, pisac César Aira diskretno se ruga povijesti književnosti, odnosno njezinoj potrebi da ukalupljuje proizvode ljudskog duha. Zato se u jednom trenutku Aira pita: što će struka reći o Varamu, čije je djelo jedno od najsvjetlijih trenutaka u povijesti južnoameričke književnosti? Kako će objasniti to da je baš taj aparatčik bez ikakvih književnih referenci iznjedrio jednu takvu poemu? Gdje ga smjestiti, na što nasloniti i s kime ga dovesti u vezu? Je li „slučaj Varamo“ presedan koji će unijeti zbrku u teoriju?

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2013.

César Aira, dakle, kreće od posljedice koja traži svoj uzrok. Posljedica je, naravno, slavna poema, a jednodnevna priča o njezinom autoru nije ništa nego potraga za tim famoznim uzrokom. Tako se Varamo na putu do besmrtnosti susreće s brojnim događajima koji, među ostalim, oslikavaju bizarnu stranu mlade „kanalske“ države, odnosno njezinog glavnog grada Colona u koji je izgradnja tjesnaca privukla međunarodne pustolove i švercere. Situacija u zemlji je dekadentna, a vlasti se bave organiziranjem auto-relija na kojima cilj nije stići prvi, nego što je moguće duže održati jednoličnu brzinu od 80 kilometara na sat. Ima tu još mjesnih zanimljivosti, no za poantu romana važno je reći da u zemlji cvjeta crno tržište knjiga. Panama, oaza bezakonja, piratizira svjetske hitove, a tržište gladno jeftinih knjiga guta i domaću produkciju ljubavnih i krimi-romana. Slučaj je htio da baš u birtiji nadomak kuće Varamo naleti na trojicu takvih izdavača koji mu predlažu da do sutra napiše bilo što, garantirajući mu brzu i solidnu zaradu. I tako, došavši kući, naš junak sjeda za stol, no umjesto lakog štiva iz Varamova pera te noći proizlazi Pjesma nevinog djeteta, ingeniozna poema koju zna svatko u srednjoj i južnoj Americi, barem u registru Airine fikcije.

Ovaj kratki roman jednostavne strukture mogao bi se predstaviti kao eksperimentalna satira u kojoj glavnu ulogu ima pisac. Njegovo neprekidno upletanje u radnju, komentari i dodatna razjašnjenja nedvojbeno pomažu razvoju teze, no istodobno ne dopuštaju likovima da se oslobode papira. Zbog toga roman djeluje vrlo artificijelno. Sva pripovjedačka snaga usredotočena je na lik Varama kojeg pisac drži pod strogim režimom kontrole, dok potraga za uzrokom njegovoga genijalnog čina mjestimice previše napreže tekst, pa na momente se čini kao da čitamo traktat, a ne roman ili novelu. Aira je najbolji kada opisuje usputne stvari, naročito u slikanju panamskog društva s njegovim anomalijama i stranputicama i da se nije toliko dao u „izvođenje uzroka iz posljedice“, tekst bi možda imao više šarma. Ovako čitatelj cijelo vrijeme ima dojam da sudjeluju u jednoj rafiniranoj literarnoj vježbi u kojoj autor više drži do stila nego do učinkovitosti same igre. No, prihvatimo li tu vrstu užitka u tekstu, Varama ćemo ocijeniti visokom ocjenom, iako ostaje činjenica da je za roman potrebno više od teze, zaigranog uma i vrhunskog stila. Istina, Argentinac Aira ima puno utakmica u nogama. Do svoje 65. godine objavio je osamdesetak proznih djela (u prosjeku gotovo jedno i pol godišnje) i ovo je njegov prvi izlet u hrvatski jezik posredstvom odličnog prijevoda Dore Jelačić Bužimski, a u izdanju zaprešićke Frakture.

Ulomak iz romana

Naš junak imao je hobi. Vlastiti put za bijeg iz pretežno melankoličnog i nezadovoljavajućeg postojanja. I kad je napokon shvatio da je bilo uzaludno nastojati zaspati tijekom dana, ustao je i uputio se u svoj radni kutak u nadi da će mu to malo popraviti raspoloženje. Nakon svega, nije imao što raditi. Nagla pojava tih dviju novčanica najmanje je mogla suspregnuti njegove brige oko protoka vremena. A vrijeme se iznova nametalo. Na jednom stolu stajala je posudica s ribom od kojih petnaest centimetara, jednom od onih žućkastih riba iz Kanala koje su nazivali mutantima, premda ta preobrazba, ako je i postojala, nije bila vidljiva golim okom, jer je riba hitro plivala. U velikoj kutiji s pregradama nalazilo se nekoliko boca s kiselinom, zatim cijevi, kateteri i instrumenti za rezanje i probadanje. Odmjerio ih je pogledom ljubomornog vlasnika, ali je svrnuo pozornost na neku vrstu kartonske makete u nastanku koja je počivala na stolu. Škare, konci, ljepilo i sveopći nered kartonskih isječaka upućivali su na mnoge prethodne skice u potrazi za oblikom; sama maketa, s obzirom na stanje u kojem se nalazila, otkrivala je da forme još uvijek nema na vidiku. Naumio je izraditi glasovir. Ali kako izgleda glasovir? Naravno, nije imao model pri ruci i nedostajalo mu je vizualno sjećanje. Slutio je da se kao i većina rukotvorina zacijelo sastoji od kocaka umetnutih jedne u druge. No time ništa nije postigao, jer je glavno pitanje bilo kako ih umetnuti. Unaprijed je bio uvjeren da savršeno zna kako izgleda glasovir. Svatko je to znao. Budući da nije bilo važno da to bude do detalja savršen glasovir, već samo da podsjeća na glasovir, a svakoga bi podsjećao već i sami shematski oblik, bio je uvjeren da se radi o laganom zadatku. Stoga je ostao zbunjen kada je nakon uzastopnih i marljivih pokušaja u rukama otkrio predmet koji čak ni njemu, koji je to znao, nije nalikovao na glasovir.

Hobi mu je bio prepariranje malih životinja. Uhvatio se toga u ne tako nezainteresiranom duhu kako se obično posvećuje hobiju, nego s namjerom da nešto dodatno zaradi kako bi upotpunio oskudnu plaću. A kad bi plaća pristizala u krivotvorenim novčanicama, koje bi ga odvele u zatvor čim bi ih poslao u optjecaj, morao bi ovisiti o neizvjesnom prihodu od spomenute djelatnosti. Prepariranje nije lagano, pogotovo za nekoga tko nikada nije imao nikakva doticaja s tim poslom niti poznaje ikoga tko se time bavio. Nisu postojale knjige o tome, a ako i jesu, nikada nisu stigle u Panamu. Stoga je sve morao osmisliti na svoj način, primitivnom metodom pokušaja i pogrešaka. Najviše ga je obeshrabrivalo to što su se u tom slučaju pokušaji protezali u neizmjerne širine, na područje između života i smrti i još podosta onkraj njih. Da bi nevolja bila veća, to je bila jedna od onih stvari koje moraju biti dobro napravljene ili ih se ne isplati raditi, jer su nepotrebne; pogotovo ako ih je nakanio prodati, morale su na koncu posjedovati neke vrlo izrazite kvalitete koje nadilaze sam proces proizvodnje. Morale su lijepo izgledati, blistati, biti prirodne, u prepoznatljivom položaju, cjelovite, odnosno na kraju su morale izgledati kao što su izgledale na početku, prije no što ih se dohvatio. I sva obilježja života, iako im je bio oduzet pokret, bila su pretjerana, osim što se nikada nije moglo sa sigurnošću utvrditi o kojim se obilježjima radilo.