Slikarstvo je nešto najuzbudljivije u mome životu

Đuro Seder jedan je od najvećih živućih hrvatskih slikara. Njegov dugogodišnji put u svijetu likovne umjetnosti obilježila su iskustva zagrebačkog enformela, Gorgone, pa potom ponovnog otkrivanja pikturalne snage, energičnoga poteza i kolorističkoga intenziteta. Slikarstvo se posljednjih petnaestak godina okreće od asketizma i stvaralaštva koje naglašava sam proces rada ka sve većem interesu za tradicionalne aspekte te umjetnosti. Ponovno nije sramota uživati u slici, u njezinu tkanju i u bujnosti za koju taj mediji ima potencijal. U Sederovu atelijeru na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, u kojemu je nekada radio Marino Tartaglia, pitali smo ga kako gleda na taj i na druge fenomene današnjega svijeta.

Snimio Emil Fuš

Svjedoci smo ponovnoga buđenja interesa za slikarstvo, za vještinu i tehniku. Kako tumačite taj interes?

Ja se slikarstvom bavim već jako dugo, tako da me odveć ne dira je li umjetnička scena bliža ili dalja samu slikarstvu, jer moja je brazda već dugotrajna, duboko ucrtana, u njoj se krećem i u njoj živim. Meni se svjetska likovna scena čini vrlo kaotičnom, kao i suvremeni život. Kultura i umjetnost odraz su toga stanja i tih previranja. Ne čudi me da se za slikarstvo, vrlo staru i respektabilnu tehniku, interes u jednom trenutku izgubio i da se sada vraća. Meni je jako drago što mlađi ljudi žele u tom metieru pronaći sebe. To se događa u mojoj najbližoj okolini, na Akademiji, gdje je interes za taj medij sve veći i veći. Nisam teoretičar umjetnosti, pa ne bih mogao spekulirati o razlozima.

Je li ponovno oživljavanje slikarskoga umijeća reakcija na višegodišnje ustrajavanje na umjetnosti kao dosjetki?

Zaista, danas je dosjetka u umjetnosti postala nužna i, što je još gore, sama sebi dostatna. Dovoljno je pronaći predmet ili konstelaciju dva ili tri predmeta koji izazivaju smiješak ili osnovno prepoznavanje da bi se to nazivalo umjetnošću. Još mi je smješnije da su se ljudi koji to rade od prvoga dana proglašavali umjetnicima. Vrlo je lako moguće da je došlo do zasićenja u svijesti mladih ljudi. Ljudi osjećaju egzistenciju kao cjelinu bitka ili bića, a to se ne može iskazati pukom dosjetkom.

Jesu li godine ustrajavanja na idejama i dosjetkama snizili kriterije i kod likovnih kritičara i kod umjetnika?

U svakom slučaju kriteriji su se poprilično poremetili. Često se čitaju hvalospjevi o nečemu što možda nije vrijedno velikih pohvala. Lako je moguće da je ta vrsta ležernosti u stvaralaštvu pokolebala kriterije u umjetnosti i umjetničkoj kritici.

Je li kritika prije bila stroža?

Možda ne stroža, ali usmjerenija na više elemenata u umjetničkom djelu. Čak i na metier. Sposobnost svladavanja tehnike danas je u kritici nevažna, bitno je samo naći „glavni udarni zvuk“ i to je dovoljno. Kritika je promijenila svoje aparate i često se prelazi preko vrijednih stvari koje su dobro napravljene, jer kako je nešto napravljeno više nije važno, dok se prije i o tome vodilo računa. Ne želim reći da je to najvažnije, ali treba i tomu posvetiti pozornost.

Što vidite kao najveći problem današnjega stvaralaštva?

Problem je čovjek, vrijeme u kojemu živi i duh vremena, koji je duboko tragičan. Sve je usmjereno brzini, proizvodnji i prodaji i sve vrijeme okrenuto profitu. To je po mome mišljenju novo božanstvo, biblijsko zlatno tele. Bitak, svrha i smisao života, pa i sam čovjek, zamijenjeni su dobitkom, materijalnim stjecanjem, kojem je sve podređeno. Taj duh vremena koji svi osjećamo utječe na umjetnost i u mnogočemu je destruira. Neki umjetnici reagiraju, ali cjelina je čovjekova opstanka ugrožena, pa i njegova duhovnog opstanka, u što pripada umjetnost.

Mislite li da se neki umjetnici danas toliko prilagođavaju tržištu da rade djela ne zato što ih osjećaju, nego zato što ih mogu prodati?

Nažalost, toga imamo oko sebe jako mnogo. Velika imena najčešće su veliki kičeri i veliki trgovci, poput Jeffa Koonsa. Oni se pokrivaju velikim umjetničkim značenjem, ali to su beskrajno i ciljano skupa djela koja teže jedino zaradi.

Može li se reći da je cijeli galerijski sustav zapada podređen profitu, a ne umjetnosti?

To je možda preteško reći, ali kad vidimo neke primjere, poput Damiena Hirsta, čini se da je upravo tako.

Anticipirali ste „povratak slici“ još tekstom Mogućnost slike iz 1981?

Do toga je došlo posve spontano, iz vlastite reakcije na vlastitu poziciju. Prije toga gotovo sam četrnaest godina ustrajavao na gotovo asketskom slikarstvu, gotovo samo crnom bojom. Bilo je to doba minimalizma koje često povezuju sa Gorgonom, no to je posljedica samo moga unutrašnjega stanja. Ustrajavanje na monokromnoj tišini bilo je tek trpljenje muke života putem slikarstva, života mladog čovjeka i njegovih dilema. Nakon toga spontano sam došao do zaključka da mi je toga dosta, da se više s time dalje ne može. Vratio sam se slikarstvu jer je ono oko mene i u meni bilo trajno prisutno. Slikarstvo je bilo nešto najuzbudljivije u mome životu, nešto čemu sam se silno divio. Zato sam naprosto pustio vlastite sklonosti da progovore – bez mnogo filozofije i bez ikakva programa, osim činjenice da želim slikarstvo.

Je li to bilo odbacivanje, kako bi rekao Gundulić, „poroda od tmine“ ili samo nastavak izražavanja istim jezikom?

Da, ostao sam u mediju iz kojega nikada nisam izašao, samo sam ga rasvijetlio, otvorio emocijama, senzacijama boje.

Kako je izgledalo sazrijevanje umjetnika četrdesetih i pedesetih u Zagrebu? Po čemu se razlikuje od današnjega?

Bilo je posve drukčije nego danas. Upisao sam Akademiju 1946, neposredno nakon rata. Moj studij počeo je u teškom vremenu poraća, kada nije bilo ni boje, tek su pomalo počinjale dolaziti ljubljanske Aero-boje, koje nisu mogle davati reljefne namaze. Za Akademiju sam se pripremao zajedno s Ivom Gattinom, njegov otac bio je moj gimnazijski profesor, zajedno smo vježbali portrete, kod njega u Visokoj, a išli smo i kod njegove tete, Cate Dujšin Ribar. Gattin je nakon akademije brzo počeo s paljenjem slika u dvorištu svoje kuće u Jurjevskoj, s radikalnim enformelom. Za vrijeme studija, u prilično zatvorenoj situaciji, nismo znali što se događa u svijetu umjetnosti. Postojao je ULUH, koji je organizirao kolektivne, pozivne izložbe. Sjećam se sjajne izložbe Murtića, Reisera i Price. Tih godina tri tada mlada autora nastupila su zajedno u Ulrichu. Ta me izložba fascinirala i ispunila. Za mene je to bilo sjajno, jer takvo slikarstvo nismo mogli vidjeti u Zagrebu, nego tek poslije, kada smo počeli više ići u inozemstvo. Inače, jedna od mojih trajnih fascinacija ostala je slika koju sam vidio kod Melkusa, prije upisa Akademije došao sam kod njega doma i on je imao malo platno koje je prikazivalo ženu koja guli krumpir iz klase Antuna Mezdjića. Bilo je slikano sezanovski, koloristički s fasetama. Bio je to jedan od mojih najintenzivnijih doživljaja. Drugi veliki udar bila je reprodukcija jedne Vlaminckove fovističke slike regate. Shvatio sam da je to slikarstvo i da je to put kojim želim ići.

Jeste li mogli tako raditi na Akademiji?

Ne, to su bile samo studije, portreti, aktovi. Imao sam sreću jer sam na Akademiji također imao Mezdjića pored sebe, koji je davao dobre savjete, i nastojao sam doći do kolora koji gradi sliku. Išlo je postupno. Na kraju je došao Tartaglia, koji je bio vrlo strog u sustavu, ali je također davao dragocjene savjete.

Radite u atelijeru svoga učitelja Tartaglie. Kakav je on bio kao pedagog, kakav čovjek?

Bio je divan čovjek, fin mediteranski gospodin. Malo nagluh (na vratima je imao dodatnu dasku da čuje kad bi mu netko kucao) i šutljiv, imao je auru tajanstvenosti, nije brbljao, ali je znao reći mnogo toga o slikarstvu. Dugo je gledao naše radove i davao je upute koje su bile ključne. Radili smo tada po motivu i on je inzistirao na jedinstvenosti percepcije. Govorio je da nikada ne precrtavamo i ne kopiramo kao fotografi, nego da u tome što gledamo nađemo neki oblik koji je esencija slike. Mnoge njegove savjete prenosio sam studentima jer to su trajne stvari. Sada sam u njegovom atelijeru i znam reći – dobri duh Tartaglie još je tu!

Koliko je iskustvo prethodnika važno za mlade naraštaje? Zaboravlja li se to danas?

Iskustvo koje mladi umjetnik primi od starijega, iskusnoga umjetnika od iznimne je važnosti i ostaje trajno u njemu kao određeni korektiv. Danas se to nažalost zaboravlja, a možda i namjerno odbacuje jer su mediji i aspiracije drukčiji. Mnogi naši savjeti potonuli su kod mladih ljudi.

Od svojih početaka proučavali ste jezik slike, njezine mogućnosti i granice. Do kojih spoznaja ste došli?

Još nisam siguran da sam nešto spoznao do kraja, tek sam nešto dotaknuo. Slikarstvo je način življenja kroz jedan mediji. Kraj tolike teorije danas, deplasirano mi je govoriti da sam došao do nekoga teoretskog sustava. Ono najvažnije u slici je, kako je jednom rekao Keser – mrlja. Slikarstvo je za mene najprije mrlja koja se želi rastvoriti, razići, postati živa, razvlačiti se, pulsirati i spojiti s drugom. Ona stvara jedan kozmos i jedan novi organizam. To je razmišljanje i tekovina mojih enformelnih početaka.

Je li slikarima danas moguće živjeti od slikarstva u Hrvatskoj?

Moguće je, ali svatko mora proći svoju životnu muku, svoju volovsku vuču, kako kažu Nijemci. Ne može se ništa dobiti odjedanput na tanjuru. Ako se muka izdrži, i sudbina se otvori, jer stvari su prožete redom. Ipak, mislim da je manji broj ljudi koji danas mogu živjeti isključivo od slikarstva.

Instant-umjetnici nisu autentični?

Izrazito sam sumnjičav prema tome. To fabricira galerijski sustav, koji ulaže novac i stvara marketinšku famu. To ne može ići daleko, jer nema stvarne podloge i to se vidi.

Ali publika danas žudi za estradom, spektaklom, sjajem. Mnogi ljudi koji nisu laici klanjaju se stvarima koje naprosto nisu kvalitetne, a proizvod su marketinga. Kako odgojiti i kritiku i publiku?

To je odraz dekadencije naše civilizacije, zlatnog teleta. Prisutno je povlađivanje modi, trendovima, kapitulacija duha. Mislim da treba paziti što se radi, što se financira, podupire. Mislim da se to može uz iskrenost samu sebi. Tehnologija je neizmjerno napredovala i uza sve pozitivne strane toga ona je pojela tihu ljudsku djelatnost. Kad smo zatrpani milijunima slika putem interneta svaki dan, tko će se fascinirati jednom slikom, koju je netko naslikao svojim rukama. Da parafraziram Deborda – zbilja nije stvarna, spektakl je stvaran. U tom smislu budućnost može biti strašna, u ime tobožnjega boljitka vrlo se lako mogu ponoviti režimi koji su gušili slobodu i uspostavljali nadzor, a koje smo već iskusili. Uvijek me fascinirala propast Rimskog Carstva, kraj civilizacije koja je bila na tako visoku stupnju kulture i tehnologije, slom u nešto posve suprotno, nevješto, nespretno i natražnjačko. To je možda prirodan put i možda stojimo pred njime upravo sada.

Kako vrednujete prinos enformela umjetnosti, i u globalnom razmjeru i na razini zagrebačkoga kruga?

Meni je enformel bio izrazito važan. S njime sam se susreo na samim svojim počecima kod Pollocka i poslije kod Tàpiesa i drugih majstora. To je zapravo velika i trajna poetika, koja temelje ima duboko u tradiciji slikarstva. Pogledate li Velazqueza ili Rembrandta iz blizine, shvatite da je i to enformel. Materijal slikarstva uvijek se sastoji od mrlja, od pulsiranja i otvorenosti. Enformel je sve ono suprotno geometriji koja je red, ratio, uređenost kozmosa. Enformel je bezobličnost, otvorenost, emocija i uvijek nova mogućnost. Domaći enformel ima čak i nešto autohtono, ponajprije mislim na ljude koje je svojedobno Ljerka Šibenik okupila na izložbi u Galeriji Nova. To su izvanredni napori nekolicine umjetnika koji su sami iznašli svoj put unutar duha svoga vremena i stvorili su dionicu hrvatskoga slikarstva koja se može nositi s globalnim težnjama u tom stilu.

Koja je bila specifičnost zagrebačkoga kruga?

Među najzanimljivije i autohtone pojave pripada Kristl, poseban, razbarušen tip. Tu je dakako i Šime Perić i Gattin. Svi smo zapravo i u Gorgoni bili enformelisti: ne smiju se zaboraviti Vaništini počeci ili Jevšovar, koji je cijeli život ustrajao na toj liniji. Od mlađe generacije bio je tu i Feller, a od najmlađih u materičnom slikarstvu počeli su Rašić i Sokić, iako su oni poslije pošli prema procesualnom, elementarnom slikarstvu. Naravno tu su i Kulmer i Murtić, koji se ne smiju izostaviti kada se govori o enformelu. Murtić nije bio u tradicionalnom, asketskom enformelu kao mi, nego u snažnim potezima punoga kolorita kojima je slikao čitav život, ali i to je ta enformelistička mrlja koja se rasprskavala, širila i vibrirala i u kojoj je ostvario sjajnu umjetnost. Mislim da je po tome i on pripadnik toga kruga i sljedbenik tradicije koju sam već spomenuo.

Kakve su bile reakcije kritike na enformel?

U to doba nisu bili obilni kritički prikazi. Bilo je više novinskoga nego studioznog pristupa. Nakon Krležina Ljubljanskog referata mi smo bili slobodni raditi što želimo. Režim nije bio strog što se umjetnosti tiče. Vlast je bila stroga što se tiče svoje „linije“, ali nismo osjećali pritisak.

Dapače, mnogi astratisti – Murtić, Bakić, Džamonja – bili su de facto državni umjetnici.

Naravno, bili su to veliki i sjajni projekti. Država je trebala dobre umjetnike i velika je sreća što su tako kvalitetni umjetnici prepoznati i prihvaćeni i što im je dano da rade svoje autentične stvari.

Kako je stajalo s prodajom slika tada?

Pedesetih i šezdesetih meni nije ni padalo na pamet da bih prodao sliku. A tada me to nije ni zanimalo, zanimalo me samo slikati i istraživati jezik slike, doprijeti do nečega. Zarađivali smo uglavnom na Velesajmu, pišući natpise za izlagače. Sedamdesetih su postojale komisije grada ili republike, koje su išle po izložbama i uvijek otkupljivale po jednu sliku. To je bio dobar običaj.

Postojalo je i nešto čega danas nema – zakon o sponzorstvu u kulturi?

Tako je, tada nije bilo velikih tajkuna, ali poduzeća su kupovala slike i skulpture i time bila oslobođena poreza. Danas bi bio dobar takav zakon, društvo bi trebalo imati sluha za umjetnike.

Pričali smo o Gattinu i Kristlu… zbog čega je toliko umjetnika napustilo Hrvatsku?

Isključivo zbog znatiželje, zbog kulture zapada i divljenja Europi i njezinu bogatstvu, njezinoj tradiciji i povijesti. Ovdje nije bilo gotovo ničega, a nije se lako ni izlazilo iz zemlje. No te su emigracije bile potaknute čistom znatiželjom i željom za drukčijim životom.

Jeste li osjećali pritisak ili animozitet različitih grupacija na likovnoj sceni?

Bilo je toga, ali bio sam razmjerno povučen. Za mene sukobi nikada nisu imali smisla. Vjerovao sam samo u iskreno zalaganje za posao. Oko majstorske radionice Krste Hegedušića bila je grupacija koju su drugi gledali kao povlaštene, ali njima zapravo nije bilo lakše od drugih. Prije rata Hegedušić se borio za lijeve pozicije u Zemlji, ali nakon rata scena je bila toliko otvorena svemu, da nije bilo strogo podijeljenih strana. Zapravo najveći sukobi nisu bili idejni, nego zbog zaviđanja „državnim umjetnicima“, koji su bili na izvoru dohodaka. No to su bili pravi umjetnici i ja nikada nisam imao ništa protiv toga. Sjećam se polemike oko Ritz bara i Murtićeva oslika. Također, oslikao je bar u neboderu na trgu, a strop je oslikao tako što je bacio gore kantu boje. Za zagrebačke malograđane to je bilo skandalozno!

Zapravo stvarnih idejnih borbi nije ni bilo?

Vrlo brzo ideološki je diktat popustio. Na prvoj godini sudjelovao sam na radnoj akciji na gradnji željeznice Šamac–Sarajevo, 1947. Mi s Akademije nismo morali raditi, nego smo samo risali portrete omladinaca. U Zenici imali smo izložbu naših radova i na njoj je Gamulin prozvao Kulmerove crteže, zapravo sjajne slobodne krokije koji nisu bili strogo realistički, kao formalizam. Taj je stav kod teoretičara brzo nestao. Čak su oni sami povukli svoje stavove, postalo je jasno da to nema smisla. To je naša sreća jer u Mađarskoj ili Rusiji taj je diktat trajao znatno dulje.

Zanimljivo je da je nasljeđe socrealizma (njegova akademizma u spoju s impresionizmom) u istočnoj Njemačkoj nakon iskustava nove slike, danas, u drugoj, trećoj i četvrtoj generaciji stvorilo trenutačno najvažnije škole slikarstva – drezdensku i lajpcišku.

Socrealizam je bio problematičan u svome vremenu – bio je strašno ukočen i značio dirigirani optimizam. Čini se da nije bio tako destruktivan dugoročno gledajući, odnosno nije se pokazao kao loš praotac ili loš temelj.

U posljednje vrijeme sve više se aktualizira Gorgona, recite nešto o svome gorgonaškom iskustvu.

Mene je u Gorgonu doveo Knifer i bili smo nekoliko godina zajedno. To je bilo šarmantno društvo, svaki od njih bio je jedinstvena osobnost i sjajno smo se zabavljali. Na kraju mi je postalo malo zagušljivo. Imao sam svoju, kako ja kažem, „seljačku narav“ i želio sam nešto ostvariti. Gorgona je bila otmjena, intelektualna grupa, za koju je samo ostvarenje bilo besmisleno. Vrhunac djelovanja za njih je bio koncept, projekt, ideja, a samo činjenje bilo je banalno – jer svi čine nešto. Bilo je divno, ali sam duh Gorgone bio je entropičan. Svi smo mi bili pesimisti, ali duh Gorgone bio je desolatan, temelj svega je bilo da ništa nema smisla. Nekima je to beskrajno odgovaralo: Vaništin minimalizam se do danas spaja s time, meni je to bilo premalo. Dakako, gorgonaši nisu nikada bježali od forme i formalnih eksperimenata, ali to nije bio program Gorgone. Kožarić, Vaništa i ostali svoja su ostvarenja radili apsolutno za sebe, izvan konteksta grupe. Gorgona je bila tek misao, ponašanje. Ali o tome se već jako mnogo govorilo.

Nemoguće je zaobići vaše sakralne cikluse. Što vas inspirira u biblijskim temama?

U mladosti odgajan sam u tom duhu, ali tijekom života religija mi je bila sve manje bliska. No što sam stariji, shvatio sam da mi je Biblija neizbježno štivo, riječ života. U životu moram imati nešto u što vjerujem, to nije samo Bog, nego i sveti tekstovi, riječ Božja koja daje životu njegovu bit. To ne znači crkva niti religija, jer religija i crkava ima puno. Postoje velike tradicije: od indijskih, dalekoistočnih, do naše zapadne kršćanske, a kada se sve oljušti, ostaje esencija. To su velike istine o životu, o smislu i o čovjeku. Te istine pronalazim u Bibliji i njezinim temama i pokušavam kroz njih nešto likovno izraziti. Prije rata bosanski franjevci su me angažirali za rad u crkvama, ali to je uvijek bilo vezano uz teme i narudžbe, bilo je potrebno slijediti upute, ali kada radim biblijske teme za sebe nastojim doprijeti do dubinskog smisla tih riječi i poruka koje odjekuju kroz mene. Jedan Rouault je to sjajno radio, više nego Chagall koji je bio bolji ilustrator i pjesnik vizualnog. Ali Rouault je bio mistički slikar. U njegovu Kristovu licu naslikan je čitav kozmos. To je Biblija za mene, a moje su slike nastojanja prenošenje tih poruka, tih istinitih, dubinskih stvari koje nisu samo naše, nego su univerzalne. Pokušavam ih dohvatiti, proživjeti, kroz njih nešto reći. Kažem nastojanja, a ne rezultati, jer čovjek u životu uvijek nastoji.

Koga najviše cijenite od hrvatskih umjetnika?

Počnimo od mojih profesora, Tartaglie i Mez­djića. Volim i slikarstvo prve polovine dva­de­setoga stoljeća – Juneka, uz kojega je bio Mezdjić, Gecan je također izvanredan, i cijela ta plejada iz njegove generacije. Iz druge polovice to je dakako Murtić, beskonačno sposoban i slikarski nadaren u svakom području vizualne umjetnosti, od mozaika do slike. Sve je znao napraviti dobro, a ponekad i izvanredno. Knifer mi je bio jedan od najboljih prijatelja. Njegovo slikarstvo nije mi blisko osobno, ali je jako dobro u ritmu i tektonici. Njegova je poanta beketovska bezizlaznost, ponavljanje sudbine bez početka i kraja, kretanje koje nema katarze. To nije čak ni tragedija, nego samo trajanje. On je to fenomenalno izrazio u krajnjoj jednostavnosti. Danas ima još predivnih ljudi, ali nezahvalno je nabrajati suvremenike.

Koga od stranih?

Meni je u formiranju jako mnogo značio Beckmann u njemačkom ekspresionizmu, koji je bio sjajna epoha, posebno nakon što su umjetnici odbacili crnilo. Posebno mi je važan Beckmann, koji je jako blizu mome potezu. Picassu se divim beskonačno kao i svi drugi, njegovoj invenciji koja nema kraja. Volim i velikane kao što su Matisse ili Rouault, a donekle i Chagalla. To su bili veliki pjesnici. Od današnjih slikara, teško mi je izdvojiti nekoga. Pratio sam Baselitza i Kiefera, sjajne njemačke slikare. I Gerharda Richtera, koji je nažalost nedavno izjavio da mu je dosta slikarstva. Zanimljiv mi je i njegov prezimenjak Daniel Richter. Ono što ne volim… su bedastoće. Kako smo na početku rekli, uporno i beskonačno inzistiranje na dosjetki. A svijet umjetnosti pun je toga danas.

Što vas je fasciniralo od književnoga stvaralaštva u životu?

Isključivo poezija. Čitao sam sve suvremene pjesnike – Mihalića, Dragojevića, Šoljana. Također prijevode, kojih se u to doba odjednom pojavilo jako puno. Ujević mi je bio i ostao jedan od najvećih svjetionika. Poezija je, kako je Ujević napisao „najkraći put do slobode“. Ona obuzima duh direktno, bez opisa i prilaza.

Kao i slikarstvo?

Apsolutno se slažem. To je cilj pravoga slikarstva. Ono djeluje direktno i trajno zrači. Rilke je rekao divnu rečenicu: „stihovi nisu osjećaji, stihovi su iskustva“.

Dakle ne treba robovati kontekstu?

To me najviše i muči u umjetnosti danas. To da se više gotovo i ne govori o tekstu, nego samo o kontekstu! Ali pravi je tekst nezamjenjiv.

Pratite li Venecijanski bijenale?

Vrlo rano išao sam u Veneciju. Zadruga LIKUM krajem pedesetih organizirala je put brodom iz Pirana. Bila je strašna oluja cijelu noć, brod se ljuljao i svima je bilo užasno zlo, a kada se more smirilo, svanula je zora i vidjeli smo u izmaglici divne venecijanske kupole. Sedam dana živjeli smo na tom brodu, gledali smo izložbe, muzej Guggenheim. Nekada sam odlazio tamo, a sada dobivam sve informacije putem časopisa. To se srozalo i slika je današnjega vremena. Teško se može naći nešto čemu bi se čovjek divio.

Postoji li izlaz iz današnjega vremena koje karakteriziraju s jedne strane psihološko beznađe i defetizam pojedinca, a s druge euforična utrka za materijalnim dobrima?

Izlaz je samo u čovjeku, nikako u sustavu ili izvan čovjeka. Ukoliko čovjek može iskreno reći nešto o sebi i životu oko sebe, to bi trebalo predstavljati vrijednost. Ali danas nema glavne ulice, nema dominantnoga stila. Pojavljuju se trendovi koji su kratkotrajni. Izlaz je samo u poštenim i jakim osobnostima koje se mogu othrvati tome, to probaviti i nešto reći o tome. Ali to se rijetko događa u današnjemu svijetu.

Što bi trebao biti prioritet kulturne politike?

Dati kulturi prostora, zraka i materijalne mogućnosti. Ona ne smije biti rezervat za najbogatije, nego pristupačna svim ljudima. Nekadašnji domovi kulture bila su mjesta na kojima su svi ljudi dolazili u dodir s kazalištem, glazbom, likovnošću. Nešto od toga postoji i danas, ali jako skromno. Treba kulturu dovesti do ljudi, ona je biće naroda. Bez nje nema života. I u skromnim uvjetima dosta se može učiniti za kulturu.

Kako ste pomirili visoki modernizam i tradicionalne teme?

Uopće ne razmišljam o pomirenju. Kolorizam mi je prirodni izraz, a teme proživljavam kako znam. Ako ta simbioza uspije, onda dobro, ali ne uspije svaki put. Često su to opasni poslovi – pogotovo ako je riječ o narudžbama u kojima moram biti zadovoljan i ja i naručitelj. Naravno u svemu je potrebno poštenje, muka i jedan posao. To je muka koja se mora probaviti i izdržati, ne može drukčije. Slikarstvo je težak mentalni i fizički posao. Ništa nije jednostavno. Kada ljudi misle da nekome naprosto „ide“, u krivu su. Ne ide nikomu, ako želi postići pravu stvar.