Početak raspada Ukrajine

Pretpostavljam da su mnogi potrošači vijesti iz Ukrajine bili zbunjeni usplahirenošću medija i političara koja se pojavila nakon najava da bi u Ukrajini moglo biti proglašeno izvanredno stanje. Središnji kijevski trg Majdan nezaležnosti (Trg neovisnosti) već je tjednima bio okupiran, prosvjednici su počeli zauzimati Vladine zgrade, u mnogim gradovima opozicijske snage preuzele su vlast, a sve vidljiviju ulogu među prosvjednicima preuzimale su skupine maskiranih muškaraca opremljenih limenim štitovima, motociklističkim kacigama i palicama. Stanje je po svim vidljivim obilježjima bilo više nego izvanredno, neovisno o tome bilo ono službeno proglašeno ili ne.

 Na odluku predsjednika Janukoviča da od Verhovne Rade, ukrajinskoga parlamenta, ne zatraži proglašenje izvanrednog stanja vjerojatno je (osim intervencija iz inozemstva, od kojih je najuvjerljiviji bio telefonski poziv američkog potpredsjednika Bidena) djelovala bojazan da se ne napravi i treća katastrofalna greška u nizu nakon odbijanja potpisivanja sporazuma o suradnji i partnerstvu s EU i donošenja paketa zakona koji su trebali spriječiti dalje širenje prosvjeda, a pridonijeli su njihovu razbuktavanju. Postojala je realna opasnost da snage zadužene za provedbu izvanrednoga stanja otkažu poslušnost. Pokazalo se mudrijim da ministar unutrašnjih poslova porazgovara s američkim veleposlanikom u Kijevu, nakon čega su i najradikalnije opozicijske skupine, koje su prethodno zauzele zgradu Ministarstva pravosuđa ignorirajući pozive opozicijskih lidera da to ne čine, odjednom postale kooperativne.

Janukovičeva ponuda opozicijskim liderima Jacenjuku i Kličku da preuzmu položaje predsjednika i potpredsjednika Vlade učinila se očajničkim potezom. Smjena premijera i poništavanje zakona koje je Rada donijela 16. siječnja radi sprečavanja daljih prosvjeda pokazala je spremnost predsjednika i njegove Stranke regija na kompromise u interesu smirivanja stanja u zemlji. Većina prosvjednika, a osobito radikalni elementi među njima, protumačili su tu popustljivost kao znak slabosti koja upućuje na to da treba nastaviti s pritiscima do dobivanja željenog rezultata: amnestija uhićenih sudionika prosvjeda, raspisivanje prijevremenih predsjedničkih i parlamentarnih izbora i promjena polupredsjedničkog sustava u parlamentarni. No ti Janukovičevi potezi ipak su pridonijeli stanovitu slabljenju jedinstva opozicije. Maskirani odredi, pokazalo se, slijede nalogodavce koji nisu među pripadnicima parlamentarne opozicije. Jacenjuk i Kličko razmišljali su o odbijanju ponude trenutak predugo pa se stekao dojam da su je odbili više pod pritiskom prosvjednika nego svojom slobodnom voljom. Vlast je osim s parlamentarnom opozicijom otpočela odvojene pregovore i s neimenovanim predstavnicima izvanparlamentarne opozicije.

U parlamentarnom nadmudrivanju do zastoja je došlo oko amnestije. Opozicija traži bezuvjetnu amnestiju, a vlast puštanje uhićenih uvjetuje uklanjanjem barikada i napuštanjem okupiranih državnih zgrada. Budući da se čini da Janukovič ne drži sve konce vlasti u rukama, kao što ni parlamentarna opozicija nema presudan utjecaj na prosvjednike, jasno je da pretjerano odugovlačenje s donošenjem očekivanih rješenja može dovesti do ponovnoga razbuktavanja sukoba. Na to, uostalom, ukazuju vijesti o tome da se provodi sustavna regrutacija za pripadnike borbenih odreda paralelne ulične vlasti. U nekim dijelovima zapadne Ukrajine oblasni parlamenti donijeli su odluke o zabrani rada Stranke regija i Komunističke partije, dakle dviju ključnih stranaka parlamentarne većine u Verhovnoj Radi. Kao odgovor na to stigao je prijedlog zastupnika u oblasnom parlamentu Donbasa u istočnoj Ukrajini da se osnuje Narodni front Donbasa koji bi u potpunosti preuzeo vlast i onemogućio da taj dio zemlje živi pod režimom Stepana Bandere, lidera kvislinške vlade koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata kolaborirala s Nijemcima. To su događaji koji navode na zaključak da je otpočela dezintegracija Ukrajine.

Ukrajina je, poslije završetka građanskog rata koji je zahvatio teritorije bivše carske Rusije, 1922. postala jedna od sovjetskih republika, zajedno s Rusijom, Bjelorusijom i Zakavkaskom Sovjetskom Socijalističkom Republikom, današnjim Kazahstanom. Dogovorom predsjednika tih republika 1991. Sovjetski Savez je prestao postojati. Verhovna Rada proglasila je državnu samostalnost u kolovozu, a 1. prosinca 1991. ta je odluka potvrđena na referendumu. S proglašenjem samostalne, demokratske Ukrajine prestala je postojati izbjeglička vlada koja je neprekidno djelovala od uspostave sovjetske vlasti u Ukrajini.

Ali ukrajinska demokracija nije bila stabilna. Od proglašenja samostalnosti do danas dužnost premijera obnašalo je 18 političara. Najdugovječniji među njima bio je donedavni premijer Azarov, koji je vladom predsjedao tri puta, kao i sadašnji predsjednik Janukovič, dok je Julija Timošenko na toj dužnosti bila dva puta. Jedan od premijera, Pavlo Lazarenko, koji je tu dužnost obnašao samo godinu dana, 1996–1997. u vrijeme predsjednika Kučme, uspio je za to kratko vrijeme pronevjeriti oko 200 milijuna dolara državnoga novca. Samo zbog onog što mu je ondje dokazano, a to je manji dio ukradenog, odslužio je u SAD-u kaznu od devet godina zatvora. Zanimljivo je da se razdoblje njegova mandata poklapa s vrhuncem poslovne karijere Julije Timošenko, tadašnje glavne direktorice Ujedinjenog energosustava Ukrajine, privatne kompanije koja je imala monopol na uvoz ruskoga plina. Osim u vezi sa sudjelovanjem u kažnjivim poslovnim aktivnostima imena to dvoje bivših premijera spominju se u istragama ubojstava nekolicine biznismena koji su im sredinom devedesetih bili konkurencija. Julija Timošenko, koja je devedesetih stekla nadimak plinska princeza i status jedne od najbogatijih osoba u Ukrajini, 2011. osuđena je na sedmogodišnji zatvor u procesu koji je zapadna javnost ocijenila kao politički motiviran. Režiserom sudske farse smatra se predsjednik Janukovič.

Osim činjenice da je u najranijem djetinjstvu ostao bez roditelja, mladost sadašnjeg ukrajinskog predsjednika bila je obilježena sudjelovanjem u pljačkama i silovanjima. Kao sedamnaestogodišnjak osuđen je 1967. na trogodišnju kaznu zatvora. Te se godine obilježavala pedeseta obljetnica Oktobarske revolucije pa je amnestiran. No već 1970. osuđen je na dvogodišnju zatvorsku kaznu koju je odslužio. Takav porazan start nije ga spriječio da uz rad završi fakultet što mu je, uz partijsku iskaznicu, omogućilo da izgradi karijeru socijalističkog direktora. Snašao se i u turbulentnim okolnostima prvih godina ukrajinske samostalnosti. Od lokalnog dužnosnika, tijesno povezanog s dombaskim kriminalno-poslovnim krugovima, dospio je do mjesta premijera 2002. Pojavljuje se 2004. kao predsjednički kandidat Stranke regija kojega su otvoreno podržavale ruske vlasti. Čak je proglašen pobjednikom izbora, na čemu mu je odmah čestitao ruski predsjednik Putin. No opozicija predvođena neumornom i neustrašivom Julijom Timošenko osporila je rezultate izbora i isposlovala ponovljeno glasovanje, na kojem je pobijedio Janukovičev protukandidat Viktor Juščenko, koji je tijekom kampanje otrovan dioksinom i gotovo da je ubijen. Tada je prvi put došlo do velikih prosvjeda na središnjem kijevskom trgu, a glavna politička zvijezda bila je Julija Timošenko. Ta zbivanja tijekom kojih su pobunjeni građani onemogućili izbornu prijevaru i izborili se za uvažavanje svoje volje i poštivanje zakonitosti nazvana su narančastom revolucijom.

U drugom Janukovičevu pokušaju da se domogne predsjedničkog položaja 2010. protukandidatkinja mu je bila sama Julija Timošenko. Ni u drugom krugu nijedno od njih nije osvojilo više od 50 posto glasova jer su mnogi birači glasovali protiv njih oboje, što je tada bila zakonska mogućnost. No Janukovičeva parlamentarna većina izglasala je promjenu zakona, tako da je on proglašen predsjednikom temeljem toga što je osvojio tri posto glasova više nego Julija Timošenko, iako nije dobio potporu natpolovične većine onih koji su glasovali. Pritom je Julija Timošenko uporno tvrdila da su počinjene brojne prijevare prilikom glasovanja i brojanja glasova u Janukovičevu korist. Dakako, usporedno s usponom u političkoj hijerarhiji Janukovič je gomilao bogatstvo, a tijekom njegova predsjednikovanja njegov sin se vinuo u poslovnu elitu stekavši bogatstvo veće od 500 milijuna dolara.

Janukovič, očito, nije izvukao pouke iz revolucionarnih zbivanja 2004. kada je njegova, na sumnjiv način ostvarena pobjeda, demokratski osporena. Podcijenio je snagu utjecaja karizmatične Timošenko. Prebacivanjem političkog nadmetanja u pravosudnu sferu nije je uspio eliminirati iz političkog života. Naprotiv, i dio onih koji nisu bili oduševljeni njezinim radikalizmom počeli su je simpatizirati kao političku zatvorenicu. Uz to, njezin slučaj je postao kamen spoticanja u kontaktima s predstavnicima zapadnih zemalja.

Pokušavajući neutralizirati općeprihvaćenu predodžbu da je on ruski igrač, Janukovič je od početka svog predsjedničkog mandata naglašavao spremnost na suradnju i s EU i s Rusijom. No nije mogao izbjeći ovisnost ukrajinske industrije o ruskom plinu kao ni svoju ovisnost o vlasnicima ključnih industrijskih kapaciteta. Za razliku od Julije Timošenko, koja se kao premijerka usredotočila na eliminiranje nepotrebnih posrednika u toj trgovini i na razmatranje pitanja energetske suradnje odvojeno od drugih otvorenih pitanja ukrajinsko-ruskih odnosa, Janukovič je potpisao ugovor o dugoročnom ostanku ruske crnomorske flote u ukrajinskoj luci Sevastopolj kako bi zauzvrat dobio povlaštene cijene plina. Razumljivo da je takav potez izazvao neraspoloženje proeuropski orijentiranog zapadnog dijela zemlje, ali i onih zapadnih krugova koji Ukrajinu vide u sastavu NATO-a. Postojanje ruske pomorske baze, dakako, nije uskladivo s tim planovima.

Aranžman s MMF-om raskinut je nakon što je parlament donio odluke o povećanju mirovina i plaća. I to je umanjilo Janukovičev ionako problematičan rejting na Zapadu. Na koncu, poremetio je planove Europske Unije s politikom istočnog partnerstva kad je u posljednji trenutak otkazao već dogovoreno svečano potpisivanje ugovora o partnerstvu i suradnji u Vilnijusu. Suočen s perspektivom beskrajnog usklađivanja zakona i neizbježnog ograničavanja samovolje vlasti, što bi bile posljedice dogovora s EU, i s ruskom ponudom kredita u iznosu od 15 milijardi dolara, on je prihvatio tu ponudu. Podcijenio je važnost politike istočnog partnerstva za EU kao i političku važnost tješnje suradnje s EU za velik broj građana Ukrajine i to ne samo onih koji žive u zapadnim dijelovima zemlje. I na koncu, podcijenio je snagu građanskog bunta pa je o izvanrednom stanju počeo razmišljati tek kad su prilike u zemlji ionako već bile izvan njegove kontrole.    

Jedan njemački komentator napisao je: „Argument da je Ukrajina suverena država povezan je više s političkom teorijom nego s realnom politikom.“ Time se Ukrajinu smješta u kategoriju odmetnutih država prema kojima se primjenjuju scenariji kao u Afganistanu, Iraku, Egiptu, Maroku, Libiji i Siriji. S obzirom na takve zastrašujuće primjere Janukovič ima dobre razloge biti zabrinut ne samo za budućnost Ukrajine nego i za vlastitu sudbinu.

U kontekstu globalnog nadmetanja Rusije i Zapada, Ukrajina je kolateralna žrtva. Rusija je spremna surađivati sa svakom ukrajinskom vladom koja neće ugroziti strateške interese Rusije, a to znači koja se neće učlaniti u NATO i EU. Zapad je pak spreman podržati bilo koju vladu koja jamči ostvarivanje upravo onoga što je suprotno ruskim interesima. Svjesne da bi uspješna provedba bilo kojeg zapadnog scenarija u Ukrajini mogla biti shvaćena kao uvod za primjenu takvog scenarija u Rusiji, ruske političke elite učinit će sve što mogu da se to ne dogodi. Osim plina i novca kao dosad uspješno korištenih instrumenata ostvarivanja utjecaja, ostala im je samo neizrečena prijetnja mogućim raspadom Ukrajine. Ipak, ustrajavanjem na nemiješanju vanjskih čimbenika u ukrajinske unutrašnje poslove kao i izjavom da realizacija dogovorenog kredita neće ovisiti o tome tko upravlja Ukrajinom Putin je iskazao spremnost i na takav kompromis sa Zapadom koji podrazumijeva Janukovičev odlazak s vlasti.