U Matičinu dobro poznatu i uglednome nizu Stoljeća hrvatske književnosti objavljene su dvije nove, vrijedne knjige, knjige u kojima se donose tekstovi što pripadaju samim počecima književne pismenosti na hrvatskom jeziku. Riječ je o svescima br. 115 i br. 116 spomenutog niza u kojima su njihove priređivačice, Vesna Badurina Stipčević i Marija-Ana Dürrigl, sakupile ponajvažnije prozne tekstove hrvatske srednjovjekovne književnosti. U prvoj knjizi, koju je priredila Vesna Badurina Stipčević, nalaze se tako izabrane svetačke legende i svi tekstovi koji se u nas obično nazivaju hrvatskim srednjovjekovnim romanima. U drugoj su se pak knjizi, pod priređivačkom paskom Marije-Ane Dürrigl, našli izabrani apokrifi, vizije, prenja i Marijini mirakuli. Razmjerno su, zapravo, rijetke prigode u kojima se u ovakvim opsežnim i bogato opremljenim izborima (oba sveska zajedno obuhvaćaju gotovo 800 stranica), i k tome u jednoj važnoj ediciji ugledna nakladnika, objavljuju tekstovi naše srednjovjekovne vernakularne književnosti. I zbog te je činjenice, između ostaloga, zadovoljstvo što sam u prilici da prikažem ove dvije knjige iskreno, a nije pukom prigodnom frazom.

Umirući preporučuje dušu Bogu oko koje se spore đavao i anđeo, anonimni rad u ukrašenom brevijaru, Francuska, XV. stoljeće

O ovim dvama svescima srednjovjekovne proze pišem prije svega kao književni povjesničar, i to takav književni povjesničar koji se inače bavi starijom, pa onda i srednjovjekovnom, književnošću, a ne kao povjesničar jezika ili kao filolog u užem smislu riječi. Kada se tako gleda na hrvatsku srednjovjekovnu prozu, ali i književnost općenito, postaje jasno da imamo posla s malom, rubnom književnošću. Taj rubni položaj u našem je slučaju ujedno i vrlo zanimljiv jer je podrazumijevao posredovanje između europskoga Zapada i Istoka. Riječ je o tekstovima nastalima po prilici do 1500. godine, gdjekad i nešto kasnije, koji su svi anonimni, pučko-religiozne orijentacije i koji ne pripadaju autorskoj književnosti, što ne znači samo da nam njihov autor danas više nije poznat nego i da u književnoj kulturi u kojoj su nastajali institucija autorstva nije zauzimala važno mjesto. To je književnost sadržajno utemeljena u prepoznatljivu kršćanskom svjetonazoru, nastala uglavnom u crkvenim krugovima ili u njihovoj blizini, književnost u kojoj je, kao i u ostatku Europe, u velikoj mjeri preskočena recepcija antike, a ako već nije preskočena, onda je bila selektivna i vrlo instrumentalna. To je također književnost koja se nije u većoj mjeri estetski osamostalila ni emancipirala kao samostalan društveni podsistem (što će se i kod nas, u Dalmaciji i u Dubrovniku, dogoditi istom u elitnoj, umjetničkoj književnosti ranoga novovjekovlja), već je isprepletena s nizom praktičnih interesa i praksi, najčešće religiozne, ponekad i liturgijske naravi.

Prir. Vesna Badurina Stipčević, izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2013.

Još jednostavnije rečeno, naša je vernakularna srednjovjekovna proza, i književnost u cjelini, usmjerena prema nižim slojevima kulture, uglavnom pisana jednostavnim, niskim stilom. K tome je usko povezana s kulturom usmenosti, ali nerijetko na takav način da su njezini tekstovi napisani da bi nekomu bili pročitani; oni su, dakle, bili namijenjeni auditivnoj recepciji, ali nisu istodobno bili namijenjeni i usmenoknjiževnome optjecaju. Moglo bi se reći da su takvi tekstovi, zahvaljujući tome posebnome stanju, svojevrsnoj glasovnosti, postojali na granici dvaju medija, odnosno dviju kultura, pisane i usmene (tako na samu početku legende o Sv. Mavru pripovjedač izriče: „Božji hrstjane, račite poslušati, poslušavši razumjeti! Hoću vam praviti mirakul od blaženago Mavra mučenika Božja“). Hrvatska srednjovjekovna proza/književnost zapravo je, ma koliko to ovdje moglo strogo zazvučati, siromašna, u njoj nema velikih autora ni zahtjevnijih djela. Važnija je stoga u jezičnopovijesnome nego u književnoestetskome smislu, ali za nas je, naravno, dragocjena jer ne samo da znači sve što iz toga vremena imamo na narodnome jeziku već je iz nje ipak izraslo mnogošto što će biti važno, osobito na jezičnoj razini, za našu umjetničku književnu kulturu ranoga novovjekovlja. To je, dakle, književnost s jasnim estetskim ograničenjima, iako je mjestimice estetizirana različitim književnim postupcima (primjerice pripovjednim, kompozicijskim ili stilskim).

Inicijal iz Misala Hrvoja Vukčića Hrvatinića, 1404.

Sve su to neki temeljni, ovdje samo nabačeni, književnohistoriografski, književnoteorijski i povijesnopoetički problemi što su zaokupljali domaću i europsku medievistiku, a kojima su priređivačice, osobito u drugome svesku, u uvodnim i popratnim tekstovima posvetile dužnu pozornost. Šteta ipak što se priređivačica prvoga sveska nije u svom predgovoru odvažila na još koji korak u tome smjeru, već se ponajviše ograničila na nabrajanje i prepričavanje tekstova koji pripadaju predstavljenom korpusu. S druge strane, malo čudi naslov uvodnoga teksta iz drugoga sveska u kojemu se najavljuje bavljenje isključivo stilskim i kompozicijskim značajkama korpusa, iako je zatim u samu predgovoru riječ i o mnogočemu drugome.

Začuđuje, također, što se priređivačica drugoga sveska – u dobro zamišljenu, ali u izvedbi ponešto nepovezanu uvodnome tekstu, u kojemu se mnoge tvrdnje, same po sebi korisne i točne, nepotrebno često ponavljaju – na više mjesta izrijekom ograničila na hrvatskoglagoljske izvore, kao da su djela iz njezina korpusa zapisana samo u „hrvatskoglagoljskim zbornicima“ i kao da se tu smije govoriti isključivo o „hrvatskoglagoljskoj književnosti“, iako su neki od uvrštenih tekstova sačuvani i u neglagoljskim izvorima, gdjekada vrlo važnima (npr. u Lucićevu Vartlu ili u dubrovačkom Libru od mnozijeh razloga). Još je jedan, dosad nespomenut, problem koji je posebno važan u priređivanju ovakvih izbora – to je problem žanrovskoga razvrstavanja tekstova. U srednjem vijeku, naime, nema žanrovskoga sustava usporediva s novovjekovnim, izostala je recepcija antičkoga žanrovskog sustava, pa nema ni novovjeke ideje književnoga žanra. Srednjovjekovni tekstovi u sebi često sjedinjuju mnogo različitih značajki, međusobno ih i dijele, pa ih je stoga teško klasificirati prema nekoj konzistentnoj skupini međusobno razdvojenih kriterija. Oni se zato u nas obično razvrstavaju u skladu s nekim već odavna uobičajenim podjelama koje su najčešće nastale na temelju razlikovanja tematskih dominanti ili osnovnih diskurzivnih tehnika. Tako su postupile i naše dvije priređivačice, usvojile su neke u nas već uobičajene podjele. Kako su, dakle, u ovim dvama svescima razvrstani prozni tekstovi hrvatske srednjovjekovne književnosti?

Kao što je već spomenuto, u prvoj se knjizi nalaze legende i romani. Legende su životopisi svetaca, ili pripovijesti o važnim i poučnim epizodama iz života nekoga svetačkoga ili na drugi način kršćanski uzornoga lika, i to je vjerojatno najpopularnija pripovjedna forma srednjega vijeka. Legende su čitatelju nudile obrasce za oponašanje, modele vjeroispravna i bogougodna života, a u nas su izrazito popularne bile one u vezi s brojnim lokalnim svetačkim kultovima (ovdje treba posebno spomenuti barem još legende o Ivanu Zlatoustom, Svetom Aleksiju, Svetom Nikoli, Svetom Jerolimu ili Svetoj Katarini). Romani pak nisu romani u modernome smislu, u smislu Bahtinova polifonoga, poliperspektivnoga proznoga žanra, već se tako u domaćoj medievistici, u svojevrsnoj nevolji, najčešće nazivaju odulji prozni tekstovi s razvijenijim pripovijedanjem, po mogućnosti sa zastupljenijom fikcionalnom građom i svjetovnim temama i motivima.

Romanima se u nas uobičajilo nazivati Aleksandridu, Rumanac trojski, Priču o premudrom Akiru te priču o Barlaamu i Jozafatu. U drugoj se pak knjizi nalaze apokrifi, vizije, prenja i Marijini mirakuli. Apokrifi su vrlo zanimljivi srednjovjekovni tekstovi u kojima se likovi ili događaji poznati iz Biblije pojavljuju u epizodama i inačicama koje u Bibliji nisu zastupljene. Tako se u njima razrađuju i dopisuju pojedinosti iz života prvih ljudi, iz Kristova i Marijina života, iz djelovanja apostola. Najstariji među apokrifima svojedobno su ravnopravno konkurirali za mjesto u biblijskom kanonu koji je nastajao, pa se ti tekstovi tek iz kasnije, naknadne perspektive uspostavljena kanona počinju smatrati apokrifnima.

U vizijama vizionar, glavni junak tih tekstova, stupa u kontakt s kršćanskom onostranošću, obično uz pomoć kakva natprirodnog vodiča, a opisi putovanja po zagrobnim predjelima privlačili su čitatelje maštovitošću, ujedno ih zastrašujući i poučavajući na primjeru paklenih muka svojom drastičnošću. Vrhunac vizionarske tradicije u umjetničkoj, autorskoj književnosti Danteova je Božanstvena komedija, koja ne bi mogla nastati bez autorova dobra poznavanja anonimnih proznih srednjovjekovnih vizija. Prenja su pak intergenerički tekstovi, smješteni na granici između pripovjedne ili poučne proze i dramskoga modusa – ona su antitetično strukturirana, u njima dijalogiziraju suprotstavljeni likovi, obično dva, taj dijalog često se odvija unutar kratka pripovjednoga, nedijaloškog okvira, a u opsežno dijalogiziranje nerijetko se upuštaju i različite pojave, personifikacije ili alegorije (poput duše, misli, istine).

I na kraju, Marijini mirakuli ili Marijina čudesa skupina su srednjovjekovnih proznih djela određena jednim sadržajnim elementom: u temelju svakoga od tih djela nalazi se naime čudo koje čini Bogorodica, pomažući pojedincu koji se nađe u nevolji. Strogo gledano, i mirakuli su apokrifni tekstovi, jer u njima se važan biblijski lik pojavljuje u situacijama koje Bibliji nisu poznate, ali oni su se, zahvaljujući vrlo prepoznatljivu sadržajnom elementu, posve osamostalili kao zasebna skupina tekstova.

Neizbježna je, rekao bih, ovdje usporedba dviju novih knjiga iz Stoljeća hrvatske književnosti sa znamenitim prvim sveskom iz poznatoga niza Pet stoljeća hrvatske književnosti, sa sveskom Hrvatska književnost srednjega vijeka, što su ga prije sada već 45 godina priredili Vjekoslav Štefanić i suradnici. Štefanićev je svezak, usprkos pojavljivanju nekih kasnijih izbora iz srednjovjekovne književnosti, i danas referentna točka, i za stručnjake i za širu publiku. Ti su kasniji izbori ili bili mnogo manji opsegom ili su pak bili usmjereni na samo jedan segment srednjovjekovne književnosti, poput nedavnoga opsežnog izdanja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo (2010), u kojem se donose svi stihovani tekstovi hrvatskoga književnog srednjovjekovlja, i to svaki tekst u svim sačuvanim inačicama, pa to izdanje zapravo i nije izbor jer donosi sve poznate tekstove jednoga velikog dijela srednjovjekovne književnosti u svim njihovim varijantama. Štefanićeva je hrestomatija, dakako, koncipirana drukčije od naših dviju knjiga, ona obuhvaća cijelu srednjovjekovnu književnost u jednome svesku, sve žanrove, pa tako onda i srednjovjekovno pjesništvo. Dva sveska što se ovdje predstavljaju utoliko su slična Štefanićevoj hrestomatiji što u njima uglavnom nema varijanti, odnosno oni donose samo jednu rekonstrukciju svakoga teksta (uz nekoliko iznimki u drugome svesku, kod apokrifa i vizija), ali kako su zajedničkim opsegom mnogo širi i kako je svakomu od žanrova dodijeljeno više prostora nego u Štefanića, mnogi tekstovi koji su u Štefanića doneseni tek u ulomcima ovdje su doneseni u cijelosti. To je velika vrijednost ovoga izdanja.

Prir. Marija-Ana Dürrigl, izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2013.

Osobitim dobitkom, primjerice, smatram objavljivanje cjelovite Legende o Ivanu Zlatoustom, zatim cjelovite legende o Svetoj Katarini, možda najkvalitetnijega proznoga teksta našega srednjovjekovlja, ili cijele Aleksandride, ili cijeloga apokrifa O prekrasnom Josipu. Cjelovito su doneseni i apokrifi o djelima apostolskim, a znatno je također, u odnosu na Štefanića, proširen izbor iz legendi i Marijinih mirakula. Riječ je o tekstovima od kojih su neki u cijelosti zadnji put objavljeni još u 19. stoljeću, u danas teško dostupnim izdanjima, a sada više neće biti tako nedostupni.

Vrlo su rijetki slučajevi u kojima je Štefanićeva hrestomatija opsežnija u svome izboru, takav je slučaj, ako sam uspio dobro usporediti na brzinu, poznata Dundulova vizija, koja dakle ni u ovome novom izdanju nije objavljena u cijelosti. Dva Matičina sveska opremljena su uz to rječnikom, tumačem pojmova i priređivačkim popratnim tekstovima i objašnjenjima, u skladu s uzusima biblioteke, što olakšava pristup djelima, te će stoga moći ispunjavati istu funkciju, barem što se srednjovjekovnih proznih djela tiče, koju je za studente desetljećima ispunjavala poznata Štefanićeva hrestomatija.

Prozni tekstovi hrvatskoga srednjovjekovlja tako će zahvaljujući ovome izdanju razgovjetnije progovoriti današnjoj publici, umnogome drukčijoj od one kojoj su bili prvobitno namijenjeni. Svaka prilika za takav susret s vlastitom prošlošću, koja je postala naše Drugo, kojem više ne možemo lako, bez poteškoća, pristupiti, već ga moramo pažljivo upoznavati, svaka takva prilika dragocjena je. U nizu Stoljeća hrvatske književnosti trebalo bi se pojaviti još nekoliko knjiga posvećenih srednjovjekovnoj književnosti, tako i one posvećene srednjovjekovnoj poučnoj i pravnoj prozi i srednjovjekovnom pjesništvu. Srednjovjekovno pjesništvo obuhvaća, dakako, pjesme, odnosno ono što se obično, iako u osnovi neopravdano i anakrono, naziva srednjovjekovnom lirikom, ali srednjovjekovno pjesništvo obuhvaća i drame, koje su u našemu srednjem vijeku također pisane isključivo stihom, osmercem. Valja se nadati da će te preostale knjige posvećene srednjem vijeku u Stoljećima hrvatske književnosti zadržati kvalitativnu razinu koju su postavila ova dva korisna i dobrodošla sveska.

APOKRIFI

Čte se v Ištorijah skolastikah: Kada biše Adam ispujen iz raja za neveru, tada Bog postavi anjela herubina na vratih rajskih s mečem plamenim, da bi nijednoga človjeka v raj ne pustil. Adam, buduć tako spujen, i kada imi 9 sat let i 60 i 7, tada obnemore. I posla tretorojenago sina svojego Sita v raj zemalski, govore: “Idi v raj ter prosi ot onoga driva, gdo bi ga jil ne bi umrl nigdar.” A ta Sit pojde i ne da mu anjel v raj vlisti, ni mu da onoga driva koga on prošaše, da mu da kitu onoga driva po kom biše Adam sagrešil, tere mu reče: “Kada to drivo plod učini, tada tvoj otac zdrav bude.” I kada se Sit povrati k ocu svojemu, tada otac njega biše umrl i biše pokopan. A Sit vsadi onu kitu na grobi oca svojego. A ta kita se prija, tere vzraste drivo veliko. I tako sta tri tisuća i pet sat leti, dari do vrimene Solomunova.

 
Taddeo Gaddi, Alegorija križa – drvo života, XIV. stoljeće

I kada Solomun crikav zidaše, ku mu biše Bog zapovidal zidati, tada ono drivo za lipotu njega učini posići i hoti ž njega teg učiniti crikvi. I vsi meštri nigdare ne mogoše toga driva pripraviti v teg, jere nigda biše dlgo, a nigda kratko. A oni za sramotu toga driva učiniše v njem most na jednom potoci pred Jerusolimom, kud’je ljudi hojahu i dobitak. I kada pride Saba kraljica vidjeti mudrosti Solomunje, i govorivši š njim vrati se ot Solomuna. I mimo hodeći po onom drivu i po Svetom Duhu zvidi i pozna da je vele moćno plemenito drivo, tere malo odšadši posla k Solomunu rekući: “Dam ti vidjeti da drivo ko v takovi mesti v vašćini stoji, da po njem vse kralevstvo židovsko ima poginuti!” Cjesar Solomun slišav to, vze drivo tere je v tretom obzidi pokopa gluboko v zemlju. I potom onde lokva se učini vrhu onoga driva pred pristriškom Solomunjim, tere sta ondi do jatja Gospodina.

A kada bi zajutra v Veliki petak, tada drivo zišlo biše van iz zemlje tere plavaše po vodi. I tadaj Židove prokleti vzeše ono drivo i ž njega učiniše Gospodinu križ na kom ga raspeše. I tada isplni se rič anjelova ku biše rekal Situ: “Kada to drivo plod učini, tada tvoj otac zdrav bude!” A Gospodin naš umrv na križi, i pojde k paklu i izvede ot tudu Adama i oce svete is tamnice i postavi je v svetlost večnu. Amen.

Marijini mirakuli

Biše 1 vitez velje bogat i moguć, ki imiše v običaju vsako leto činiti velika traćen’ja na nike svetce svojim prijateljem. Prigoda se da cića velika traćen’ja ko biše učinil, pride na toliko uboštvo da ne mogaše živiti. I prišadši jednuč svetac od Vazma i, ne imijući ča veće tratiti, cića srama izide van iz grada i idje v jedno mesto vele pusto, stati ondi doklje svetac prošal bi. Tako stojeći va toj pustinji s vjeliku žalostiju, tudje pride k njemu 1 velik i strašan človjek, ki biše na jednomu konju strašnu, i reče mu: “Zač si ti prišal va to mjesto pusto?” A vitjez mu vsu stvar odkri po redu. Tada on človjek strašni reče mu: “O viteže, ako oćješ mi ti učiniti jednu službu, ja ti ću dati vele vjeće bogatstva nego si ga imil nigdar.” Odgovori vitez: “Vele dobrovolno ja ti obituju ono ča budeš prositi.” Reče on d’javal pakljeni, ki bišje v kipu toga človjeka: “Vrati sje v grad i išći v takovu mestu tvoje hiže, najti oćeš mnogo zlato. I kada je najdeš, povrati se na ovo mesto k mani, i pripelaj s tobom tvoju ženu i daj mi ju da učinju od njeje ono ča oću!” Vitez mu objeća isplniti vse ča ta strašni človjek pitaše. Zato vrati se skoro v grad i, vzlizši v svoju hižu i ljubeznivo išćući, najde veliko zlato i srebro kim iskupi vse svoje imjenije ko on biše prodal i založil. I tako bi bogatjeji nego prvo. I prišadši dan v ki on bišje objećal se d’javlu vratiti, i reče ženi svojej: “Pripravi se, nama je potriba pojti v niko mesto prez ine družbe!” Ona se tudje preporuči slavnoj devi Mariji. I gredući, prvo nego bi prišli na mesto urejeno, najdoše jednu crikav v ku žena ovoga viteza vlizši, devotim zakonom prjeporuči se slavnoj devi Mariji. I tudje usnu. I ovo mati Isuhrstova vze tudje priliku njeje i izajde van is crikve, a vitez, mneći da bi ona bila njegova žjena, popela ju na ono mesto kadi ih d’javal čekaše. I kada biše blizu onoga mesta, poče d’javal vapiti i hotišje pojti, da ne mogaše. I tako vapijući govoraše: “O vitežje, človječe nevjerni, ja ti podah mnogo blago da bi mi pripjelal tvoju ženu va ovo mesto da osvetil bih se nad nju, jere nam čini veliko progonenije, meni i mojim tovarišem, i škodu cića časti ke čini materi Isuhrstovi, a ti si pripelal onu pred ku se pomoći ne moremo, cića velikje moći ku ima svrhu vsih nas!” On vitez imi tolik strah ot tih riči, da se ne mogaše poddržati ni govoriti. Reče tada Gospoja d’javlu: “Kako ti imaš toliku sminost ubiti i ozloglasiti onu ka mi toliku nosi čast? Zato ti zapovidam da pojdeš v pakal, i ne moći budeš otuda izajti, ni učiniti niku protivšćinu človjeku ki mi čini niku čast i ki bi bil va me devot!” Tada d’javal s velikim vapijem išćeznu po toj pustinji. A ta vitez, pokleknuvši k nogam slavne deve Marije, poda se v grih i uprosi prošćenije. Ona ga moćno pokara i posla ga k onoj crikvi kadi biše njegova žena. I prišadši, najdje svoju ženu speći. I probudivši ju, reče njej po redu ča mu se prigodi. I vrativ sje v grad, i vliš’ši v svoju hižu, vse ono blago išćeznu ko d’javal biše im dal. I počeše živiti mjeju sobu svetim načinom va veliku devocionu i učiniše vele dobra. I tako prodlživše, biše dostojni na koncu slavu imiti života večnoga po plaćah slavne devi Marije, ka budi va vjeki blagoslovlena. Amen.

 Iz knjige Hrvatska srednjovjekovna proza II.