Život u svijetu uškopljenika

Predstavom Potomci uškopljenog admirala nastavio se u Muzeju suvremene umjetnosti program ovogodišnjeg Eurokaza. Marionetsko kazalište Youkiza iz Japana u suradnji s francuskim redateljem Frédéricom Fisbachom izvelo je predstavu prema dramskom tekstu singapurskoga dramatičara i redatelja Kuo Pao Kuna. Iako je Youkiza tradicionalno marionetsko kazalište koje se može podičiti trima stoljećima dugim kontinuitetom rada, predstave koje radi nisu samo tradicionalne budističke priče. Osim Paravana Jeana Geneta, koje je postavio Fisbach i s kojima su uspješno gostovali po Europi, Youkiza je uspješno postavilo i Shakespeareova Macbetha.

Prožimanje suvremenoga kazališta i tradicionalnih kazališnih formi u marionetskom kazalištu na intrigantan se način vidi i u ovoj predstavi. Ona kao polazište uzima biografiju kineskog eunuha, admirala Zheng Hea, ali u varijanti suvremenijega dramskog pisma kojemu je to okvir za ispisivanje povijesti zatočeništva, nametnuta i izabrana u isti mah. Dramska struktura koncipirana je mehanizmima kojima se tradicionalno koristi japansko marionetsko kazalište. Gledateljima su prvo predstavljeni redatelj, prevoditeljica, glumci, ali u njihovu podvojenu obliku – i kao osobe i kao lutke koje su identično odjevene. I, kako navode u uvodnom dijalogu, takvo predstavljanje služi kako gledatelji koji još ulaze u dvoranu ne bi imali osjećaj da su nešto propustili. Kada predstava stvarno započne, zbiva se u tipičnom uredu u kojem jedan od zaposlenika proučavanjem Zheng Heove biografije shvaća ograničenost vlastita života i, nakon cijele noći provedene u uredu, odluči dati otkaz. Njegova identifikacija sa sudbinom jednog kastrata, poznatoga svjetskog pomorca, praćena je prizorima iz Zeng Heova života koje igraju marionete. Sugestivnost je tih prizora u minucioznim i preciznim pokretima kojima ostali glumci (potpuno maskirani u crnu odjeću) oživljuju lutke te se tako, primjerice, bijeli majmuni kreću iznimno realistično, baš kao i medvjed kojega zajaši kineski car Yungloa kojemu Zheng He služi. Osoba koja svoj izgubljeni život traži u biografiji uškopljenog admirala imenovana je kao Netko i, što predstava više odmiče, gube se granice između tog Nekog i Pripovjedača te Nekog i Zheng Hea. Iako je predstava praćena simultanim prijevodom i iako su ulomci teksta gledateljima dostupni u programskom letku predstave, prelaženje iz jedne dimenzije stvarnosti u drugu, teatralizirani ulasci i izlasci izvođača i lutaka iz predstave te značenja koja takvi kazališni postupci ili impliciraju ili potenciraju veoma su zbunjivali. Pribroji li se tomu već spomenuto izjednačavanje kastracije sa svijetom programiranih obrazaca ponašanja, neslobode, nasilja i podređenosti u kojem danas živimo (ne samo japanski radnici koje vidimo u početnim i završnim prizorima predstave), čini se gotovo nemogućim razriješiti mnoštvo konotacija koje predstava sadržava.

Stapanje dvaju svjetonazora; europskog, koji sa sobom donosi redatelj, i tradicionalnoga japanskog koji nerijetko zamišljamo kao racionalističku analizu svih aspekata nekoga problema uvjetovanu radnom disciplinom i etikom, gotovo fanatizmom, po kojem se Japanci razlikuju od ostatka svijeta, posredovano je dramom o kineskom admiralu koju je napisao Singapurac. Doduše kineskog obrazovanja, ali ipak nedovoljno asimiliran. U toj čudnoj inverziji vjerojatno leži i izbor dramskoga predloška koji je trebao naglasiti sve moralne i etičke dvojbe što muče Nekog od trenutka kada je počeo proučavati Zheng Heovu biografiju. I sam Zheng He nije bio podrijetlom Kinez te je njegovih tridesetak morskih ekspedicija tijekom kojih je načinio i kartu svijeta u predstavi protumačeno kao bijeg od dvorskih spletki i okrutnosti cara kojemu je obvezan služiti. No unatoč dimenziji procjenjivanja moralnosti Zheng Heovih postupaka i mogućnosti izbora, kraj predstave gledatelja povede u drugom smjeru. Naime, sve priče o postupcima kastracije svedu se na jednu – na zatiranje života i nijekanje osnovne biološke postavke jednoga ljudskog bića, a to je pravo na potomstvo. I to je pravo shvaćeno dvojako: kao pravo na produljenje vrste, ali i pravo pojedinca da – imajući djecu – svoja znanja, iskustvo, karmu, energiju (a ne samo genetski materijal) ostavi za vječnost. Taj je prizor na čudan način povezan s prvim prizorom koji opisuje sobu u Zabranjenom gradu gdje su pohranjena spolovila svih eunuha koji tamo trenutačno borave jer se, prema budističkom vjerovanju, eunuhovo tijelo moralo ponovno povezati u cjelinu kako bi se mogao u novom životu roditi kao muškarac. Usprkos teškom dohvaćanju svih slojeva predstave, ovakav završetak, uz sjajnu izvedbu, zaokružuje dojam o projektu kao o vrlo zanimljivu i neobičnu. Možda ne toliko šokantnu i inovativnu kao što bismo to od Eurokaza očekivali, ali još dovoljno slojevitu i poticajnu.