Zabavni divertisman

Premijera je kazališna svetinja i mnogi su umjetnici spremni poginuti da bi nastupili na premijeri. No u domaćim glazbenoscenskim okolnostima osvrti na premijere nerijetko su podložni traženju olakotnih okolnosti: zbog premijerne napetosti... ili kad se sve još bolje uigra... predstava će biti bolja nego na samoj premijeri. Mnogi su nazočni s premijere Minkusova baleta Don Quijote u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu 5. lipnja posvjedočili o indisponiranome nastupu orkestra HNK. Kako se ovaj osvrt odnosi na prvu i drugu reprizu te predstave, 7. i 8. lipnja, u kojima je nastupila druga, a zatim i premijerna solistička podjela, pokazalo se kako traženje olakotnih okolnosti nije neopravdano.

Već je s prvim taktovima glazbe na predstavi 8. lipnja bilo jasno da je izvedba poletnija nego dan prije. Imala je potrebna temperamenta, a i urednosti. Moglo se u njoj uživati, što znači da su dirigent Dijan Čobanov i orkestar ipak načinili dobar posao iako on nije bio vidljiv, tj. čujan, na premijeri. To opet znači da su predstavi Don Quijotea nedostajala dva generalna pokusa, što je bilo uočljivo i iz nastupa druge podjele. Problem je što profesionalni kazališni izvjestitelji mogu, a i ne moraju, pronalaziti olakotne okolnosti za određene nedostatke, dok prosječan posjetitelj ili pretplatnik ima pravo na predstavu iste kakvoće bez obzira koju izvedbu pohodi jer su cijene ulaznica za sve izvedbe jednake.

Prizor iz baleta

Kao koreograf i redatelj Don Quijotea, prema izvornoj postavci Mariusa Petipaa, nastupio je Francuz Patrick Armand, bivši prvi plesač London Festival Balleta odnosno Engleskoga nacionalnog baleta i Bostonskog baleta, koji od 2005. djeluje kao baletni majstor i pedagog. On dosljedno poštuje Petipaov izvornik, predstavu je skratio za dobrih pola sata glazbe i, bez detaljnijega zalaženja u njezino čvrsto dramaturško i glumačko tkivo, sveo je na razinu zabavnoga divertismana. Možda Armand, ili netko drugi, u tome djelu i ne vidi ništa više od zabavna divertismana, što sigurno nije točno. Prethodne zagrebačke produkcije Don Quijotea, od njegove zakašnjele prve izvedbe 1981. do sredine 2000-ih, uvijek su ga predstavljale kao veliko djelo baletne klasike. Zato je nova predstava ponovo korak unatrag u radu Zagrebačkoga baleta. I ponovno je to djelo inozemnoga gosta, i to baletnoga majstora koji je, kako se može iščitati iz njegove biografije, tek sada u Zagrebu promaknut u koreografa i redatelja. I to pored barem pet domaćih baletnih majstora koji dobro poznaju Don Quijotea, među koje bez zadrške ubrajam i ravnateljicu Baleta Irenu Pasarić.

Dojmu predstave kao divertismana pridonio je i nastup druge solističke podjele, koja je po sastavu uglavnom ista kao premijerna, ali u drugim ulogama. Pavla Mikolavčić i Dmitrij Timofejev solidno su otplesali glavne uloge Quitri i Basilija, ali bez glumačke uvjerljivosti, bez koje se ne može izraziti njihov pravi temperament. Uopće su ostvarenja iz premijerne podjele bila bolja i cjelovitija, što ponovno ukazuje na već spomenut nedostatak pokusa. Zašto onda ustrajati na dvije (i više) podjela kada isti plesači ionako moraju nastupati u svim izvedbama?

Pavla Mikolavčić i Petra Vargović bile su izvrsne kao Quitrine prijateljice. Petra Vargović istaknula se i kao dražesno lepršav Amor s izvrsnom varijacijom. Lijepo zaokružene komične i karakterne likove ostvarili su Andrej Barbanov kao Gamache, Benjamin Duran kao Sancho Panza, Ilir Kerni kao Don Quijote i Nataša Sedmakov kao Ciganka. Rieki Suzuki bolje pristaje uloga Kraljice drijada od Amora i Prijateljice. Ansambl – seljani u sequidilli, toreadori, djeveruše i drijade – bio je lijepo razigran i uigran. Scenografiju je, kao varijaciju teme iz prethodne produkcije Don Quijotea, načinila Dinka Jeričević, s većom ulogom projekcija. Živopisne kostime kreirale su Dženisa Pecotić i Emina Kušan.

George Stanciu temperamentno je donio ulogu Espada, s vatrenom partnericom Mirnom Sporiš kao Mercedes. Stanciu je u zadnji trenutak uskočio u ulogu Basilija na premijeri zbog manje ozljede gosta Tamása Nagya koji je nastupio 8. lipnja. Nagy je prvak Mađarskoga nacionalnog baleta i Nizozemskoga nacionalnog baleta, iskusan plesač koji, unatoč ne baš atraktivnim skokovima, ipak ima sve odlike kao danseuer noble.

Već je igra zavođenja između njega i Quitri na početku ukazala na punokrvnost njihovih ostvarenja i šarmantnu glumu. Kao Quitri bljesnula je mlada Japanka Yuka Ebihara, rođena 1986. u Tokiju. Balet je učila u Kini i Japanu (!), a od prošle godine solistica je Baleta HNK-a. Dokaz je (uz mnoge druge umjetnike iz tih zemalja na zapadnoeuropskim baletnim i opernim pozornicama) kako su se te dalekoistočne zemlje izjednačile s Europom u europskoj kulturi! Yuka Ebihara virtuozno vlada klasičnom tehnikom, od skladnih talijanskih fouettea što ih je pokazala kao Kraljica drijada, čak do dvostrukih fouettea u ulozi Quitri. Čak ni nes(p)retan pad nije mogao narušiti svekoliki izvrstan dojam njezina nastupa. Kao Quitri je graciozna, umiljata i vragolasta kada treba, pa ne bi iznenadilo da ubrzo postane miljenicom zagrebačke publike.