Vrhunci i ponori festivalskog programa

piše Ivana Slunjski

Treba li sumirati učinke nedavno zaključena niza plesnih događanja prije negoli sjećanja počnu varati, nekako se nije moguće oteti dojmu da je zlatno doba Festivala debelo iza nas. Kako uopće vrednovati festival koji otvara hermetična i naporna predstava ViceRoyale. VainRoyale. VileRoyale plesne umjetnice Sónie Baptista, u najavi proglašene „jednom od najzanimljivijih mladih koreografkinja u Portugalu“, dok se najboljom predstavom, ujedno i posljednjom predstavom Tjedna, može smatrati predstava Amour, acide et noix, kojom je, u ne bitno drukčijem obliku, plesna grupa Daniela Léveilléa 2005. već gostovala na istom festivalu? Tek nekolicina predstava (od dvadeset i osam, odnosno dvadeset i pet, koliko ih je vidjela zagrebačka publika kojoj pripadam) promišljanjem i izvedbom građe približava se Léveilléu i u potpunosti opravdava festivalski izbor; takve su predstave Ljubavni žar (Love Fire) i Izniman osjećaj (Singular Sensation), po broju gostovanja već udomaćene izraelske koreografkinje Yasmeen Godder, potom dvije predstave hrvatskih autora, Diptih: Ovo (ni)je moja šuma autorskoga trojca Marchig, Japelj i Govedić, te BoNeT Maše Kolar i Zorana Markovića. Tu je negdje i virtuozno izvedena obljetnička predstava Onima koje volim (To the Ones I Love) belgijske skupine Thor, koja je jedina na 27. tjednu tri dana uzastopce punila dvoranu Zagrebačkoga kazališta mladih. Iako se Formula Iskre Šukarova i Dejana Srhoja po tematskom i vremenskom opsegu i tek dvoje izvođača može naći u kategoriji malih predstava, nipošto nije zanemariva. U osnovi je Formule strukturirana improvizacija kojom se igrom i zamjenom uloga istražuju razni oblici komunikacije. Profesionalna je publika u pojedinim predstavama jamačno pronašla još koju zanimljivost, primjerice, u suvremenom plesu rijetko tematizirano muško zajedništvo kao u Premijeri (Opening Night) belgijsko-slovačke skupine Les SlovaKs ili modni performans Trajala Harella Twenty Looks or Paris is Burning at the Judson Church (S), viđenje postmodernoga plesa i značaja pokreta Judson Church iz perspektive harlemske drag ball scene. S druge strane, na festivalskom repertoaru našli su se totalni promašaji, kao što su Tragovi zalutalih (Spuren der Verirrten) Nade Kokotović prema istoimenom Handkeovu tekstu, ili površno ukazivanje na problem (ili ponovno prelaženje preko problema) beskućništva u Rio de Janeiru predstavom Noć će biti crna (The Night Will be Black) Brazilke Astrid Takche de Toledo. Predstava Kritika – djelo u nastajanju Katarine Đurđević pak građom promašuje kontekst. Ponukana takvim predstavama, većina neprofesionalne publike demonstrativno je odbijala pratiti nastavak festivalskog programa poslije deset sati navečer, zaključivši da je to vrijeme rezervirano za neatraktivan program. Primjer tih predstava skreće pozornost na činjenicu ili da su selektori nasumce pozivali pojedine predstave a da ih prije nisu pogledali ili da su popunjavali programske rupe svime cijenom prihvatljivim i dostupnim na tržištu. Kad se prostor između festivalskih vrhova mora utapati ispodprosječnim programom, posve se neopravdanim čini razvlačiti Tjedan na dvanaest dana.

Promašena jugonostalgija

Najveće razočaranje Festivala definitivno je gostovanje Nade Kokotović. Publika koja nije imala prilike vidjeti njezine radove iz razdoblja koreodrame u Subotici, među kojoj i sama pripadam, nakon devetnaest godina odsutnosti s hrvatske scene iščekivala ju je s velikim nestrpljenjem. U međuvremenu su se o radu Nade Kokotović raspredale velike priče i gradila neprijeporna ikona, no ako je suditi prema viđenom, od njezine vizije koreodrame nije mnogo ostalo, a ostala je sumnja da je velika vizija ikad i postojala. Prožimanje videa i izravne scenske radnje danas je mnogo složenije od onoga koje je primijenila Kokotovićeva, a scensko kretanje, naguravanje i komešanje na sceni u ravnopravnu je položaju s govorenim dionicama u svakom dramskom kazalištu. Koreodramski izvedbeni oblik zahtijeva prožimanje različitih žanrova i medija u smislu tvorbe nove vrste kojoj, na tragu totalnoga teatra, sastavne komponente više nisu lako razlučive, na kakvo su nas razumijevanje koreodrame navikli Damir Zlatar Frey i Joszef Nagy. Handkeova drama ispripovijedana je u prvom licu iz perspektive promatrača, pripovjedačice uprisutnjene videozapisom (Christine Sohn), koja nas uvodi u scensko djelovanje petero izvođača (Grit Bardowick, Andre Jolles, Tuong Phuong, Isabella Archan, Till Brinkmann). Na formalnoj razini struktura drame počiva na tehnici kratkih sekvenca i brzih izmjena glumaca. Na sadržajnoj razini varira se tema sukoba, jedni apeliraju na pomirenje, drugi neprestano hrane mržnju, jedan protagonist može podnijeti teret života, drugi ne može, jednom je bitna utjeha, drugi za nju uopće ne zna. Stav je Nade Kokotović da umjetnost mora biti politički angažirana. U tom je smislu zanimljivo da je izabrala Handkeovu dramu koja udaljuje tragediju, relativizirajući i pomirujući žrtvu i krivca. A upravo je za berlinsku praizvedbu Tragova zalutalih 2007. Handke primio alternativnu nagradu Heinrich Heine, čiji je novčani iznos kao potporu uručio kosovskim Srbima. U slučaju Nade Kokotović reklo bi se, blago rečeno, jugonostalgija.

Festivalski vrhunci

Svakim gostovanjem Yasmeen Godder potvrđuje svoju koreografsku izuzetnost. U Iznimnom osjećaju Godderova kreće od činjenice informacijske prezasićenosti današnje populacije. Kad su sve granice probijene, sve iskušano, istrošeno, reciklirano, koji nam je poticaj potreban da bismo doprli do sebe samih, što je to što nas pobuđuje i uzbuđuje, što nas gura/nosi naprijed? Za čim žudimo? Petero izvođača (Inbal Aloni, Ilaya Shalit, Eran Shanny, Tsuf Itschaky i Shuli Enosh) kroz gusto zbijenu mrežu pokreta i gestualno deskriptivnih narativa defilira Godderičinim začudnim svijetom punom spodoba neosjetljivih na podražaje. Utaživanje želje iscrpljuje se u novoj žudnji, u novoj konzumaciji senzacije. U Ljubavnom žaru, regularno dobra iako se prihvaća pomalo istrošene stereotipizacije muško-ženskog odnosa, Godderova (uz nju izvođač je Eran Shanny) rastače civilizacijski stečene naslage. Kultivirana bića, što se naglašava inačicama valcera od Straussa do Šostakoviča, u svojoj se ljubavnoj zaslijepljenosti pretvaraju u prave pećinske ljude s rukama duboko zarivenim u utrobu ulovljene divljači. Ljubavno snubljenje, u kojem Godder pristaje i na izvrtanje rodnih uloga, završava hipertrofijom kiča, svjetlosnom instalacijom u obliku srca koja se rasipa po razasutoj utrobi ubijene zvijeri.

Kritika – djelo u nastajanju Katarine Đurđević

Onima koje volim Thierryja Smithsa, izrazito plesna predstava, apstraktna pokreta, prožeta Bachovom glazbom, osvaja univerzalnošću i prava je poslastica za širu publiku. Scena je vizualno impresivna, devetoro tamnih plesača na bijeloj podlozi izvodi niz zahtjevnih sola, dueta i grupnih sekvenca. Česta izmjena majica različitih boja, trenuci predaha i pokoji osmijeh unose toplinu u plesnu apstrakciju. Dinamici prinosi i prostorno premještanje praktikabala na čijoj se pozadini ples izvodi. Ispražnjena od sadržaja, ako sadržajem smatramo nešto više od sama pokreta u vremenu i prostoru, iako pomalo hladna zbog visokoestetizirane slike, predstava je prava svečanost i posveta plesu.

Imperativ ekspresije plesnog sadržaja

Od predstava domaćih autora izdvojila bih samo dvije. Oba su naslova premijerna, no posve suprotnih scenskih učinaka i kvalitativnih dometa. Diptih: ovo (ni)je moja šuma, koju autorski potpisuju Silvia Marchig, Darko Japelj i Nataša Govedić (u ulozi dramaturginje), u istraživanje šume polaze od Pine Bausch. Premda se izvedbeno referiraju na njezin rad, primjerice u izoliranju i ponavljanju određenoga pokreta do tjelesnog iscrpljivanja, sličnost s Pinom Bausch više se otkriva putem scenskog ogoljivanja, probavljanja neugodnih sjećanja i iskustava koja su ih, dubeći ih godinama, formirala u ono što danas jesu. Istodobno, nelagodne osjećaje ne žele uskratiti ni publici, koju suočavaju s vlastitim pokušajima, promašajima ili pobjedama. Prvi, operni dio, kad je ratna sjekira na vidjelu, što asocira i na opernu artificijelnu pretjeranost i patetičnost kao odlike žanra, izvodi se u tišini, prenaglašenom gestom, praćena tek glazbenom kulisom (izbor Nenad Hrgetić). Iz neverbalnih, često i komičnih situacija nastalih spojem neuobičajenih rekvizita (gumene rukavice nategnute na stopala) čita se napetost, a ne zna se što stoji iza toga. Drugi, performativni dio, ili dio u kojem je sjekira zakopana, ključ je cijeloga rebusa. Ponavljanjem istih situacija iz prvoga dijela, što se može označiti i frojdovskim nagonom za ponavljanjem traume, kroz istrzanu priču ranjena nutrina izbija na površinu. Nerazumljive reakcije iz opernoga dijela sada su jasne. Bilo da je riječ o ustrajnosti u umjetničkom pozivu neovisno o povredama ili o baki koja dvadeset godina nije kročila iz stana, trauma se ne može jednostavno prepričati. Ona isplivava u fragmentima, zapretena i tek naslućena.

Nasuprot toplom i ganutljivom Diptihu koji obuzima i duboko dira, Kritika – djelo u nastajanju Katarine Đurđević izazvala je prilično polemika među – kritičarima. Smještaj publike u središte prostorije oko koje se izvođačice Adrijana Barbarić Pevek i Petra Valentić kreću i trče, zaustavljajući se pred fotografijama ogoljenih plesačica da bi naposljetku razotkrile posljednje platno, plakat s izvacima iz kritika različitih predstava, udaljenih od njihova izvornog konteksta. Cirkularnošću kretanja i postavom fotografija nastoji se aludirati na kritiku kao sastavni dio predstave (iz cedulje: „tek čitanjem pisanih kritičkih ekspresija plesnog izražaja (...) predstava se završava“). Na izlazu iz dvorane publici se u ruke tutne papir ne bi li napisali svoju kritiku. Polemike među kritičarima izazvalo je nasilno utiskivanje plesne građe u kontekst pisanja kritika, a potom i autoričino nerazlikovanje osnovnih kategorija. Kritika, prije svega, nipošto nije dio predstave, njezin izdanak ili ključ za dešifriranje, ali pojedina kritika kao samosvojno djelo ulazi u dijalog s predstavom. Kritika, dalje, nije ekspresija plesnog izražaja i poprilično se razlikuje od dojmova koje su posjetitelji na brzinu nadrljali na komad papira. Ukupnu kritiku jedne predstave čini zbroj pojedinačnih kritika jer se predstava tako razmatra iz više perspektiva i očišta. Suvišno je i govoriti da mišljenja različitih glava s različitim zaleđima i iskustvima nikad ne mogu biti istovjetna. Ma kako se umjetničkom egu kritika može činiti kao osvetnički udarac mačem, nužna je jer bez razložne refleksije o nekom djelu ili činu možemo govoriti isključivo kao o konzumacijskom proizvodu. Umjetnost nikada nije i ne može biti samodostatna. Na isprazne hvalospjeve ne pristajem jer ne želim fingirati ono što nazivamo stvarnošću – ili barem vlastitu percepciju te stvarnosti.