U znaku Papića

Veći dio posljednjeg izdanja tromjesečnika Hrvatski filmski ljetopis posvećen je Krsti Papiću, hrvatskom redatelju koji je odavna poznat ljubiteljima filma diljem Hrvatske, a svakako i šire. Baveći se upravo onim što se čini najtežim – suočavanjem s grubom stvarnošću – svojim se radom zavukao pod kožu i simpatizerima modernog i klasičnog filma, kao i igranog i dokumentarističkog. U svojim djelima Papić se bavi upravo životom običnih ljudi u teškim vremenima te traumama društveno-političke povijesti Hrvatske, uzimajući film kao pomagalo kojim će iskazati sliku, svjedočanstvo i metaforu, ali i tumačenje vremena. Njegov dosad vjerojatno najslavniji film Lisice (1969) smatra se jednim od najvažnijih djela tadašnje jugoslavenske produkcije, a takav je podžanr poslije nazvan informbiroovskom dramom. Upravo u Lisicama do izražaja dolazi Papićevo umijeće da, uz svoj rani opus, u moderni film unese dokumentarističke elemente, koji mu pak omogućuju da dočara zbiljsku i međusobnu isprepletenost javne umjetnosti i sama društva. U novovalnom filmu osjeća potrebu da progovori o mladim ljudima i njihovim problemima – egzistencijalnoj situiranosti, životu u velikom gradu i njegovim posljedicama, studentskom životu, podstanarskim sobicama, zagrebačkim ulicama, kavanama. Možda je upravo zbog toga na neki način uvijek bio blizak publici, dotičući se stvarnih ljudi, njihovih osobnih tragedija te vremena i mjesta u kojem se živjelo.

Uz uvod Tomislava Šakića te iscrpan intervju Jurja Kukoča, Danijela Rafaelića i Tomislava Šakića s autorom, tekst Jurice Pavičića govori nešto više o Lisicama i njihovom utjecaju na našim prostorima (i dalje), a tekst Juraja Kukoča o oprekama u Papićevu dokumentarnom opusu. Studija Nikice Gilića pak obrađuje predratnu psihozu i slike tridesetih u Izbavitelju, ocrtavajući i vrijeme nastanka filma – poprilično specifično razdoblje u povijesti našega filma. Juraj Kukoč na kraju Portreta redatelja donosi iscrpan pregled filmografije Krste Papića s mnogim nužnim i detaljnim podacima.

U Ljetopisu se može pročitati i rad Krešimira Mikića – portret Michaela Ballhausa, slavnog njemačkog snimatelja s međunarodnom karijerom, koji je radio s velikanima poput Scorsesea, Coppole, Redforda i drugih, a poznat je po umijeću da kamerom pridonese emociji te na taj način stvara kompoziciju kadra. Snimio je mnoštvo poznatih filmova (Spavači, Doba nevinosti, Drakula, Fantastična braća Baker, Bande New Yorka), a na glasu je i kao izvrstan predavač sa sposobnošću da svoje znanje vjerno prenese mladim naraštajima. Sonja Tarokić u povodu Ciklusa filmova piše o narativnom umijeću Fritza Langa, jednog od najvažnijih redatelja klasičnoga fabularnog stila te o specifičnostima koje odlikuju njegov rad, kao npr. ustrajavanju na liku dvojnika, paralelnoj montaži, subjektivnim kadrovima. Tomislav Kurelec navodi neke osobitosti i najvažnije primjere novoga švedskog filma, koji zahtjevniju publiku oduševljava dječjom i posebice tinejdžerskom tematikom te likovima koji se uvelike razlikuju od uvriježenih holivudskih protagonista.

Od tekstova koji se bave kinorepertoarom tu se nalaze Crnci, Čovjek ispod stola, Duga, Ljupke kosti, Mjesec, Ni na nebu ni na zemlji, Ozbiljan čovjek, Sve o jednoj djevojci, Sveti Georgije ubiva aždahu te Cameronov Avatar, dok se od DVD-izdanja spominju Nitko ne zna, 1941: luda invazija na Kaliforniju i Zona.

Među novim knjigama spominju se pak djela koja govore o Altmanu, Krelji, Žižiću i Eastwoodu, ali i povijesti hrvatskog filma, Hollywoodu itd. Osim toga tu su i Kronika, Filmografija kinorepertoara te još mnogo zanimljiva sadržaja.