Staklo individualne propusnosti

piše Igor Ružić

Što je izlog i čemu služi? Kao u onoj paraboli o majmunu iza rešetaka koji se, dok ga mi gledamo kao zatvoreno biće, pita što mi svi radimo u kavezu, tako je i obično staklo između nas i njih ponekad izvor frustracije, ali i dubljega pogleda. Na toj pretpostavci zasniva se nova predstava, iako je u ovom slučaju zaista pametnije uporabiti ozloglašeni termin projekt, Nataše Rajković i Bobe Jelčića. Izlog, uz produkcijsku potporu Zagrebačkoga kazališta mladih, nastao je gotovo pune četiri godine nakon njihova posljednjeg rada, barem ovdašnjeg. I uspjeha, barem inozemnog, s predstavom S druge strane u istom tom kazalištu. Koliko ga ponovno postavlja, Izlog istodobno i implicitno odgovara na pitanje što je to u radu dua Jelčić – Rajković što čini prepoznatljiv domaći kontekst jednako razumljiv inozemnoj publici, kako to oni mogu prodrijeti do intime koja nadilazi jezične i kulturološke barijere, ili barem predrasude, i kako, na koncu, uspijevaju uspostaviti tako kvalitetnu komunikaciju sa svojim i izvođačima i gledateljima, čak toliko da sami postaju gotovo nevidljivom činjenicom u procesu.

Pogled iz izloga: teško je procijeniti što je „igrano”.

Njihove predstave, u opisu koji ne treba mnogo riječi, zvuče kao život predstavljen sobom samim, a postavljen na pozornicu. Ili, kao u ovom slučaju, na ulicu. Koliko pritom pati ili dobiva izvedbenost sama, koliko se kontekst puni razlikom u priči koja, iako kao i inače nesigurna, jest konstruirana okom dramaturginje i rukom redatelja, drugo je pitanje, na koje publika u napuštenom poslovnom prostoru u Tratinskoj ulici, svojevrsnu uvodu u ono što zagrebačka Trešnjevka jest bila i što bi trebala ostati, i ne mora sama dati odgovor. Dovoljno, je, naime, očarana sasvim jednostavnom, čak i banalnom činjenicom da je jedanput i ona pod staklom, a ne samo izvođači. Rad Bobe Jelčića i Nataše Rajković i inače se vrti oko nevidljive pregrade koja dijeli izvedbu i one koji bi je trebali pratiti, shvatiti i, donekle barem, uhvatiti. To nije ona jednostavna veza suigre, iako ne treba unaprijed odustati od ustrajavanja na suigri, jednostavnije shvaćene kao interakcije publike i izvođača, pogotovo ne one njezine brutalne, posljednje faze s izvlačenjem gledatelja na pozornicu. Riječ je o bitno suptilnijim učincima, koje publika trpi iako ostaje sjediti, i sijedjeti. Baš kao što se takozvano prelijevanje života ili zbilje u kazalište ne događa samo kad, ili samo zato, što se izvođači u izvedbenoj situaciji i dalje zovu svojim svjetovnim imenima. Posljedica onoga što su Bobo Jelčić i Nataša Rajković započeli još Promatranjima, a nastavili Usporavanjima i Nesigurnom pričom te poslije Gradom u Gradu i S druge strane, jest odvesti kazalište iz kazališta u realnost. Kao pokušaj egzaktnog, koliko je to, jasno, moguće, odgovora na pitanje gdje počinje prvo, a završava drugo, i obrnuto. Dubrovačkom Radionicom za šetanje, pričanje i izmišljanje primaknuli su se tom cilju možda i bliže nego Izlogom, ali on je sad i ovdje, dok je Radionica, iz raznih razloga, plesala samo dva ljeta.

Osnovni postulat koncepta Izloga ipak nije donijeti, ili iznijeti, zbilju onakvu kakva jest, iako ona sama po sebi to sasvim sigurno može izdržati. Naprotiv, koristeći se neprofesionalnim izvođačima, susjedstvom u pravom smislu riječi, radnja Izloga nastaje kao prikaz mogućnosti grupiranja po ipak odveć ustaljenu konceptu. Autorima je trebalo nekoliko težišta, pa se za okupljanje izvođača ono pronalazi u situaciji svadbe, kao jednog od arhetipskih toposa svake rekreacije zbilje, dok bitno inventivnijim postaje trenutak u kojem dolazi do žuđene, ali osporene interakcije. Sve dok se pred gledateljevim očima i – nimalo zanemarivo – ušima zaštićenim staklom odvijaju društveni procesi, on može ostati objektivan, ali u trenutku kad izvođači ili likovi, protagonisti ili akteri, kako god ih se želi zvati, traže neku vrstu interakcije na koju publika ne može, čak i ako to zaista želi, odgovoriti, situacija, i izvedbena, bitno se mijenja. Zato je, od komentara svakodnevice koji se mogu čuti, ili načuti, tijekom Izloga, najvažnija njegova komponenta upravo prizor u kojem nekoliko ljudi u hinjenoj ili zbiljskoj panici, jer to je u konačnici potpuno svejedno, traže uključenje u proces koji sami stvaraju.

Razbijanje iluzije o kazalištu kao rekreaciji zbilje, ili njezine mogućnosti, ovaj put postaje aktivna, što je novost u radu para Rajković – Jelčić. Kad padne reflektor ili se ugase svjetla, kad zazvoni mobitel ili netko od izvođača u dijalog umetne privatnu repliku, to su tek izbijanja zbilje, ekscesi koje je izvedbena situacija kadra podnijeti. Kad gomila ljudi iz ovog ili onog razloga nešto zahtijeva od publike, tada to postaje moralni čin, kao i svaka odluka te publike, koliko god poslije sama situacija bila isprana, i obezvrijeđena, vraćanjem u kontekst reprezentacije, radnje i konvencije gdje se zna tko gleda i sluša, a tko izvodi. Taj gotovo moralni, ali u svakom slučaju, i sa svim konotacijama riječi, odlučan trenutak Izloga ujedno je i njegov vrhunac. Jer bit kazališta mogla bi biti i ne samo pokazati zbilju nego i njezine posljedice za svakoga tko se, na koncu, odvaži biti publika i prihvatiti odgovornost koju članstvo u tom neregistriranom klubu podrazumijeva. Makar i igrajući se s činjenicom stakla između. To su Nataša Rajković i Bobo Jelčić odavno shvatili, ali su sad, unatoč romantičnoj, nostalgičnoj i sasvim kazališnoj završnici nove predstave, napokon odlučili i odraditi.