Sram / Bijes

Sram

Nema ni dva sata da sam rezervirao stol za četvero. Ušao sam sâm, ali dogovorili smo da će nas biti due adulti e due bambini. Catalano? – pogodila je – Visca el Barca! Dok nas četvero nismo ušli, u ribljem restoranu u ženevskoj luci sve je odzvanjalo smijehom.

Vlasnica je problijedjela kad je ugledala našeg sina. Iz mog uobičajenog kuta gledanja, prikovan za dršku kolica, primijetim naglu promjenu izraza na njezinu licu. Širom otvori oči, odmjeri Llullua od glave do pete pokušavajući shvatiti gdje počinje, a gdje završava. Pretpostavljam, bezuspješno. Dojam je tako jak da već počinje smišljati izlike.

– Oh, ali niste mi spomenuli kolica – prigovori mi.

Nastavljamo naprijed, skriveni iza Llullua. A on, kao da i sam nešto želi reći, ne prestaje kašljati ni jednoga trenutka te mu sluz ispunja usta mjehurićima. Vlasnica, vidno živčana, uvodi nas u drugu prostoriju preko sedam stuba. Samo su dva stola zauzeta. Od dvadeset. Mi smo se borili za treći, ali ona se još izmotavala.

– Što želite reći, da će moj sin smetati ostalim gostima? – upitam je, još stojeći, dok smo svi već bili oko stola.

– Govorite li engleski?

– Da, naravno.

– Ja ne. Antonioooooo!!!

Pojavi se gospodin koji zrači elegancijom i vlasnica ga na talijanskom zatraži da me na engleskom obavijesti da možemo ostati samo do devet, devet i deset, jer je već sve rezervirano. Manje od jednog sata!!! Siroti Antonio prevede na prihvatljivom engleskom, ali devet, devet i deset s talijanskog se protegne na deset, deset i pol u njegovu prijevodu i napeti ton nestane. Opet se prebacim na talijanski i obratim vlasnici.

– Ma qual’ č il problema?

Žena prasne. Prigovori mi da joj nisam spomenuo bimbu. Bimbu? Smiješeći se pomislim na Puyala prije nego joj kažem da Llullu non č una bimba. A onda ona, koja mora da se već neko vrijeme bori s gađenjem (zbog sluzi, malaksalosti tijela, teške mentalne retardacije ili bolesti bilo kojeg stupnja) grakne neobuzdanim bijesom da će bimba uvijek biti bimba, čak i ako je bolesna, i upita me, znatiželjnim tonom, da ako naša bimba nije bimba, što je onda: životinjica? Mačka? Maschio?

– Č un bambino, signora – odvratim joj, uistinu uznemiren. – Il mio figlio si chiama Lluis ed č un bambino. Non č bimba, č un bimbo!

– Ah!

– Ma, č bello come una bimba, eh? – upitam je.

To je uobičajena šala kojom se služimo pred svima koji ga zamijene za djevojčicu. Jedna od onih korisnih šala koje ublažavaju neugodne situacije i koje dopuštaju osobi koja je pogriješila da se ispravi i da stane na stranu osobe koja se šali. Ali vlasnica se ne smije. Ne može pomaknuti pogled s Llulluova odsutnog lica. Sigurno tamo pronalazi hrpu utvara koje komuniciraju s još nezamislivijim duhovima ove nezadovoljne žene.

– Nessun problema?

U ugostiteljskoj djelatnosti i u životu općenito, riječ problem ima razoran učinak. Vlasnica koja je sve dosad mislila da će joj naš hendikepirani sin otjerati goste povlači se pred riječi problem i prebacuje svu odgovornost na muža.

Smažemo odlične morske plodove, okruženi gomilom praznih stolova. Na odlasku, oko jedanaest i pol, Antonio nam pomaže sići s invalidskim kolicima niz sedam stuba srama.

Bijes

Horta, Barcelona, listopad 2001.

Često nam je nemoguće kretati se naprijed u invalidskim kolicima. Vratimo se do ulaza i nastavimo sredinom ceste kao da se kajakom spuštamo Noguerom Pallaresom. Svakoga jutra moj bijes raste. Ima dana kada bih najradije izgrebao loše parkirane automobile. Ostalih dana razbio bih im retrovizor, probušio gume ili oboje odjednom. Sljedeći je korak kao iz priručnika. Pogođen strašnom nepravdom, odlučim unaprijed isplanirati svoje reakcije. Nikad nisam bio zagovornik oružja, stoga biram nenasilno rješenje. Pada mi na pamet izrada ljepljivih traka koje bi, u visini vozačevih očiju, prekrivale vjetrobrane loše parkiranih vozila čitavom širinom.

Naljepnica bi trebala biti tako jaka da bi je uistinu bilo teško odlijepiti, a širina i čvrstoća mog izuma trebale bi onemogućiti udobnu vožnju ili barem suziti vidno polje. Dok sve to smišljam i pitam za cijenu u jednoj kvartovskoj tiskarnici, pomislim kako sam pravi majstor sabotaže. Brojim dane dok ova hrpetina kretena ne dobije što je zaslužila. Smiruje me pomisao na prvoga koji će morati kupiti rezač u papirnici Peris Mencheta (koja se ne otvara do devet i četrdeset i pet), da mu se u vožnji ne ukoči vrat. Jednoga jutra, dok čekam niskopodni autobus, prilazi plavi Renault Laguna i tip ima obraza tražiti da se odmaknem da može parkirati na pločnik. Rukom mu odmahnem da neću, ali ne razumije me.

– Možeš li se, molim te, pomaknuti?

– Ne.

Kažem mu da je to pločnik i da to nije mjesto za parkiranje. Upita me što želim da učini, gdje da ga ostavi. Kažem mu da njegov sinčić ima dvije zdrave noge pa može prošetati onih sedam metara do školskih vrata i da ga neće oteti Al Qaida. Ljudi iza njega sve su nestrpljiviji. Začuju se prve sirene. Llullu i ja i dalje postojano držimo naš teško obranjen, strateški položaj na pločniku. Ne pjevamo Nećete nas maknuti jer je ne znam, ali ne bismo ustuknuli ni pedalj nizašto na svijetu. Konačno, zbunjeni otac odustane, iziđe iz auta, izvede i svoga malca, stavi mu ruksak, skloni ga na dio pločnika uza samu školsku ogradu, zagrli ga, poljubi i uputi prema školi kao da ga šalje u rat. Zatim, kao i ja, mirno podnosi buku sirena i ne miče se s ceste sve dok njegov dječak ne prijeđe prag. Prije no što uđe u svoju Lagunu, pogleda me ubojito. Pogledom punim mržnje.

Prepoznajem se u njegovu zločinačkom pogledu. Ne samo da sam mu u onim trenucima trebao zalijepiti jednu od onih mojih naljepnica, nego sam ga trebao i zveknuti bejzbolskom palicom, trebao sam ga oboriti s nekoliko udaraca, iščupati mu utrobu, sasjeći ga, raskomadati, umotati ga u najlonsku foliju i zamrznuti na komade da napravim juhu za zimu ili da ga smažem kao predjelo s uljem, octom i malo soli.

Mnogo sam toga ovdje rekao, lijepo i precizno, ali još bih mnogo toga morao reći da bih bio siguran da to neću i učiniti, kao što nikad nisam pokupio one naljepnice niti sam pronašao razlog za svoju opsesivnu borbu protiv automobila parkiranih na pločniku. Sav bijes koji se u meni stvorio urastao je pogubno u moju bol, bol zbog neizmjerna bijesa koji mi je izazivala i koji mi izaziva činjenica da Llullu nikad neće moći osjetiti zadovoljstvo mržnje prema nekomu tko mu priječi put jer je taj ili kreten ili imbecil ili oboje. I ovaj bijes koji je moj i koji će uvijek biti moj može me učiniti borcem za vlastite ciljeve sposobnim učiniti one iste grozote koje je izjavio, a možda čak i gore.

Mudrost je u prilagodljivosti, ne u krutosti. Dva dana nakon velike svađe s čovjekom iz plave Lagune otkrio sam da samo trebam prijeći cestu da bih pronašao bolje mjesto za čekanje, između stabla i ulične svjetiljke čija je udaljenost manja od duljine bilo kojeg vozila osim Smarta.

Mora da sam posljednjih godina proveo sate i sate čekanja u ta tri metra. Tu sam pročitao cijele knjige, svakoga jutra po nekoliko stranica. Tu smo bili na kiši i suncu, hladnoći i toplini. Svijet je i dalje pun kretena, ali ja ne planiram pokrenuti nikakvu jebenu organizaciju da bih se borio s njima.