Splitski HNK u rukama žonglera

piše Jasen Boko

Kad je prije sedam godina Severina stala na kazališne daske riječkoga HNK, Hrvatska je svjedočila pravoj kulturnoj revoluciji, javnost se zgrozila nad estradizacijom kulture i podigla se kuka i motika na našu najpopularniju medijsku zvijezdu.

No pojava Severine na sceni HNK bila je tek eksces, provokacija Mani Gotovac, koja je, vješta u marketingu, na taj način skrenula medijsku pozornost na svoje kazalište. Ovih se dana događa nešto naizgled slično, ali u Splitu. Sličnosti su tek usputne, izbor Duška Mucala po Kerumovu diktatu na mjesto intendanta mnogo je više od ekscesa i marketinškog poteza, on je zaista kraj kulture kakvu smo poznavali u Hrvatskoj. Jer Mucalo neće nastupiti na sceni HNK u nekoj od svojih klaunovskih uloga, on bi trebao kreirati kulturnu politiku na središnjem mjestu kulture na cijelom jugu Hrvatske, a ovakav će izbor imati dugoročne posljedice. Možda će u nekoj povijesti hrvatskoga kazališta kad se bude pisala za desetak godina tri ključna događaja biti Miletićeva intendantura, Gavellin odlazak iz HNK i stvaranje Dramskog kazališta i – Mucalova intendantura. Prva dva događanja bit će upamćena kao formativni trenuci domaćega glumišta, treći kao njegov kraj.

Sve što se u Splitu događa od dolaska Keruma na vlast sumrak je pameti, a kruna ponižavanja struke i poništavanja svakoga digniteta umjetnosti jest postavljanje Duška Mucala na mjesto intendanta.

Kultura inferiorna estradi

Šestomjesečna kronologija događanja oko izbora splitskog intendanta šokantan je niz zakonskih nepravilnosti, manipulacije istinom, potpuna ignoriranja elementarnih postulata demokracije i srozavanja svakoga digniteta umjetnosti i kulture. Prvi brzopleti natječaj raspisan prije šest mjeseci poništen je zbog tehničkih nepravilnosti, da bi za drugi natječaj Kerum pripremio svoga kandidata, Ivicu Čikeša, opernoga pjevača s kojim ga se često viđa u kavanskim društvima. Nevolja s Čikešom bila je što ima završenu Višu pomorsku školu, a uvjet za intendanta jest visoka stručna sprema. Iz Poglavarstva je tada izvršen pritisak na Kazališno vijeće, koje je predvodila Nenni Delmestre, da promijene statut kazališta i da dopuste mogućnost da intendant nacionalne kuće bude netko sa srednjom stručnom spremom. Kazališno vijeće odbilo je pristati na takav ponižavajući uvjet i Kerum je šerifovski jednostavno – smijenio kompletno vijeće. Uzalud je poslije iz Ministarstva kulture stiglo mišljenje da procedura nije bila zakonska, Kerum je ostao pri svom i postavio je novo vijeće, koje nema elementarne kazališne stručnosti. No zbog pritiska javnosti onemogućena je promjena statuta i VSS je ostao kao uvjet, što je eliminiralo Čikeša. Kerum i njegovi u tom su trenutku krenuli tražiti intendanta po svom ukusu, razgovaralo se s raznim ljudima, a mjesto je, pri jednom slučajnom susretu, nuđeno i – Tonyju Cetinskom!

Kad sam u splitskom tjedniku Vrime prvi objavio taj podatak, javnost se zgrozila, Cetinski je pitijski izjavio da mu ništa nije službeno nuđeno – iskoristivši medijski prostor za nekoliko primjedbi o tome kako bi nacionalna kazališta trebala izgledati – a Kerum je tada dao još jednu od svojih antologijskih izjava. Rekao je da nije službeno nudio to mjesto Cetinskom jer bi time, citiram, degradirao veliku estradnu zvijezdu! Ta je izjava najbolje pokazala Kerumovo razmišljanje o odnosu estrade i kulture, u kojoj je druga potpuno inferiorna prvoj. Razmišljanje prema kojem je mjesto čelnog čovjeka nacionalne kazališne kuće degradacija za estradnu zvijezdu najbolje govori o stanju svijesti u splitskom vrhu.

Zbrisano je neposlušno Kazališno vijeće, postavljeno novo (Sanja Erceg Vrekalo, predsjednica, Branka Papak, zboristica, Joško Čelan, novinar, Marko Pecotić, klapski pjevač, i Ivica Pervan, docent na Ekonomskom fakultetu) pod potpunom Kerumovom kontrolom i sve je bilo spremno za novi natječaj. Splitski je gradonačelnik konačno pronašao estradnu zvijezdu nižeg ranga, kojem intendantsko mjesto nije bilo tolika degradacija pa je na domjenku po završetku splitskoga karnevala mjesto intendanta ponudio Dušku Mucalu, koji je za njega karneval i organizirao. Mucalo je prijedlog prihvatio i sve je bilo spremno za novu igru. Podatak o tome da je Mucalo dogovoren kao novi intendant objavio sam opet u Vrimenu 26. veljače, što je u javnosti shvaćeno kao dobar vic, ali situaciju je malotko shvatio dovoljno ozbiljno.

Slijedio je natječaj na koji se javilo desetero kandidata: Maja Žarković, Dubravka Lampalov, Renato Pranić (ravnatelji Opere, Drame i propagande u HNK), Mirko Kraljev, glumac, dr. Tonči Šitin, povjesničar, Majda Goluža, voditeljica drugih violina u HNK, dr. Dalibor Lovrić, zaposlenik u gradskoj službi za kulturu, Arijana Rožić-Brakus, povjesničarka umjetnosti, dr. Ivan Cvitanušić, povjesničar, i unaprijed dogovoren intendant – Duško Mucalo, ekonomist. Kako je Kerum uspostavio potpunu kontrolu i nad Kazališnim i nad Gradskim vijećem, i premda se u jednom trenutku zahvaljujući intervenciji sama Čikeša Dubravka Lampalov pojavila kao izgledan kandidat, upućeni u situaciju znali su što slijedi.

Kazališno vijeće programe je, tvrde, proučilo, obavili su razgovore s kandidatima u kojima se čuo niz vrlo stručnih pitanja („Kako biste spriječili alkoholizam u HNK“ i „Što biste napravili da gledatelj izađe s predstave i zalupi vratima“) i zatim jednoglasno odlučilo ono što je Kerum odlučio gotovo četiri mjeseca prije toga – Duško Mucalo novi je intendant. Izbor je morao proći još jednu formalnu stubu, Gradsko vijeće, a izravan prijenos sjednice bio je još jedna pljuska kulturi. Sanja Erceg Vrekalo i Joško Čelan hvalili su u nebesa program novog intendanta, koji do tog trenutka nitko osim čanova Vijeća nije vidio, i dali niz vrlo zanimljivih izjava. Čelan – kojega upućeni kazalištarci pamte kao najvećega hrvatskog branitelja Radulovićeve Golubnjače potkraj osamdesetih, a koji je u međuvremenu radikalno promijenio političku stranu – svoju je kompetenciju za člana Kazališnoga vijeća podupro izjavom kako je „rođen osamdeset metara od pozornice HNK“. Vrekalo je ustvrdila kako mnogi Mucala smatraju uličnim žonglerom, ali „svi smo mi umjetnici ionako ulični žongleri“. Svih trinaest vijećnika koji čine Kerumovu većinu – oporba je napustila sjednicu prije toga – spremno su po dogovoru podigli ruke i Mucalo je postao novi intendant HNK u Splitu!

Dobro skrivan program

Kad se njegov program odmah nakon toga pojavio u javnosti, postalo je jasno zašto je tako dobro skrivan. Naime, program se načelno sastoji od dva dijela, poslovnog i umjetničkog. Poslovni dio preuzet je iz udžbenika mikroekonomije s tim da je riječ tvrtka zamijenjena riječju kazalište, a konačni je rezultat upravo smiješan. Primjenjivati metode PEST i SWOT na javne ustanove u kulturi može se ako postoji jasna svijest o tome da nije riječ o profitnim ustanovama, ovako doslovno preuzeta metoda djeluje nebulozno pa zahvaljujući njoj Mucalo u poglavlju naslovljenu Prijetnje takvima definira i privatna kazališta. Da kandidat za intendanta privatna kazališta vidi kao prijetnju (koju valjda treba uništiti, što li?) najbolje pokazuje razmišljanje o kulturi Duška Mucala. On u ovom dijelu ne piše program, nego osim udžbenika mikroekonomije prepisuje i definicije iz knjige Darka Lukića Produkcija i marketing scenskih umjetnosti, a rezultat je skup nebuloza. Mucalo, očito je iz njegova programa, uopće ne poznaje kako funkcionira kazalište, niti poznaje Zakon o kazalištima!

Umjetnički dio, pak, kombinacija je potpunoga nepoznavanja kazališne povijesti i repertoarnih potreba kazališta, niz općih mjesta koja djeluju kao srednjoškolska zadaća u strukovnoj školi na temu Kako zamišljam kazalište. U nizu bisera ipak se izdvaja jedan. Najavljujući svjetske klasike koje će postaviti na repertoar svoga kazališta Mucalo navodi Shakespearea, Čehova, Dostojevskog, Sofokla i – Aristotela! Novi intendant ne zna ni elementarne stvari o kazališnom životu u Splitu jer navodi Teatrin kao prostor u kojem će raditi male produkcije. On očito nije upućen da je u tom prostoru već gotovo dva desetljeća Gradsko kazalište mladih čija je to scena! Čitamo kod Mucala kako u Hrvatskoj postoji petnaest kazališta? Budući intendant očito pojma nema da su u Očevidniku kazališta pri Ministarstvu kulture registrirana čak 84! Zatim tvrdi da u Hrvatskoj ne postoji literatura o kazališnoj publici, jer očito nema pojma da u ovoj zemlji izlazi stručni časopis Kazalište koji baš svoj posljednji broj studiozno posvećuje toj temi. Trebale bi stranice i stranice da se nabroje sve gluposti koje otkrivaju potpuno nepoznavanje materije o kojoj piše.

Sve što se posljednjih mjeseci događalo oko izbora splitskoga intendanta prvorazredna je kulturna sramota. Neposredno po izboru novi je intendant, upitan za kvalifikacije, odgovorio da ga za intendantski posao kvalificira to što je „odgledao puno predstava“, što stihovi njegovih pjesama „sadrže elemente drame“, a i balet poznaje, ustvrdio je, jer „na festivalskim nastupima sam i pleše“. Kao temelj svoga programa najavio je kako će kazalište biti zabavno i kako u njemu nikom neće biti dosadno. Mucalo očito ne zna da se takva kazališta u svijetu zovu komercijalna kazališta i da su vrlo popularna, ali ih ni jednom funtom ili dolarom ne pomažu porezni obveznici, jer je riječ ne o javnim ustanovama u kulturi nego o profitnim tvrtkama. Novi intendant nema pojma ni o govoru kojim je Gajo Bulat prije 117 godina otvorio zgradu u čiju čelnu fotelju on sada sjeda. Bulat je rekao: „Mi nismo ovu zgradu podigli praznom namjerom da narodu poklanjamo pukih zabava; ne, nas je vodila i bodrila uzvišena namjera da podignemo kulturni Hram!“ Sad su stigla vremena da se kulturni hram pretvori u mjesto zabave! Toliko o misiji i viziji HNK, koje novi intendant ni jednom riječju ne spominje u svom programu.

Katastrofalno režirana amaterska farsa u kojoj čovjek bez umjetničke biografije (ponosno ističe više od dvadeset nastupa na Splitskom festivalu) i ekonomist bez elementarnoga kazališnog obrazovanja postaje intendantom nacionalne kuće opasan je presedan u nečem što bi trebalo biti hrvatskom kulturom. S kvalifikacijama i kriterijima po kojima je izabran novi splitski intendant na sljedećem natječaju za intendanta zagrebačkog HNK mogli bi se s mnogo argumenata za to mjesto prijaviti Thompson, Siniša Vuco ili Dražen Zečić, čiji glazbeni opus nije ništa lošiji od Mucalova, a koji su uspješno prodavajući svoje hitove dokazali i znatne marketinške sposobnosti.

Odluka na ministru

Oči kulturne javnosti koja zasad, s iznimkom nekoliko novinara i glumaca, šuti sad su uprte u hrvatskog ministra kulture Božu Biškupića, koji prema zakonu mora odobriti ili odbaciti novog intendanta. O tome hoće li ministar biti kadar prekinuti kulturnu sramotu i reći ne doslovno ovisi budućnost hrvatske kulture. Odobri li ili prešuti ministar ovo što se događa u Splitu, ta bi odluka mogla biti posljednji čavao u lijesu hrvatske kulture. Uostalom, čak i da ne zna sve gluposti koje je jedan estradni zabavljač izgovorio i napisao u svom programu, ministar bi trebao znati da Mucalo jednostavno ne ispunjava dva najbitnija uvjeta iz natječaja. Prvi uvjet traži: „Na mjesto intendanta može biti imenovana osoba afirmirana na području kulture i umjetnosti.“ Ako je Mucalova glazbena djelatnost koju možemo vidjeti na Youtubeu nešto što ga afirmira na području kulture i umjetnosti, onda svi hrvatski umjetnici i kulturnjaci mogu mirne duše staviti ključ u bravu i ići obrađivati neki komadić polja.

Drugi uvjet kaže: „Kandidati su dužni podnijeti prijedlog četverogodišnjeg programa rada kazališta koji obvezno sadrži programski, financijski i kadrovski plan ostvarenja predloženog programa.“ U programu Duška Mucala nema ni traga od četverogodišnjega prijedloga repertoara, dramskog, opernog ili baletnog, niti postoji četverogodišnji financijski i kadrovski plan. Ništa, osim nekoliko nabrajanja autora iz srednjoškolske lektire, senzacionalnog otkrića Aristotela kao dramatičara i najave povećanja prihoda za 2,7 milijuna kuna, a da ni jednom riječju ne kaže kako to namjerava realizirati.

Svojom će odlukom ministar ne samo presuditi jednom intendantu nego će konačno objaviti kakva je zapravo kulturna politika Vlade i Ministarstva. Biškupić, čija je najveća mrlja u karijeri svojevremeno odbijanje Slobodana Šnajdera kao intendanta riječkoga HNK, sebi ne smije dopustiti da šutnjom dopusti izbor Duška Mucala. Tako nešto jednostavnom logikom značilo bi da Šnajder dakle nije afirmiran na području kazališta, a Mucalo jest? Dogodi li se to, priča o hrvatskoj kulturi i kazalištu mogla bi zatvoriti svoju posljednju stranicu, paradoksalno upravo u Splitu, gradu koji je uz Dubrovnik kolijevka te kulture i o kojem je Hektorović napisao „O Splite čestiti, ku si sriću imil / Da s’ vasda njizdo ti razumnim ljudem bil!“

Potvrdi li Biškupić Mucala za intendanta, hrvatska će kulturna javnost na komemoraciji i hrvatskoj kulturi i Splitu moći reći samo – Slava im!