Slikarevi stihovi

Od običnog naslova, a i običnog mota (Descartes: Cogito, ergo sum) pa sve do manje-više neobična završetka u nizu stihova, koji to najviše jesu po formalnom us-troju –vukovarski umjetnik, poznat kao slikar, skulptor i medaljer – nudi nam bilježnicu svoje autobiografske proze, činom poezije. Jasno, riječ je više o autobiografiji uma, i duše.

Iako ova poezija zaostaje za likovnim dometima njegova nagrađivana likovnog opusa, ipak će plodan artist s vukovarskog Dunava iskazati i iznadprosječnu riječ već osvjedočena pisca, ne samo likovnjaka. Pamtimo da je Branko Crlenjak od samih svojih početaka u rodnom gradu nastupao i s knjigama, od kojih bismo uvijek izdvojili publikacije o vukovarskim ulicama i one o ratnim zločinima jugoagresora.

A polazeći već od povijesnoga mišljenja da i sli-kari mogu biti pjesnicima i pjesnici likovnjacima, a usput budi rečeno bez ovdje potrebnih primjera – prelistavam ovako skrojenu knjigu zapisaka, prije svega, kao dnevnik duha umjetnikova i života mu vukovarskoga, srušena doma i atelijera, prognaništva i na kraju uspješne obnove kuće na istom mjestu tik Dunava, ali tko zna da li i obnovljena atelijera života?

Pokazuje se tako na primjeru Branka Crlenjaka da je stanovniku grada mučenika kreativnoga zanosa nedostatno ostati samo na kistu ili dlijetu.

Intelektualac po duhu i obrazovanju (profesor književnosti) i Europljanin na plovnoj dunavskoj crti sve od Beča i nizvodno sve do razine vukovarskoga dunavskog nasipa, Crlenjak piše onako kako i crta. Dakle, crta riječima, koje mu onda onako kao same od sebe otkliže u ritam stiha. Ipak, najviše kao stih aforizma ili sentence. Stoga i nije slučajno što će slikar-pjesnik-filozof uzeti za moto čuvenoga filozofa, a ne čistog pjesnika, kao što bi to mogao biti Tadijanović s kojim je Gost Vučedola i priredio izdanje likovno-poetske mape.

No i nije sve to toliko nužno isticati, kao onu nepresušivu unutarnju potrebu za očitovanjem putem edicije koja će istresti sve one bitne oznake izrazito osobne misaonosti, što ćemo pokušati saznati i putem ovakvih zapisa:

Škrt sam sa svojom slikom

jer ne znam

kako predstaviti sebe.

A slikar poet očito nikako da se uklopi u sadašnjicu, pomislit ćemo i zbog taloga godina, ali i današnjega njegova Vukovara, koji još duboko diše u ranama. Pa iako je umjetnik obnovio, nakon prognaničkih godina, svoj dom u Vukovaru, nije, kako bi mu se moralo događati, a najviše zbog obiteljske drame, i sadanje samoće – uspostavio duhovnu i poželjnu životnu ravnotežu, što ponajbolje ilustriraju i ovakvi stihovi zapisci:

Marijo moja,

Slušaj tišinu naše prazne kuće

Sobe su bez svjetla sunčevog

sijalice su pregorile –

pa mi svijeće sablažnjivo osvjetljavaju.

Pitam se u zdvojnosti:

Što je kuća bez svjetla?

I tu je slikar progovorio kao pjesnik od dosuđene mu samoće. Kad bi napisao svojoj mrtvoj Mariji pjesmu, ne zna gdje bi je poslao „jer nebo nema adresu“. A ako su mu slike „zaustavljeno vrijeme“, onda je ovo pisanje misli bijeg iz samoće koja „sluša tišinu naše prazne kuće“– i teško je onda i sa sli-kama i s riječima i kako se tada „zaštititi od samoga sebe i šuštanja vjetra u ocvalu jorgovanu“ ili kad „na dunavskoj obali Šarengrada kći drži oca za ruku da ne potone u mutnoj vodi“.

Poneseno takvo Crlenjakovo refleksivno kazi-vanje puno je predodžbi o stvarnostima koje ga okružuju, i to bez obzira koliko samo prividi nešto znače u plasmanu čudnih riječi, a nikako metaforičkih fraza, jer da je tomu tako, sigurno nam pružaju i takve običnosti, da ne kažemo životne, stvarnosne banalije poput u cjelini sintagmičnijih: „TV emisije su ubitačno dosadne“ ili „Ne dijelim lekcije, samo doslovce navodim temeljne činjenice sadašnjice“. A s obzirom da u sklopu Crlenjakove poetične cjeline s refleksivnošću racija ima i originalnih metafora, može se pretpostaviti da su u igri pak njegove umorne dosjetke.

U sklopu svih tih stranica sebe našlo se vidna mjesta i za prijatelje, zagrebačke umjetnike s kojima je Crlenjak i surađivao s posjetima, ali i izložbama, čak i u inozemstvu. O tome će nam reći pjesme posvećene Želimiru Janešu i Anti Despotu, koji po svemu sudeći ulaze u uži krug autorovih kreativnih preokupacija.

Završavajući ovaj mali pregled galantne grafički i likovno prezentirane knjige nećemo se opterećivati razlozima najave i obznane takve vrsti pisanja, bez obzira bila riječ o krupnim mislima ili tek, kako bi sročio autor, „mrvicama saznanja“. Po svemu sudeći do knjige je moralo doći, kao umjetnikove istine na mutnim obalama Dunava...