Romaneskna analiza samoće

Katalonski romanopisac, esejist, putopisac, prevoditelj i glazbenik Francesc Miralles (42) svoj roman Ljubav malim slovima otvara scenom u kojoj pripovjedač, Samuel de Juan, provodi novogodišnju noć osamljen, bez društva, sam u svom stanu iščekujući ponoć, čime se već na samu početku romana apostrofira samotnjaštvo kao osnovna tema rukopisa. Doček Nove godine, naime, percipira se kao vrhunac društvenosti, kao imperativ dobre zabave, a oni koji godinu ispraćaju sami, pred televizorom, smatraju se životnim gubitnicima. „Kako su nam čudne ljudske razonode, kada smo sami“, parafrazirajući Jima Morrisona razmišlja Mirallesov samac dok na televizijskom ekranu promatra zanesenu svjetinu što uz bučno odčepljivanje pjenušaca i skakanje pred kamerama proslavlja zakoračenje u prvi siječnja, nakon čega odlazi u krevet uz misao: „Evo me u Novoj godini, ali neće doći ništa novo.“ Nakon buđenja, dok je mazao tost maslacem, on je, kako kaže „gotovo osjetio kako čini zločin zato što je budan, u kuhinji, umjesto da nakon pijane noći još spava kao ostatak čovječanstva“, čime autor naglašava Samuelovu svijest o vlastitom samotnjaštvu kao drugotnosti, uz sugestiju negativne odrednice takva stanja. Trećeg dana u godini pak Samuel se budi s užasnom kostoboljom i groznicom, na primjeru gripe potom kontemplirajući o dodatnim nedostacima samačkoga života, jer samac, kako Samuel veli, mora moći predvidjeti mnogo više nego čovjek koji s nekim živi, jer može računati samo na sebe i svoje resurse – primjerice nema mu tko pomoći oko kuhanja čaja i nabavke lijekova kad oboli od gripe. No odlazak do najbliže ljekarne pokazat će se sudbonosnim događajem – na ulici će, naime, ugledati ljubav iz školskih dana, Gabrielu, i taj će susret pokrenuti lanac događaja u smjeru pokušaja konačnog dokidanja Samuelove samoće.

Inače, Samuel de Juan je 37-godišnji docent germanistike, a već na prvim stranicama romana, posredovanjem njegovih opaski o Goetheovu Wertheru, kojega se sprema predavati studentima, autor čitatelju šalje signale o romantičnom karakteru svoga junaka. Pritom on daje naslutiti i hepiendovski svršetak storije, izrazita draž koje se, bez obzira na predvidljivost i određenu dozu sladunjavosti i patetike (kao zalog poštivanja žanrovskih postulata i konvencija), krije izvan same fabule, u citatnom, referencijalnom sloju. Osim što je dobar poznavatelj (i nezasitan potrošač) književnosti, Samuel u samoći vlastita doma utjehu pronalazi uživajući i u dobru filmu, stripu, glazbi, nerijetko pohodi i muzeje i likovne izložbe, a Francesc Miralles, posredovanjem brojnih referencija, citata, razgovora i promišljanja o različitim umjetničkim djelima, svoj roman čini svojevrsnim literarnim putovanjem nepreglednim kulturnim prostranstvima, nudeći čitatelju susret s klasičnim djelima književnosti (Goethe, Kafka, Mishima, Pessoa...), ali i s Budom, Vittoriom de Sicom, Marylin Monroe, Clarkeom Gableom, Billie Holiday, Wimom Wendersom... Uvodeći pojedine ekscentrične i nesvakidašnje likove, uloga kojih je utješiteljski pretvoriti nuždu (samoće) u vrlinu, autor roman garnira elementima egzistencijalizma.

Francesc Miralles ipak se ponajprije usmjerava na problematizaciju samoće, osamljenosti i samotnosti, čemu, u obliku lucidnih mikroeseja, posvećuje brojne stranice romana, ispostavljajući se vrlo dobrim poznavateljem ljudske psihe. Primjerice, vrlo se zanimljivima ispostavljaju njegova razmišljanja o egocentričnosti kao posljedici života u samoći, ali i mogućem uzroku takva egzistencijalnog stanja. Pritom on naglašava kako u mnogim, drugim ljudima nevažnim i zapravo neprimjetnim sitnicama, osamljenik prepoznaje znakove njemu upućene, iako se u stvarnosti te stvari njega uopće ne tiču niti se na njega odnose. Preosjetljivost Miralles smatra redovitim obilježjem samaca, čija lišenost bliskosti i kontakata s drugim ljudima često vodi paranoji, jer i u najbenignijim riječima upućenima sebi samotnjaci prepoznavaju skrivene poruke negativnog predznaka ili naboja. S time je u vezi i Samuelova prevelika analitičnost, on nije kadar opustiti se i uživati u trenutku, već sve što se oko njega dešava, svaku riječ koju mu bilo tko uputi, pa makar se radilo o kurtoaznoj gesti ili tek pozdravu, on odveć analizira, tražeći (a često i iznalazeći) skrivene nakane iza svakoga tuđeg pokreta ili rečenice. I svoje planirane aktivnosti i postupke osamljenik često razrađuje do u tančine, u glavi konstruirajući niz scenarija i inačica mogućih (najčešće negativnih pa i tragičnih) ishoda. Takav čovjek i u prirodi počinje prepoznavati potvrde svoje melankolije pa Samuela npr. palma podsjeća na tužna, osamljena čovjeka šibana vjetrom, odnosno na njega sama. Na taj način on se dodatno učahuruje u vlastitu samoću, mazohistički možda čak i uživajući u nesreći svoga stanja, umjesto da upregne sve snage kako bi to promijenio. Tu zatim dolazimo do vrlo izražene sklonosti samosažaljenju, što nas zapravo vraća na početak, odnosno na tezu i zaključak o egocentričnosti svakoga samotnjaka, o njegovoj prekomjernoj zaokupljenosti samim sobom (kao posljedicom samoće, ali i uzročnikom njezina produbljenja), jer je samu sebi zapravo jedino i neprestano društvo. Miralles pritom začudo iz vida gubi i propušta razmotriti još jednu posljedicu samotnjaštva, odnosno česte slučajeve kada nedostatak bliskosti i komunikacije čovjeka odvede u mizantropiju, što je Diego Muńoz Valenzuela vrlo dojmljivo beletrizirao u trima pričama iz knjige Tajna mjesta (Znanje, Zagreb, 2009, prev. Željka Lovrenčić). Francesc Miralles piše i o sklonosti osamljenika ritualima koji im pomažu barem donekle osmisliti egzistenciju i vlastitu životu dati oblik i kontinuitet. Tako Mirallesov Samuel, nakon što sebi kupi neku knjigu, drži je u omotu i čeka da osjeti da je učinio nešto čime je zaslužio nagradu, odnosno čašćenje tim samu sebi darovanim štivom, a spominje i drastičan slučaj čovjeka koji je sam sebi pisao pisma, frankirao ih i slao na vlastitu adresu, u međuvremenu željno iščekujući njihovo prispjeće i strastveno potom sam sebi otpisujući te je tako postao svoj veliki prijatelj poštanskom zaslugom.

Na koncu, ne odričući Samuelu mogućnost ljubavi, Francesc Miralles roman dosljedno zaključuje, kako drukčije nego, novim transliterarnim dijalogom, ovoga puta s Rolandom Barthesom i njegovim Fragmentima ljubavnog diskursa (Naklada Pelago, Zagreb, 2007, prev. Bosiljka Brlečić).